Serija "Disenchantment" koju je za Netflix stvorio autor "Simpsona" i "Futurame" Matt Groening željno je iščekivana kao zadnji zgoditak za hat-trick jednog od najuspješnijih crtača animiranih filmova svih vremena. Iako se dobro uklapa u njegov opus i uistinu je simpatična, serija je, barem u prvoj sezoni, podosta klišejizirana i nimalo odvažna.

"Disenchantment" je smještena u srednji vijek, u imaginarnu zemlju zvanu Dreamland kojom vlada nesposobni, mrzovoljni kralj Zøg i bizarna kraljica Oona, polužena, poluvodozemac. Glavni je lik neobuzdana, piću sklona princeza Tiabeanie koja cijele sezone upada u niz nezgoda sa svojim osobnim demonom Luciferom, od milja Luci, i naivnim vilenjakom Elfom.

Serija popunjava jedinu temporalnu prazninu u Groeningovu opusu – "Simpsoni" su problematizirali suvremenu Ameriku, "Futurama" je bila okrenuta budućnosti i satirizirala znanstvenu fantastiku, a "Disenchantment" gleda unazad, u srednjovjekovno okružje, vrijeme radnje koje se trenutačno doima najisplativijim.

Avanture su simpatične, ali ne i mnogo više od tog

Lako je moguće da je Groeninga potaknuo uspjeh serijala poput "Gospodara prstenova" ili "Igara prijestolja" i uistinu uspijeva u stvaranju izvrsnih pejsaža i uvjerljivog, vizualno impresivnog svijeta – vedute Dreamlanda, grada na klisuri, kao i karte Dreamlanda i okolnih kraljevstava vrlo su efektne i minuciozne.

Problem je, zato, u samoj priči; u činjenici da se očekivalo kako će "Disenchantment", kao i raniji Groeningovi hitovi, kritizirati društvene probleme ili parodirati fantasy žanr.

Međutim, avanture princeze Bean i njezinih kompanjona zabavne su, ali u konačnici bolno zaboravljive – radi se, kao i uvijek, o setu konja, mačeva, svetih bočica, vilenjaka i zločestih kraljica. Posebnost u vidu neobuzdane glavne junakinje ne daje seriji očekivanu notu subverzije, već je samo približava tinejdžerskoj komediji smještenoj u ulice ispunjene umrlima od kuge i javnim smaknućima.

Upravo je to najveća zamjerka "Disenchantmentu" – divlja protagonistica mogla je poslužiti kao figura koja preispituje feudalne odnose, koja parodira rodne konvencije koje su u srednjem vijeku počele poprimati represivni oblik sličan sadašnjem, mogla je zagovarati nove oblike udruživanja ili društvene poretke, ili barem parodirati takva nastojanja.

No, koliko god Bean ne bila srednjovjekovna isposnica, svejedno je tek zbunjena tinejdžerica koja žudi da bude obična djevojka i da je roditelji shvate i prihvate.

Nedostaje joj djelatnosti koja bi bila na bilo koji način subverzivna – jedino što ju čini djelatnim likom jest spremnost na pothvate koji nemaju pamtljivije komponente ni dublje poruke – nije toliko važno spašava li Bean Lucifera kojeg čarobnjak želi baciti u vulkan, Elfa kojeg je Zøg zatočio jer vilenjačka krv čini sastojak eliksira života ili sve zajedno od napada močvarnog čudovišta nakon neuspjele diplomatske misije u Oonino kraljevstvo Dankmire, sve su avanture simpatične, ali ne i mnogo više od tog.

Nedostaje prepoznatljiva Groeningova satira

Iako je najavljivana kao serija s odlučno feminističkom notom, rodom se Groening poigrava tek povremeno – primjerice, u trećoj epizodi kraljevsku obitelj opljačkaju drumski razbojnici koji upotrebljavaju rodno osjetljivi jezik:

- What, now you"re highwaymen?
- Highwaypeople. We're a gender-neutral cleptocracy.

Na početku pete epizode parodira se Crkva – Bean, zbog priređivanja tuluma za odsustva roditelja tijekom kojeg Vikinzi zauzmu Dreamland, pošalju na preodgoj u samostan, odakle ubrzo biva izbačena jer "unosi logiku u Božju kuću" – Bean, naime, umjesto molitve kao rješenje problema siromaštva predlaže taljenje zlatnog kipa Krista i njegovo oblikovanje u novčiće. U predzadnjoj epizodi Bean i društvo spašava zadnja ženka grifona, poluptice, polučovjeka, polulava, s kojom se nitko ne želi pariti, koja na Luciferov šok činjenicom da je žena odgovara da je rod spektar.

Dva su lika, premijer Dreamlanda, trooki misteriozni Odval i šarlatanski čarobnjak Sorcerio, u gej vezi, no njihov se odnos ne istražuje osim u nekoliko nježnih replika i sceni tajnih orgija koja je više stereotipizirajuća negoli inovativna. Sve u svemu, navodna predanost feminizmu uglavnom ostaje na razini ne osobito uspješnog ni dobro inkorporiranog gega.

Ipak, "Disenchantment" nije razočaravajuća. Ugodna je za gledanje, vizualno iznimno privlačna i na trenutke uzbudljiva serija. Ono što joj nedostaje jest prepoznatljiva Groeningova satira – autor većinom samo uspješno pogađa srednjovjekovne trope, no ne uspijeva im dati ikakvo drugačije značenje.

Činjenica da je glavni lik pijana princeza koju štiti vojska u oklopima u stvarnosti sačinjena od maminih sinova ne pruža nikakvu subverziju, već samo očit humor koji, u konačnici, zabavlja, ali nije onoliko upečatljiv koliko je mogao biti.