U prethodnom sam tekstu pisao o svojoj prošloj vezi. Odnosno, prvenstveno o osjećajima i razmišljanjima u fazi nakon prekida. Nekako logičan nastavak priče je progovoriti malo i o aktualnoj vezi. Nekoliko činjenica o toj vezi, možda bitnih za nastavak priče. Imam 33 godine, moj dečko 21 godinu. U vezi smo godinu i pol, živimo zajedno pola godine.

Naravno, neću pričati o tome kako nam izgledaju zajednički dani. Tko se kada budi, tko kome spravlja čaj, kako dijelimo kućanske poslove i što smo jučer kuhali. Ako nekog zanima, grah. Jučer sam skuhao grah. I nije mi ispao baš nešto posebno. Možda sam pretprošlu kolumnu trebao nazvati: "Ovako će nam ispasti grah". Ali, dobro, to je već druga tema. Dakle, kao što rekoh, neću o tome pisati u ovoj kolumni. Barem ne ovaj put.

Malo ću progovoriti o tome kako me ova veza promijenila i koja nova saznanja mi je donijela.

Vrlo brzo sam dobio uvid u to što zapravo znači "biti peder u svakom smislu"

Jedna od prvih stvari koju sam morao naučiti je, a toga sam se dotaknuo u svojoj prvoj kolumni, kako je biti u vezi s feminiziranim dečkom. Možda ovako zvuči pomalo nakaradno, kao da na međusobni odnos utječe to je li netko feminiziran ili nije. Ali, ta činjenica je zapravo utjecala na to da se konačno susretnem sa stvarima koje pederi poprilično često doživljavaju. A ja sam do ove veze, srećom ili na žalost, to uspio izbjeći zahvaljujući svojoj heteronormativnosti. Prvo na što nisam bio naviknut je da šetnjom kroz grad privučem toliku pozornost. Dapače, da uopće budem primijećen, kamoli da čujem usputne komentare i mnoge, puno gore, reakcije.

Vrlo brzo sam dobio uvid u to što zapravo znači "biti peder u svakom smislu". Učestalo dobacivanje "pederčine", pogled gađenja i pljuvanje nama pod noge (dobro je, moglo je biti i u facu), fizički napad usred Zagreba i usred bijela dana (srećom, bez nekih fizičkih posljedica, trčanje ponekad čini čuda), ismijavanje i upiranje prstom. Sve ono što nikad nisam doživio (barem ne zbog seksualne orijentacije) i na što nisam bio naviknut

Naravno, tu pozornost privlači moj dečko direktno, a onda i ja indirektno. Da se razumijemo, on je "nepogrešivo peder". Ako je netko osoba kojoj na čelu piše "peder", onda je to on. Kad se na to doda još njegova krakatost i mršavost, često "flambojantan" (ajde da i ja jednom iskoristim jedan od najglupljih izraza ikada, pa makar i u šali) i androgin odjevni stil te netipične frizure, jasno je da ne može proći nezapaženo. I ja s njim, u paketu.

Vrlo brzo sam dobio uvid u to što zapravo znači "biti peder u svakom smislu". Učestalo dobacivanje "pederčine", pogled gađenja i pljuvanje nama pod noge (dobro je, moglo je biti i u facu), fizički napad usred Zagreba i usred bijela dana (srećom, bez nekih fizičkih posljedica, trčanje ponekad čini čuda), ismijavanje i upiranje prstom. Sve ono što nikad nisam doživio (barem ne zbog seksualne orijentacije) i na što nisam bio naviknut. O svim tim i još puno gorim iskustvima koje su pederi doživjeli govore mnogi policijski zapisnici. Sad sam se i na to morao navikavati? Ili nisam?

Priznajem da mi je u početku bilo neugodno. Ne biti u njegovoj blizini u javnosti, nego zbog pozornosti koju privlačimo. Pitao sam se treba li mi sve to? Ali, na kraju, što je "sve to"? "Sve to" je realnost s kojom se pederi često susreću, realnost koju do tada nisam osobno poznavao. Da, treba mi sve to!

Jesam li stvarno "out and proud"?

I taj test sam shvatio pomalo aktivistički na individualnoj razini. Testiranje je li moj ormar stvarno potpuno nestao ili je nestao samo u kontroliranim situacijama. Jesam li stvarno "out and proud"?

Što kad je dovoljno pojaviti se na ulici s dečkom, čak i ne držeći se za ruke, da autanje postane nepotreban korak kako bi se otvorila vrata diskriminaciji? Ne možeš više, po potrebi, izbjegavati svoj pederluk, hoda paralelno s tobom. Ima dulje noge i bolju frizuru od tebe. Odjednom si u situaciji da zbog homofobnih reakcija razmišljaš o tome trebaš li biti s osobom koja ti se sviđa, koja te čini sretnijim, punim života i samo razmišljaš o tome kako što više vremena provesti s njim?

Kad se ta misao čita, jasno je koliko je suludo prihvatiti je. Odbacivanje te suludosti je, za mene, pravo tumačenje riječi "proud" u izrazu "out & proud". Ponosan na to što nećeš dozvoliti da na tvoj život, sreću i slobodno bivanje onim što jesi utječu oni koji, zapravo, nemaju apsolutno nikakav utjecaj na tvoj život. Odbaciti ono do čega ti je stalo, da bi bio prihvatljiv onima do kojih ti nije niti malo stalo? Nećeš, razbojniče! Netko ne izađe iz ormara nikad, netko jednom. Ja sam ovom vezom izašao iz ormara po drugi put.

Ne možeš više, po potrebi, izbjegavati svoj pederluk, hoda paralelno s tobom. Ima dulje noge i bolju frizuru od tebe. Odjednom si u situaciji da zbog homofobnih reakcija razmišljaš o tome trebaš li biti s osobom koja ti se sviđa, koja te čini sretnijim, punim života i samo razmišljaš o tome kako što više vremena provesti s njim?

Još jedno od shvaćanja koje mi je donijela sadašnja veza jest da nikad ne treba reći nikad. Dobro, nije da sam to sad naučio. Ali, da mi je dalo još jedan dokaz, a nakupio sam ih dosada, to sigurno. Nevjerojatno je kako život ima smisla za humor. Bilo je to proljeće 2014. godine. Prijatelj i ja uživamo u toplom vremenu i hladnom gemištu, ispod drveta koje krasi terasu jednog kafića na Vrbiku. Ja stari prdonja, on još malo stariji prdonja. Nešto kao Statler i Waldorf iz Muppeta. Samo čangrizavija verzija.

Kako bi veza s takvom razlikom u godinama uopće mogla funkcionirati, a da se ne bazira samo na seksu?

Naravno da se razgovara i o vezama, seksu, generacijskim razlikama. To je dovelo i do rasprave o onima koji preferiraju mlađe od sebe i onima koji se pale na starije od sebe. Zajednički je zaključak bio da je mlađe doista slađe. I da stvarno nemamo ništa protiv toga što postoje mlađi i ljepši od nas, koji se pale na starije i ružnije poput nas.

Nije da ih razumijemo, ali ih apsolutno podržavamo! Šalu na stranu (ili nastranu), složili smo se oko toga da tako nešto za nas može proći samo u obliku jednokratnog seksa. I osobno sam izjavio da stvarno ne vidim na kojoj bih se to razini mogao povezati s nekim od 20 ili dvije-tri godine više.

Nije problem u shvaćanju da si bio idiot. Nitko se ne treba toga sramiti. Učenje na tuđim greškama dobro zvuči u teoriji. Ali, učenje koje pruža vlastito iskustvo i vlastite pogreške, to je neprocjenjivo i poželjno. Sve dok služi tome da u rečenici "Koliki sam idiot bio u prošloj vezi", upravo riječ "bio" postane ključna. Budite idioti, vjerojatno će vam to jednom koristiti

Koje bi nam to bile zajedničke teme i razina razumijevanja, kako bi takva veza uopće mogla funkcionirati, a da se ne bazira samo na seksu? Koje li ironije, nekoliko dana kasnije upoznao sam svog budućeg dečka. On 19 godina, ja 31. I o tome sam, na početku veze, razmišljao. Treba li mi to? Možda je sad, u toj početnoj strasti, taj generacijski jaz manje vidljiv. Hoće li to uskoro postati nespojivo? Ima li smisla ulaziti u tako nešto, a već na početku sumnjaš da neće dugo potrajati? Postavio sam protupitanje samom sebi. Čemu se zamarati oko nečega što će se možda dogoditi, kad, unatoč svom stavu da nemam što raditi s toliko mlađim od sebe, ispada da se jako dobro razumijemo?

Da funkcioniramo potpuno prirodno, da imamo brdo zajedničkih interesa i da je, jednostavno, odlično! Pomalo patetično, da imaš osjećaj kao da si našao onaj dio koji ti je nedostajao. Propustiti tako nešto zbog vlastitog straha i "odluke" da to neće funkcionirati? Vrlo brzo sam shvatio da je to potpuno glupo razmišljanje. I da nije bitno hoće li trajati mjesec dana, pola godine, godinu ili nekoliko desetljeća. To sam mu na kraju i rekao. Da se sad, nakon dva mjeseca, više nikad ne vidimo, bit ću sretan zbog ta dva mjeseca u kojima sam uživao. Eto, ta dva mjeseca su se pretvorila u lijepih godinu i pol užitka.

Budite idioti, vjerojatno će vam to jednom koristiti

Zato mi je, s tim iskustvom, prilično začudno kad ljudi traže određene tipove partnera. Vrlo ciljanog fizičkog izgleda, vrlo ciljanih interesa, karakteristika osobnosti, ponašanja i slično. Poučen vlastitim iskustvom, vrlo moguće da takvim pristupom sami sebi ograničavamo mogućnost da nađemo nekoga s kim ćemo uživati. Kako bi rekli Stonesi: You can't always get what you want, but if you try sometimes you just might find you get what you need.

Treća stvar koju sam saznao u sadašnjoj vezi jest to koliki idiot sam bio u prošloj vezi. Toliko je bilo stvari koje sam s vremenom bivšem dečku počeo predbacivati, koje su mi smetale kod njega i zbog kojih sam se redovito ponašao sumanuto i idiotski. Čime sam i ja sigurno pridonio da se s vremenom ta veza raspadne. Naravno, čovjek takve stvari shvati tek kad je kasno. Poželi ih ispraviti. Ali, nema ispravljanja prošlosti. To iskustvo se može iskoristiti samo kako bi se spriječilo da se prošlost ne ponovi.

Prvi test takvog teoretskog mudrovanja došao je vrlo brzo. U onom trenutku kad sam shvatio da su u nekim crtama ličnosti i navikama moj bivši i moj sadašnji dečko vrlo slični. I koja je novost? To što me iste te stvari, koje su me nekoć nervirale kod bivšeg, niti malo ne nerviraju kod sadašnjeg dečka. Da, tu se isto pojavio sindrom generala poslije bitke. Pomisao da bismo sad, nakon što smo nešto naučili, mogli ponovno funkcionirati. Da bismo mogli ispraviti pogreške koje smo napravili. Međutim, nije moguće sa sadašnjim shvaćanjem vratiti se u prošlost, u trenutke prije pogrešaka koje su nam pomogle da dođemo do shvaćanja koje imamo danas.

Doista nije problem u shvaćanju da si bio idiot. Nitko se ne treba toga sramiti. Učenje na tuđim greškama dobro zvuči u teoriji. Ali, učenje koje pruža vlastito iskustvo i vlastite pogreške, to je neprocjenjivo i poželjno. Sve dok služi tome da u rečenici "Koliki sam idiot bio u prošloj vezi", upravo riječ "bio" postane ključna. Budite idioti, vjerojatno će vam to jednom koristiti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.