Luka Prelas je studentica završne godine saksofona na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Odnedavno se može nazivati i performericom. Od još nešto malo davnijih vremena može se, na njezinu sreću, nazivati i mojom bivšom, što sam bezobrazno iskoristio za nekoliko neprimjerenih pitanja. Ipak, ovo nije žuti tisak da bi se intervju bavio pikanterijama iz bračnog života, tko je koga gađao tavom, tko je pijan zaspao glavom u tanjuru punom sarme i pire krumpira ili nešto slično.

Niti Luka niti ja nismo dovoljno slavni da bismo imali luksuz baviti se totalnim glupostima. Stoga smo odlučili pokušati napraviti nešto pametnije. Prenijeti Lukine misli kao studentice i umjetnice, koja je usput i transrodna žena. Ili prenijeti misli transrodne žene, koja je usput studentica i umjetnica.

Dosad si iz ormara izašla minimalno dva puta. Prvo nakon bezuspješnih "pray the gay away" pokušaja kao gej muškarac. Nakon (neuspješnih?) pokušaja bivanja gej muškarcem, izašla si iz ormara kao transrodna žena.
– Izlazak iz ormara dogodio se više puta. Zato što sam ulazila i izlazila. Prvo sam izašla kao biseksualni dečko, onda kao gej dečko. Onda sam izašla iz ormara kao trans* osoba. Pa sam se vratila u ormar, pa "postala" gej dečko. Zatim sam opet izašla iz ormara kao genderqueer, pa rodno varijantna osoba. I sad sam, napokon, stala na genderqueer transcuri.

Koliko je to? Pet, šest, sedam izlazaka.
– Šest-sedam minimalno. S tim da moji izlasci iz ormara, gotovo svakogodišnji, traju od moje šesnaeste godine.

Moram se autati da bih se osjećala ugodno izvan svoja četiri zida

Rekla si da si već jednom prije izašla kao transrodna osoba i onda se vratila u ormar kao gej dečko. Nije baš neki povratak u ormar, ali dobro... Kad je to bilo, zašto si izašla i zašto si se vratila?
– To je bilo s 18 godina. Počela sam polako kao transcura izlaziti s frendicama. S mamom, koja je doktorica, sam puno o tome pričala. Razgovarale smo o dostupnosti hormona, o tome kako je to skupo, kako mi za to sada nemamo novaca, "vidi kako će se to dalje razvijati pa ćemo vidjeti". Premda sam i dalje nastavila razmišljati o tome jesam li žena ili ne, mogu reći da sam to nekako stavila "sa strane". Razmišljala sam o tome, ali sam istovremeno to i odbacivala. Ma vjerojatno nisam trans*, nije to ipak to, to je neka faza, ja sam zapravo gej. To je bilo od 18. do 21. godine. Dok se nisu dogodili neki klikovi u glavi, da se ne razvijam u osobu u koju bih se htjela razviti. Da neću biti dobra umjetnica ako ne poduzmem neke mjere, da budem... tehnički, da se ne ubijem s trideset zbog disforije.

Osjećam oduvijek da sve što sam ikada napravila, da je to napravila Luka, a ne napravio Luka

Kako su se tvoji izlasci iz ormara međusobno razlikovali? S obzirom na to da su se događali u različitim životnim fazama, s manje, odnosno više godina i životnog iskustva.
– Razlikovali su se po broju ljudi i važnosti ljudi kojima sam se morala autati. Kasnije je broj ljudi jednostavno bio veći. Ali, kad si trans osoba, moraš reći. Zato što se promjene vide na tebi. Ako ti se netko obraća, imaš izbor toj osobi reći ili ne reći da si gej ili lezbijka. Ja, da mogu kvalitetno raditi i komunicirati s ljudima, jednostavno više ne mogu u tom kontekstu za sebe slušati obraćanje u muškom rodu. I ljude ispravljam. Samim time se autam, a to moram raditi da bih se osjećala ugodno izvan svoja četiri zida. Osim toga, samim izlaskom iz kuće nužno se autam jer ne prolazim kao maskulina osoba. Ali, svako autanje je bilo jednako izazovno u mojim različitim fazama razvoja kao osobe. Sad sam, kao zrelija osoba, jednostavno razmišljala o više stvari nego prije.

Bitno mi je da me bliski ljudi vide kao ženu

Recimo, o "prolaženju"? Želiš li "prolaziti" kao žena?
– Želim "prolaziti" kao genderqueer transžena, ali ne "prolazim" uvijek. Mislim da ne "prolazim" često, zapravo. Ali moje "neprolaženje" me ne frustrira zato što mislim da ja ne "prolazim" (ja sam za sebe uvijek "prolazna"), nego zato što drugi misle da ne "prolazim". A osjećam da bih morala "prolaziti" na način kako to drugi od mene očekuju da bih bila sigurna. Ne sigurna u sebe, nego sigurna od drugih.

Prošle sam godine, kad sam po drugi puta ozbiljno razmišljala o medicinski potpomognutoj tranziciji, bila histerična. Zvala sam to "trans panikom". Anksioznost, jela nisam skoro ništa, probavni problemi, sve od stresa i razmišljanja. O tome kako će društvo reagirati, kako ću izaći iz kuće, kako ću ući u tramvaj, kako ću raditi...

Hoćeš reći da ta potreba za "prolaženjem" nije tvoja potreba, nego nešto što ti društvo nameće kao potrebu?
– Tako je! I ja sam svjesna toga. Neke dane, možda manjinu, možda većinu, se ne želim uklapati i "prolaziti" kako mislim da se to od mene očekuje. Ne da mi se! Kad me drugi ljudi, bliski ljudi, vide kao ženu, to mi je bitno. I svi drugi ljudi s kojima dolazim u neke smislene kontakte. Ali bitno mi je da me vide kao ženu. Ne nužno vizualno nego tu, u glavi. Imam problema s ljudima kod kojih ne "prolazim", a ne sa samim "prolaženjem". U smislu, ako se ja identificiram kao žena, što netko drugi ima propitivati koliko to moje identificiranje vrijedi, što sam ja zapravo. i slično!?

Ako ti se netko obraća, imaš izbor toj osobi reći ili ne reći da si gej ili lezbijka. Ja, da mogu kvalitetno raditi i komunicirati s ljudima, jednostavno više ne mogu u tom kontekstu za sebe slušati obraćanje u muškom rodu. I ljude ispravljam

Što za tebe to znači? Biti žena u glavi.
– Ne znam! Mislim da još uvijek otkrivam što za mene znači biti žena. Znam samo da su ženski narativi nekako uvijek bili moji narativi. Mene su oduvijek doživljavali kao nekoga tko ne spada u mušku kategoriju. Uvijek sam se više željela biti doživljena kao žena i imati žensko iskustvo. I imam ga. Živjela sam ga kao muškarac, ali sam oduvijek imala žensko iskustvo. Osjećam oduvijek da sve što sam ikada napravila, da je to napravila Luka, a ne napravio Luka. Ali, vrlo je teško objasniti što za mene to znači jer to još uvijek otkrivam. Ali znam da jesam žena! Uostalom, zašto bih uopće trebala znati što to točno znači?

Zanimljivo, ja kao cis muškarac nemam pojma što znači biti muškarac. Jer to jednostavno jesam. Pretpostavljam zbog usklađenosti rodnog i spolnog identiteta. Ti vrlo lako možeš objasniti zašto nisi muškarac. Ali ne možeš objasniti što za tebe znači biti žena.
– Ne mogu, jer to jesam (smijeh)... da...

Tranzicija nisu samo hormoni i rekonstrukcijske operacije

Kad si mi se, kao tadašnjem partneru, autala kao transžena, naša rasprava se vrtjela oko toga da se osjećaš kao žena. I oko mog neshvaćanja što uopće znači osjećati se kao žena ili kao muškarac. Ja nemam pojma, recimo, što to znači biti muškarac. A još manje znam što znači biti žena. I znači li to da zbog vlastite usklađenosti rodnog i spolnog identiteta niti ne mogu znati što znači ne osjećati se onako kako bih se trebao osjećati?
– Mislim da da. Teško je objasniti ako nikad ne razmišljaš o tome jesi li muškarac ili žena, ako se ne pogledaš u zrcalo i ispod tog tijela vidiš neku totalno drugu osobu, osobu koju to tijelo ne predstavlja. Shvatiš da ti se još kao maloj tijelo počelo razvijati u smjeru u kojem se nikada nisi vidjela kao osoba. Gledanje bakica, to mi je bio jedan od elemenata shvaćanja da sam transcura. Želim "odrasti" u bakicu, a ne u dedeka. Možda zvuči glupo. Za sve one koji ne razumiju, jedna moja prijateljica je rodnu disforiju na ovaj način pokušala približiti cis ljudima. Zamisli da ti, sada, 35-godišnji Tihomir odjednom imaš tijelo žene. Kako bi ti bilo da ti je tijelo totalno drugačije programirano i kako bi se osjećao? Probaj se, s maksimumom empatije, na taj način staviti u našu kožu. Svaki dan se gledam u ogledalo. I svaki dan se moram odvojiti od onoga što vidim, jer je toliko off od onoga što jesam.

Kako od off doći do on? Tranzicija? Koji su ti sljedeći koraci?
– U ožujku ove godine odlučila sam krenuti u "službenu", medicinski potpomognutu, tranziciju. Slijede hormoni i pustit ću tijelo da sve riješi. Nisam u krivom tijelu, već je moje tijelo samo napravilo nekoliko krivih koraka. Jednom kad blokiram sve što je krivo i to što je moje tijelo usmjerilo u pogrešnom smjeru, sve će doći u ravnotežu. Nisu samo hormoni i rekonstrukcijske operacije tranzicija, premda mnogi ljudi koji nisu upućeni misle da je to sve. Elementi tranzicije su i tjelovježba, prehrana, rješavanje psihičkih tegoba koje su u vezi s disforijom ili čak i nisu, rad na sebi u širem smislu i tako dalje. Naravno, trans* ljudi mogu biti u tranziciji i bez medicinske intervencije. Mislim da je sve što trans* ljudi rade kako bi se unaprijedili dio njihove životne i doživotne tranzicije.

Svaki dan se gledam u ogledalo. I svaki dan se moram odvojiti od onoga što vidim, jer je toliko off od onoga što jesam

U prijevodu, barem kako sam ja to shvatio, tvoj um i tvoje tijelo razvili su se u potpuno suprotnom smjeru. I sada tranzicijom pokušavaš nekako to dvoje opet približiti.
– Da! Nitko ne bi trebao biti u toj situaciji da su te dvije stvari odvojene. Naporno je i teško svaki dan odvajati sebe od tijela. I uzrokuje psihičke probleme koji me priječe u tome da se razvijam kao osoba i kao umjetnica. Meni to ne treba u životu.

"Trans panika"

Koje si probleme ti imala kad si shvaćala i priznavala sebi da si trans*?
– Prošle sam godine, kad sam po drugi puta ozbiljno razmišljala o medicinski potpomognutoj tranziciji, bila histerična. Zvala sam to "trans panikom". Anksioznost, jela nisam skoro ništa, probavni problemi, sve od stresa i razmišljanja. O tome kako će društvo reagirati, kako ću izaći iz kuće, kako ću ući u tramvaj, kako ću raditi... ne možeš spavati, ne možeš normalno funkcionirati, kaotične misli koje te tjeraju da razmišljaš o apsolutno svemu. O paralelnom studiranju i uzimanju hormona, o desetom autanju u životu, kako će drugi reagirati. Zdravstveni problemi, hoću li imati osteoporozu, kako će mi to utjecati na sviranje saksofona. Kako ću raditi, kako ću pronaći partnera. Sve se to obrušilo u jednom trenutku. Košmar! Ove godine, kad sam ponovno razmišljala o tome da uđem u "sistemsku" tranziciju, sve mi je bilo kristalno jasno. Znala sam da to moram, i to potpuno smireno. Znala sam što sve donosi i znala sam da se s tim sada mogu nositi. I da je došlo vrijeme za veliki korak u mojoj tranziciji.

Autohomofobna sam bila. Autotransfobna mislim da ne. Od svoje 18. godine sam jednostavno znala da će se to jednom dogoditi, da ću ući u tranziciju

Budimo iskreni, kad se spominje tranzicija, ljude najviše zanima o tome što se događa među nogama i time mjere tvoju vjerodostojnost. Kad smo već na tom tragu, što planiraš napraviti s "onim dolje"?
– Ako me ne je*eš, ako mi nisi doktorica ili doktor ili ako mi nisi jedna od najbližih osoba u životu, nikoga se ne bi trebalo ticati što je "tamo dolje".

Kad si već spomenula da tko te ne je*e...
– Jel' se je*eš, to me hoćeš pitati? (smijeh)

Hahaha i to, ali to poslije... zapravo, da, kako dejtaš? I o tome ima rasprava da trans* osobe imaju obavezu reći na početku dejtanja da su trans*. Drugi pak govore da apsolutno nemaju nikakvu obavezu ikoga upozoravati da nisu "pravi" muškarci ili žene nego, eto, trans*.
– U savršenom svijetu ne bi bilo potrebe za autanjem jer se ljudi ne bi čudili da žene i muškarci, ljudi općenito, nemaju genitalije koje na prvu misliš na imaju. Meni je autanje, recimo, nužno, uvijek se autam. Piše mi na dejting stranicama da sam trans*, tako da se sve vidi unaprijed. Doduše, došlo je i do jednog seks dejta, ali to je bilo potpuno mimo dejting stranica. Moje dejtanje se uglavnom svodi na dopisivanje.

Nisam u krivom tijelu, već je moje tijelo samo napravilo nekoliko krivih koraka

Pretvori li se to ikad u nalaženje uživo?
– Naravno, ali odbijam se naći s muškarcima koji se ne žele naći na javnom mjestu.

Zadržavanje prefiksa "trans" je politička i identitetska odrednica

Strah?
– Ne, cijenim se. Neću skakati na svaki k***c koji je zalijepljen za neko tijelo koje meni paše nauštrb moje sigurnosti, da nitko ne zna gdje sam, da me netko otme, da me netko ubije. Oprez, više oprez. I ne želim biti s tutlekom koji ne može podnijeti transcuru. Ići ćeš u krevet sa mnom ako točno znaš što sam, s kim si, kakva sam osoba.

Nedavno je završila Trans Aidova kampanja "Odučimo transfobiju" koja se bavi internaliziranom transfobijom. Možeš li za sebe reći da si osjećala (ili još uvijek osjećaš) autotransfobiju u pojedinim situacijama?
– Autohomofobna sam bila. Autotransfobna mislim da ne. Od svoje 18. godine sam jednostavno znala da će se to jednom dogoditi, da ću ući u tranziciju. Od trenutka kad sam shvatila da dečko nisam sigurno. Izgleda da je tanka granica između rodne disforije i internalizirane transfobije. Recimo, želja za "prolaženjem" je element disforije kad se trans* osoba zbog toga što "prolazi" osjeća bolje, stabilnije, kada joj to umanjuje disforiju. Ali, ako "prolaziš" svjesno samo radi drugih – rekla bih, jer želiš biti trans* osoba kakva misliš da bi bila prihvatljiva ostalima - onda je to internalizirana transfobija, recimo.

Trans* ljudi su bauk hrvatskog društva, ne vidi da se ti ljudi bore s obiteljskim nasiljem, nasiljem u vezama, reproduktivnim pravima, čime sve ne. Toliko slojevitih problema, a na nas se gleda kao na glavnu prijetnju hrvatskom heteronormativnom patrijarhalnom društvu. Neka ljudi malo razmisle o tome

Po tome niti disforiju niti internaliziranu transfobiju nitko izvana ne može definirati, nego svatko to treba učiniti za sebe.
– Tako je!

Što misliš o korištenju izraza "transžena"? Trans* ljudi općenito u društvu imaju problem s neprihvaćanjem. Nalaze se zapravo na brisanom prostoru, prema viđenju većine, u kojem nisu niti pravo muško niti pravo žensko. Nije li izraz "transžena" upravo izdvajanje od "prave" žene. Zašto za transžene i transmuškarce jednostavno ne reći da su žene i muškarci?
– To je stvar izbora. Budući da sam umjetnica, moram biti u potpunosti otvorena da svoju umjetnost mogu dobro prenijeti na drugo. Zato biram termin genderqueer transžena. Neki biraju samo "žena".

Misliš da zadržavanje prefiksa trans daje političku konotaciju?
– Da, to je politička i identitetska odrednica.

Problem kroz koji prolazim nije samo moj

Možda i umjetnička? Nedavno si imala performans naziva "Jesam dobra?" u sklopu Vox Feminae Festivala. Performans se bavi tranzicijom i prilagodbom tuđim očekivanjima. Ako to nazovem prvim javnim umjetničkim trans* performansom, možda i neću pogriješiti. Ako i nije prvi, sigurno je jedan od rijetkih zbog općenito slabe vidljivosti trans* osoba i zbog njihovog rijetkog istupanja u javnost. Koliko je bitna vidljivost trans* osoba? I koja je uloga umjetnosti u tome?
– Moje viđenje umjetnosti se stalno mijenja. Ono što trenutačno mislim da bih trebala raditi kao umjetnica jest u publici proizvesti nešto. Potaknuti publiku da razmišlja o nečemu, potaknuti publiku da nešto osjeti. Da se poveže s mojim problemom. Edukacija, širenje empatije, stvaranje jednog kolektiva u tim trenucima izvedbe umjetničkog djela. Da osoba provede neko vrijeme sa mnom u istoj prostoriji i nakon izvedbe izađe kao barem malo promijenjena osoba.

luka_performans

Želim povezati neke osobne probleme i borbe koje ja vodim u svijetu u kojem živim, u kontekstu u kojem živim. Želim ih prezentirati na način da ljudi barem malo shvate kako se osjećam, da ono što osjećam prenesem na njih. I da kroz to budu svjesni da problem kroz koji ja prolazim nije samo moj problem. Da se kod ljudi pokrene taj kotačić da transrodnost postoji, da o tome treba razmišljati, da o tome treba govoriti i da se o tome treba raspravljati. Zbog toga je i bitno da se identificiram kao transžena.

Nažalost, rijedak sam primjer transžene koja ima sredstva da ide u tranziciju i umanji rodnu disforiju. Puno trans* ljudi nema tu mogućnost

A kako aktivizam uklapaš u klasičnu glazbu?
– Mislim da je već samo autanje i nastupanje kao genderqueer transsaksofonistica aktivistički čin.

Trenutačno si na petoj godini Muzičke akademije u Zagrebu i uskoro ćeš biti diplomirana saksofonistica. Kako je prošlo autanje u tom okruženju?
– Znaju neki moji kolege i profesori s odsjeka koji mi predaju išta vezano uz saksofon. A ostali profesori i kolege, s njima razgovaram u aoristu, imperfektu, pričam rodno neutralno, baš me briga. Mejlove im pišem u ženskom rodu. Mislim da sam u tom smislu jako privilegirana, jer me kao transženu prihvaća najbliža obitelj, prijatelji, kolege i profesori na faksu.

Neću skakati na svaki k***c koji je zalijepljen za neko tijelo koje meni paše nauštrb moje sigurnosti, da nitko ne zna gdje sam, da me netko otme, da me netko ubije. I ne želim biti s tutlekom koji ne može podnijeti transcuru

Postoje trans* ljudi koji su psihički bolesni, imaju invaliditet, nemaju financijskih mogućnosti da potraže pomoć i usluge koje su im potrebne. Postoje trans* ljudi koji su beskućnici. Koji su izbačeni iz kuće zato što su trans*. Imam privilegij da imam mogućnost baviti se umjetnošću i da mogu govoriti o stvarima koje su bitne. Nažalost, rijedak sam primjer transžene koja ima sredstva da ide u tranziciju i umanji rodnu disforiju. Puno trans* ljudi nema tu mogućnost. Ja sam samo ja, osoba koja na neki svoj način pokušava mijenjati svijet oko sebe. Svijet oko sebe, ne svijet generalno. I kad god mogu, govorim da sam privilegirana. Ima puno trans* ljudi koji to nemaju, a treba im. Trans* ljudi su bauk hrvatskog društva, ne vidi da se ti ljudi bore s obiteljskim nasiljem, nasiljem u vezama, reproduktivnim pravima, čime sve ne. Toliko slojevitih problema, a na nas se gleda kao na glavnu prijetnju hrvatskom heteronormativnom patrijarhalnom društvu. Neka ljudi malo razmisle o tome!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.