Odluka o upisivanju djeteta na vjeronauk nije tek odluka o odabiru izbornog predmeta u školi. U trenutku kad odlučuju upisati dijete na vjeronauk ili ne, roditelji zapravo biraju hoće li dijete usmjeriti prema vjeri ili ateizmu. Teška odluka za mnoge roditelje koji ne žele djeci nametati životne stavove. Alan Sorić, otac dvojice sinova koji ne pohađaju vjeronauk, ispričao je za Crol.hr dileme roditelja koji moraju donijeti ovu odluku.

S kojim dilemama se suočava roditelj pri odluci o upisivanju djeteta na vjeronauk?
– Nikad nismo imali nikakvih dilema budući da nismo vjernici te smo oboje odlučno protiv nastave vjeronauka u javnim školama. Unatoč tome, bili smo svjesni da ćemo izložiti dijete neugodnostima koje ne bi trebalo imati u tako ranoj dobi. S obzirom da nismo vjernici, namjera nam je bila djeci prepustiti odluku o tome hoće li vjerovati ili ne, kad za to dođe vrijeme. Nažalost, to u Hrvatskoj nije moguće budući da djeci vrlo brzo treba objasniti zbog čega ne idu na vjeronauk i na taj ih način usmjeriti prema ateizmu.

Je li bilo pritisaka okoline na Vašu odluku (rodbina, prijatelji)?
– Nismo nikad osjetili nikakav pritisak budući da se uglavnom družimo s ljudima koji također nisu vjernici ali su prilikom upisa djece u školu ipak upisali djecu na vjeronauk. Donekle mogu i razumjeti njihovu odluku budući da se doista radi o teškom izboru. Bira se između pohađanja nastave vjeronauka protivno vlastitim uvjerenjima i pristajanja na diskriminaciju kojoj djeca ne bi smjela biti izložena.

Tijekom sati vjeronauka najčešće su na školskom hodniku. Ranije su često odlazili u školsku knjižnicu gdje su bili pod nadzorom knjižničara i čime su bili vrlo zadovoljni jer su mogli čitati, crtati i razgovarati o čemu god žele. Ta je praksa vrlo brzo ukinuta iz meni nedokučivih razloga, a nije bilo niti volje da se djeci koja ne pohađaju vjeronauk organizira nekakva alternativna aktivnost

Je li vaše dijete, obzirom da ne ide na vjeronauk, ikad izrazilo želju da ide?
– Djeca su izrazila određen interes, budući da, prema njihovim riječima "na vjeronauku ionako samo gledaju crtiće". Nakon što smo im objasnili zbog čega ne idu i dali im da čitaju Bibliju, vrlo brzo su odustali i zaključili su kako se radi o besmislicama, s čime smo se i mi složili.

Koliko učenika iz razreda Vaših sinova ne ide na vjeronauk?
– Koliko mi je poznato, od tridesetak učenika, njih četvoro ne pohađa nastavu vjeronauka.

Što rade taj sat, kad su drugi na vjeronauku?
– U to su vrijeme najčešće na školskom hodniku. Ranije su često odlazili u školsku knjižnicu gdje su bili pod nadzorom knjižničara i čime su bili vrlo zadovoljni jer su mogli čitati, crtati i razgovarati o čemu god žele. Ta je praksa vrlo brzo ukinuta iz meni nedokučivih razloga, a nije bilo niti volje da se djeci koja ne pohađaju vjeronauk organizira nekakva alternativna aktivnost. Početkom ove školske godine, prvi sat je bio vjeronauk, tako da je naš sin prvi sat u školskoj godini prosjedio na hodniku. Smatram da je to posebno neprihvatljivo.

Jednom su prilikom djeca došla iz crkve s vrećicama punih slatkiša. Međusobno su ih dijelili ali nisu htjeli dati ništa djeci koja ne idu na vjeronauk. To zvuči trivijalno ukoliko uzmemo u obzir da se radi samo o bombonima i čokoladama. Međutim, uzmemo li pak u obzir da djecu umjesto solidarnosti učimo tome da dijeliti i pomagati treba samo "svojima", onda dolazimo do problema

Smatrate li da su djeca koja ne idu na vjeronauk diskriminirana?
– Diskriminacija je različit tretman u bitno sličnim okolnostima. S obzirom da javne škole pohađaju djeca vjernika i nevjernika, a nastava jednog izbornog predmeta je ponuđena samo jednima, smatram da je diskriminacija posve očita. Pri tome nije zanemarivo da vjeronauk često služi za podizanje prosjeka ocjena što dovodi i do diskriminacije djece prilikom upisa u srednje škole.

Imate li neke primjere gdje su djeca bila izolirana ili diskriminirana zbog toga što ne idu na vjeronauk; smatraju li ih ostala djeca zbog toga drugačijima?
– Bilo je situacija u kojima su se djeca požalila na loš tretman od strane druge djece. Primjerice, jednom su prilikom djeca došla iz crkve s vrećicama punih slatkiša. Međusobno su ih dijelili ali nisu htjeli dati ništa djeci koja ne idu na vjeronauk. Rekli su im da i oni mogu ići na vjeronauk pa će dobiti svoje slatkiše. To, naravno, zvuči trivijalno ukoliko uzmemo u obzir da se radi samo o bombonima i čokoladama. Međutim, uzmemo li pak u obzir da djecu umjesto solidarnosti učimo tome da dijeliti i pomagati treba samo "svojima", onda dolazimo do problema. Radi se o vrlo štetnom utjecaju na svu djecu, a ne samo onu koja ne pohađaju vjeronauk.

Smatrate ili da je vjeronauk uistinu tek običan izborni predmet?
– Vjeronauk nije tek običan izborni predmet, ne samo zbog činjenice da u prva tri razreda osnovne škole ne postoji nikakva alternativa. Radi se o svjetonazorskom, identitetskom predmetu, što dokazuje i činjenica da uopće vodimo ovaj razgovor. Nitko se ne uzbuđuje zbog toga što je u školama izborni predmet, primjerice, francuski jezik.

Je li bilo situacija da je u školi bila organizirana molitva ili nešto slično, u kojoj Vaša djeca nisu sudjelovala?
– Pretpostavljam da jest. Učitelji i učiteljice su dobro upoznati sa činjenicom da naša djeca ne pohađaju vjeronauk i da ne želimo da sudjeluju u bilo kakvim vjerskim obredima i siguran sam da poduzimaju sve što je u njihovoj moći da naša djeca ne sudjeluju u takvim događanjima. Siguran sam da to predstavlja posve nepotreban organizacijski problem za učitelje, kao i za djecu.

S obzirom da javne škole pohađaju djeca vjernika i nevjernika, a nastava jednog izbornog predmeta je ponuđena samo jednima, smatram da je diskriminacija posve očita. Pri tome nije zanemarivo da vjeronauk često služi za podizanje prosjeka ocjena

Osjećate li osobno da Vas u školi drugačije gledaju jer Vam djeca ne idu na vjeronauk?
– Doista mi to nije važno i nisam nikad na to obraćao pažnju. Nadam se da naša nevjera nije tema razgovora u drugim obiteljima baš u onoj mjeri u kojoj vjera drugih obitelji nije tema razgovora u našoj.

Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za školsku godinu 2013./2014., nastavu vjeronauka pohađao je 304.371 učenik, odnosno 92,29 posto od 329.788 učenika osnovnih škola.
Nevladina udruga Centar za građansku hrabrost uputila je Ministarstvu zahtjev da se takvoj djeci osigura adekvatna skrb sukladno čl. 67 Zakona o odgoju i obrazovanju.
U pismu upućenom MZOS-u ističu da je zbrinjavanje djece prepušteno školama, pri čemu im za taj rad nisu odobrena nikakva sredstva, te sve ovisi o dobroj volji osoblja. "Djeca ili idu u knjižnicu ili su prepuštena sama sebi. Ovako se pojačava ionako snažan pritisak na roditelje da upišu djecu na vjeronauk jer im to preporučuje i školsko osoblje", navodi se u pismu Centra za građansku hrabrost.
Nevladina udruga Protagora 2013. godine podnijela je udružnu tužbu protiv Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH zbog nepostojanja alternative vjeronauku u školama. Bivši ministar Željko Jovanović uputio je preporuku da se nastava održava prvi ili zadnji sat.