"Better Oblivion Community Center" i "Remind Me Tomorrow" dva su fantastična ostvarenja čija kvaliteta proizlazi iz odricanja od ideala organskog te s njim povezane autentičnosti.

Pod nazivom "Better Oblivion Community Center" krije se suradnja dvoje izvanserijskih glazbenika – Phoebe Bridgers, mlade folkerice koja je već u supergrupi boygenius dokazala koliko joj dobro idu kolaboracije, i kolege kantautora Conora Obersta najpoznatijeg po radu s grupom Bright Eyes.

Kao i u slučaju boygenius koji je savršeno spojio folk i indie inklinacije Bridgers, Lucy Dacus i Julian Baker, "Better Oblivion Community Center" vrhunska je sinergija dvoje domišljatih, a vrlo simplističkih autora koja stvara izvrsne, emocionalno nabijene, ali opuštene i pjevne pjesme.

Njihov je album indie folk na svojem vrhuncu, u fantastičnim sudarima folkerske intimističke ranjivosti i žustrijih električnih dionica koji su, podosta netipično za žanr, prošarani ekscentričnim elektroničkim elementima. Od tugaljive folk balade "Didn't Know What I Was in For" do prekrasnog indieja na "My City", Bridgers i Oberst preokupirani su ulogom umjetnika u današnjem svijetu, žalosni jer ne vjeruju da glazba može promijeniti svijet, ali gorljivo željni da izbjegnu etiketu "slacktivista", aktivista koji djeluju samo kritizirajući na društvenim mrežama.

Cjelokupni očuđujući sentiment albuma vjerojatno najbolje prenosi "Dylan Thomas", nazvana po velškom pjesniku, s nevjerojatnim tenzijama između vedre glazbe i deprimirajućeg teksta dijelom inspiriranog Donaldom Trumpom, "kraljem koji samo igra partiju četverodimenzionalnog šaha".

Najzačudniji je, ipak, element "Better Oblivion Community Centera" ekscentrična elektronika na pjesmama poput "Exception to the Rule" ili "Chesapeak" sa svemirskim zvukovima. Za folk žanr opsjednut idejom organskog, polifonim pjevanjem uz vatru o mitskom svijetu i bliskosti s primordijalnim životom Bridgers i Oberst pokazuju se priličnim inovatorima koji nisu opterećeni time hoće li biti autentično kul, a upravo zbog toga i jesu autentični.

Poprilično slične zamjedbe mogu se primijeniti i na peti album Sharon Van Etten "Remind Me Tomorrow". Van Etten također stvara izuzetno eklektičan indie folk album na kojem je novina upotreba sintesajzera, za što je zaslužan jedan od najzanimljivijih producenata današnjice John Congleton koji je surađivao s mnogim indie zvijezdama poput Cloud Nothingsa, Goldfrapp ili St. Vincent.

Na "Remind Me Tomorrow" ponovno se nalazi niz indie klasika poput "No One's Easy to Love" s grandioznim refrenom ili "Comeback Kid" koja zvuči kao ponovno mlada Patti Smith, ali i mnogo što drugo – na "Memorial Day" prisutan je gotovo gotički ambijent s visokim, jezovitim vokalom, čitavu mračnu ljubavnu baladu "Jupiter 4" nosi istoimeni Rolandov sintesajzer, a beat "You Shadow" zvuči kao Tyler, the Creator na drugoj polovici albuma "Cherry Bomb".

Album zaključuje "Hands" s dramatičnim refrenom i "Stay" koja govori o njezinu novorođenom djetetu. Lirski je album, ipak, ponešto tanji negoli "Better Oblivion Community Center," ali povremeno infantilne tekstove svakako iskupljuje eklektičnost i uvjerljivost atmosfera.

Sve u svemu, i "Better Oblivion Community Center" i "Remind Me Tomorrow" dva su izuzetna albuma koja dokazuju kako se širenjem zvučne slike zanimljivom može učiniti i naizgled potrošena gitarska glazba. Iskreni humanizam Bridgers i Obersta te raznovrsnost Sharon Van Etten dokaz su kako posvajanje različitih utjecaja i odustajanje od ideje prirodnog upravo i jesu put do, koliko je moguće u postmodernom svijetu u kojem je temeljni umjetnički prosede pastiš, autentičnog umjetničkog izričaja.