"Mislim da je vrlo teško naći bilo koje moje djelo u kojemu homoerotika nije evidentna. To je na neki način i politički stav. U prvom planu pišem za LGBT čitatelje, oni imaju pravo na svoju kulturu, umjetnost, mogućnost identifikacije", kaže slovenski pjesnik i pisac te dugogodišnji borac za LGBT prava, Brane Mozetič čija je knjiga pjesama "Nedovršene skice jedne revolucije" nedavno objavljena i u Hrvatskoj.

U biblioteci Poezije Hrvatskog društva pisaca nedavno je objavljena knjiga pjesama "Nedovršene skice jedne revolucije" suvremenog slovenskog pjesnika i pisca Brane Mozetiča, koja je već privukla pažnju javnosti.

Revoluciju vezujem i za intimni život, za seksualni, naročito homoseksualni

Mozetič ne govori samo protiv jedne vrste društveno-političkih nepravdi, već protiv čitavog niza licemjernih zasada koje izrastaju u svijetu u kojem revolucije propadaju, a u razgovoru zaNovi list, osim o novom djelu, koje je i jedna vrsta autobiografije, govori i o svom višegodišnjem aktivizmu za LGBT prava.

"Iz povijesne perspektive gledano, imao sam u mislima naročito socijalističku i seksualnu revoluciju. Obje su ostale nedovršene, došle su samo do pola svog puta, i obje su propale, ostale su neke mrvice. U mom pisanju o tome puno je nostalgije, kritike sadašnjeg vremena. Čitano između redova, jasan je i poziv ili želja za novom revolucijom. Također, revoluciju vezujem i za intimni život, za seksualni, naročito homoseksualni, tako da su te dvije revolucije uvijek nekako isprepletene", kaže Mozetič.

Ističe kako je u novoj knjizi pjesama pokušao "napisati svoju povijest" kao i povijest ljudi, svijeta i vremena koji ga okružuju.

"Najviše sam pjesama napisao u izolaciji na koju sam se pripremio, ponio sam sve svoje stare zapise, još iz vremena školovanja, pisma koja sam dobivao od drugih, i vlastita pisma koja sam svojevremeno pisao ženi, a koja mi ih je vratila kad smo se rastajali. To je bilo bolno suočavanje s prošlošću, ali ono što sam napisao nije ta prošlost, nego moj konstrukt, s obzirom na to da u pisanju uvijek iskrsava problem pamćenja, njegove vjerodostojnosti. U knjizi ima puno društvene kritike, naročito sadašnjih vremena. Sada mi se čini da, da nisam napisao ovu povijest, kao da mi ništa ne bi ostalo u pamćenju".

Bolje se osjećam u homo nego u strejt ladici

Otkriva kako je počeo pisati još u osnovnoj školi "zbog toga kako bih tim putem nekome rekao za svoju ljubav prema jednom dečku", a njegova ciljana publika su upravo LGBT čitatelji.

"Mislim da je vrlo teško naći bilo koje moje djelo u kojemu homoerotika nije evidentna. To je na neki način i politički stav. U prvom planu pišem za LGBT čitatelje, oni trebaju, i imaju pravo na svoju kulturu, umjetnost, mogućnost identifikacije, refleksije, analize vlastitog svijeta. Za mene postoji heteronormativni svijet i puno manjina koje se u tom svijetu ne vide, a koje imaju viziju drugačijeg svijeta. I ja sam glas ove manjine, ove drugačije vizije".

Ističe kako mu nije najbitnije da ga čita i strejt publika, no smatra kako tu publiku čitanje njegovih djela može potaknuti na razmišljanje o "agresivnosti heteronormativnosti".

"Po mome mišljenju, takve knjige treba početi čitati vrlo rano, zato sam i počeo pisati priče za djecu koje su angažirane, jedna je pacifistička, druga govori o hendikepu, treća o homo ljubavi i četvrta o migrantima. U stvari, ja se bolje osjećam u homo ladici nego u općoj ili strejt ladici", poručuje.

Seksualna apstinencija stvara slabe radove, frustracije i bolesti

U biografiji navodi kako je gej aktivist, a na pitanje što to za njega konkretno znači, pojašnjava:

"Bio sam vrlo poznat gej aktivist i nekoliko godina jedini s punim imenom i obrazom za sve televizije i novine, a taj se trud i isplatio. Za mene je gej aktivist onaj koji se javno zalaže za LGBT prava, koji organizira LGBT susrete i događaje, političke, zabavne, kulturne. Bilo je puno toga, sedam godina sam bio urednik LGBT magazina Revolver, nekoliko godina vodio sam Roza disko u klubu K4, od 1990. urednik sam književne edicije Lambda, pripremao sam izložbe umjetničke fotografije, radio kao savjetnik na help-lineu, koordinirao grupu gejeva s HIV-om, koordinirao festival LGBT filma, i još puno toga. U svakom slučaju, nije mi bilo dosadno u životu".

Kaže kako je u biografiji naveo taj podatak kako bi se "obranio od nasilnog heteronormativnog svijeta".

"Da me muškarci ne tapkaju po ramenu i ne vabe u svoje muško društvo, a žene ne pokušaju koketirati sa mnom, kao i da se moje pjesme ne prevode naopako, recimo kao da ih piše žena, kao što se ranije već dogodilo, ha-ha. Pravi muškarac", kaže Mozetič.

Roditelji, partneri i partnerice i danas pokušavaju kontrolirati seksualnu slobodu drugog

Što se tiče stajališta mnogih umjetnika, filozofa i ljudi koji se bave stvaralačkim radom kako upražnjavanje seksualnosti, kojoj Mozetič dajete puno pozornosti u svome pisanju, negativno utječe na stvaralačku komponentu ličnosti, autor ima sasvim drugačije mišljenje i smatra kako upravo "seksualna apstinencija stvara slabe radove".

"Povijest čovječanstva je pokušavanje reguliranja seksualnosti pojedinca. To je opsesivna, često podsvjesna ideja, svakoga tko ima moć. Tako su svi vladari, vlade, sve politike, pa su i roditelji, partneri i partnerice uvijek, danas također, pokušavali i pokušavaju kontrolirati seksualnu slobodu drugog.

Zašto ne bi tako bilo i u umjetnosti? Seksualnost je u umjetnosti, i u književnosti, uvijek bila i nešto što smeta, to je nešto ružno, o tome se ne priča, to je suviše banalno, to je stvar intime, a ne javnog izražavanja.

Pa zato i u teoriji umjetnosti možemo pronaći takve glupe ideje koje sliče na ono čime zastrašuju mlade momke, da će se isušiti ako se budu samozadovoljavali. Naprotiv, seksualna apstinencija stvara slabe radove, frustracije, bolesti. Meni osobno seksualnost i ljubav pomažu kod pisanja, jer tada mogu mirnije pisati. Primijetio sam da lakše pišem kad sam zaljubljen. Pa čini mi se i bolje".