HRT-ovi atletski eksperti Stjepan Balog i Marko Šapit od samog početka teroriziraju gledatelje Svjetskog prvenstva u atletici koje se održava od 4. do 13. kolovoza u Londonu. Njihove pošalice tipične za dva buraza koji sjede u dnevnom boravku i prate natjecanje čine tipku mute sve primamljivijom, no teško se odmaknuti od te nevjerojatne plejade netočnih, rasističkih i seksističkih izjava.

Od prvog dana, tako, Balog i Šapit konstantno promašuju teze, iznose netočne podatke, gledaju neko potpuno drugo natjecanje od onoga na našim ekranima. Može im se oprostiti lapsus poput izjave da je osigurana olimpijska medalja, a, kako je rečeno, radi se o svjetskom prvenstvu.

Malo je teže progledati kroz prste amaterskom praćenju zbivanja na tartanu i kratkoj pameti dvojice komentatora. Da je vjerovati urlikanju Baloga i Šapita, ispostavilo bi se da se u jednoj večeri 40 puta rušilo 15 rekorda, dok je realnost ta da svi hici i skokovi koje oni proglašavaju fantastičnima, dostojnima prvog mjesta na kraju budu prijestupi, i to ne milimetarski, nego oni u kojima natjecatelj u potpunosti ispadne iz kruga.

Imamo mi ženskih medalja ali...

U muškoj utrci na 100 metara Balog i Šapit navukli su se na duel Christiana Colemana i Usaina Bolta u polufinalu, konstantno gurajući njih dvojicu kao potencijalne suparnike u finalu, a potpuno zaboravljajući prošlogodišnjeg olimpijskog srebrnog i vječnog Boltova rivala Justina Gatlina izviždanog zbog doping afere koji je dotrčao do zlata.

Valja spomenuti i da su Balog i Šapit velik dio večeri samo i razgovarali o utrci na 100 metara. Dok su se predstavljali bacači diska, nisu se naročito potrudili govoriti o njima, već su dijelili s nevinim gledateljima svoje pogrešne interpretacije zato što, dakako, nijedna disciplina nije važna, samo sprint. Nisu važni ni atletičari i atletičarke iz iole udaljenijih zemalja, za koje naši retori zaključuju da im je prezimena teško pročitati pa najbolje da to i ne rade jer ionako su nevažni.

Imamo mi šest medalja Blanke Vlašić i Sandre Perković, ali to je sve igra i zabava. One iz štosa dođu, šepure se na tartanu, bace dva puta disk, preskoče visinu koju bi Balog i Šapit zavezanih očiju preskočili i osvoje nekakvu plastičnu medalju da se malo razvesele

Važno je da nam naši komentatori otkriju velike tajne atletike poput one da bacači kugle izgledaju kao grdosije, ali zapravo su mnogi od njih nježne duše, izjava ekvivalentna komentaru bakice na heklačkom kružoku kojoj je bacač kugle to jutro spasio mačku sa stabla.

I nekompetencija i rasizam već su dovoljni da gurnu Baloga i Šapita na samo dno ljestvice komentatora, no seksizam koji su iskazali u nedjelju nepovratno ih diskvalificira.

Gleda, tako, naš duo finale bacanja kugle vrišteći jer natječe se Stipe Žunić. Nakon što su gotovo svakoj bačenoj kugli atribuirali pogrešnu udaljenost i zaboravili primijetiti prijestupe, naši su komentatori upoznali publiku s činjenicom da bi Stipe Žunić mogao biti osvajač prve muške medalje za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima u atletici. Da, imamo, kažu oni, ženskih medalja, ali Stipina bi bila prva muška.

Žene praktički bacaju papirnati avion, a ne atletski rekvizit

Imamo mi, dakle, šest medalja Blanke Vlašić i Sandre Perković, ali to je sve igra i zabava. One iz štosa dođu, šepure se na tartanu, bace dva puta disk, preskoče visinu koju bi Balog i Šapit zavezanih očiju preskočili i osvoje nekakvu plastičnu medalju da se malo razvesele. Tu nagradu za trud brojimo samo kako ne bi izgledalo da se nemamo baš nikakvim uspjesima hvaliti.

No, zna se da ženska medalja nije nikakvo postignuće. Zna se da su žene slabe, dosadne, nezanimljive, ionako im je dopušteno baviti se sportom samo zbog napornih feministkinja, da je pravde, jedina disciplina u kojoj bi se natjecale bilo bi rezanje luka s preponama. Nitko ionako ne broji ženske medalje – u povijest ulaze samo muške medalje koje kuje sam Hefest.

Te su djevojke trenirale jednako naporno, stigle na natjecanje s jednakim ambicijama i podnijele jednake žrtve kao i muškarci da stignu gdje jesu, no netko im to niječe jer ne može shvatiti da to što su žene sporije od muškaraca ne znači da su spore niti da je njihov rezultat time nevažan

Kao i u slučaju Wimbledona, ali i gotovo sviju sportova, na žene se gleda kao na nužne amaterke kojima se, eto, dopustilo da trčkaraju, ali sve to nema neke velike veze zato što je njihov svjetski rekord na 100 metara 10,49 s, a muški 9.58 iz čega se vidi da je ženska utrka nesnosno duga, sasvim nepotrebna i očigledno potpuno inferiorna muškoj.

Svjetski rekord u bacanju diska za muškarce jest 74,08 metara, a za žene 76,8 metara, ali to se uopće ne treba računati jer muški disk teži 2 kg, a ženski 1 kg, dakle, žene praktički bacaju papirnati avion, a ne atletski rekvizit. Uvijek postoji opravdanje koje će istaknuti da su žene fizički inferiorne muškarcima, zbog čega je njihovo bavljenje sportom samo nježna igrarija.

No, to nije apsolutno nikakav argument. Prema toj logici, muške medalje u svim boksačkim kategorijama osim teške bezvrijedne su jer su ih osvojile agresivne čačkalice koje umišljaju da su snažne. Ženski sportovi jednako su atraktivni kao i muški jer žene postavljaju rekorde u skladu sa svojim mogućnostima, baš kao i muškarci.

Sport nije ni po čemu drugačiji od ostalih sfera društva

Njihova su natjecanja jednako uzbudljiva, a ponekad i uzbudljivija – baš na ovom prvenstvu, primjerice, četiri djevojke gotovo su istovremeno proletjele kroz cilj u utrci na 400 m u borbi za treće mjesto, no njihov fotofiniš nije vrijedan jer su trčale sporije nego muškarci.

Te su djevojke trenirale jednako naporno, stigle na natjecanje s jednakim ambicijama i podnijele jednake žrtve kao i muškarci da stignu gdje jesu, no netko im to niječe jer ne može shvatiti da to što su žene sporije od muškaraca ne znači da su spore niti da je njihov rezultat time nevažan.

Ipak, problem nije samo seksizam – temeljni je problem što sport više nije sport. Sport je industrija zabave kojoj je jedini cilj profit i nema ograda u svojoj iracionalnoj gladi za novcem. Ta industrija kako bi obrtala što veće zarade od ulaznica i prodaje memorabilija nabija sve jači tempo natjecanja koji natjecatelji sve teže mogu podnijeti. Dakako da je problem što se natjecatelji dopingiraju, no izviždavanje zauvijek otpisanog Justina Gatlina samo je fasada koja prekriva pravi problem – zašto se sportaši dopingiraju.

Zna se da ženska medalja nije nikakvo postignuće. Nitko ih ionako ne broji – u povijest ulaze samo muške medalje koje kuje sam Hefest

Dopingiraju se zato što se sportom bave za druge, za mase zaslijepljenih gledatelja kojima trećerazredni komentatori poput Baloga i Šapita diktiraju koje se discipline trebaju gledati. Zbog toga ni nakon što odgledaju cijelo atletsko prvenstvo ti ljubitelji sporta ne mogu nabrojiti nijednog sportaša osim Usaina Bolta, a ne zato što su tehničke discipline inherentno nezanimljive, žene inferiorne i gledatelji, iz tog razloga, nezainteresirani za njih.

Sport nije ni po čemu drugačiji od ostalih sfera društva – i u njega je penetrirao bespoštedni kapitalizam kojem nije važno zdravlje ljudi ni činjenica što dopingirani sportaš ne postavlja rekorde u skladu sa svojim mogućnostima, već rekorde koji su, za razliku od tih sporih, iritantnih ženskih, uistinu bezvrijedni.

Tek kada društvo pronađe nove horizonte koji će ga izvesti iz sadašnje sprege kapitalizma u kojoj je u potpunosti u vlasti neke impersonalne, megalomanske mašinerije koja mrvi ljude, moći će se govoriti i o bilo kakvom napretku u sportu. Dotad, gledat će se samo najatraktivnije discipline s rekordima prevučenim najkvalitetnijim zabranjenim stimulansima.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.