Članica udruge Trans Aid i LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT, aktivistkinja Nina Čolović, jedna je od angažiranijih osoba u Hrvatskoj kad je u pitanju povezivanje LGBTIQ i radničkog pokreta. Temama queer radništva, uz još nekolicinu aktivistkinja i aktivista, bavi se i unutar nedavno osnovanog LGBTIQ+ kolektiva za radnička i socijalna pitanja, neformalne skupine proizašle iz jedne od radnih grupa AUT inicijative.

S Ninom smo razgovarali o različitim strategijama borbe za oslobođenje queer radništva, ali i o potrebi za složenijim aparatom dekonstrukcije opresije onih čija iskustva izlaze iz normativnih scenarija roda i seksualnosti.

Pisala si o strategijama i tradiciji suradnji radničkog i LGBT pokreta, ali i često isticala povijesni raskorak između ovih dvaju pokreta. Na čemu se temelji tzv. iluzija o njima kao odvojenim pokretima?
– Radnički pokret ima znatno dužu tradiciju od queer pokreta, čiji se počeci obično vežu uz 1969. i stonvolšku pobunu, iako je Stonewall bio samo jedan od ustanaka koji su se rasplamsavali i godinama ranije, na drugim mjestima i u drugim kontekstima, onim zapamćenim, ali i zametnutim i zaboravljenim. Simbolička važnost Stonewalla je u tome što je on primarno bio pobuna protiv policijskog nasilja kojem su i danas izložene mnoge LGBTIQ osobe, osobe koje preživljavaju na ulici, bez sigurnoga prenoćišta i najosnovnijih materijalnih resursa.

Do sedamdesetih u sindikatima i grupama koje su nastojale tematizirati radništvo nije postojala izražena svijest o teškoćama s kojima se susreću LGBTIQ radnice/i, a ni sâm radnički pokret nije uvijek bio blagonaklon prema drugima i drugačijima

Iskustva LGBTIQ osoba, time i LGBTIQ radnica/ka, pohranjena su fragmentarno u arhivima; između redaka, u nedorečenostima, u implikacijama, asocijacijama, aluzijama i pokojim vidljivim tragom nekoga imena ili drugog pisanog otiska koji će nam omogućiti da ih zahvatimo krajičkom oka. Patologizacija i kriminalizacija LGBTIQ života onemogućavale su im da budu izrečeni naglas ili zabilježeni eksplicitno, stoga je i rekonstrukcija queer povijesti neizvjestan zadatak. Do sedamdesetih u sindikatima i grupama koje su nastojale tematizirati radništvo nije postojala izražena svijest o teškoćama s kojima se susreću LGBTIQ radnice/i, a ni sâm radnički pokret nije uvijek bio blagonaklon prema drugima i drugačijima.

Privid proširenja prava LGBTIQ osoba

Osim kronološkog jaza i nemogućnosti artikulacije iskustava LGBTIQ osoba, dominantni modeli aktivističkog organiziranja unutar mainstreama, jednom kad je LGBTIQ aktivizam uzeo maha, bili su u svojevrsnom raskoraku s onim što se nalazilo na agendi globalnog pokreta za ekonomsku i socijalnu pravdu. Institucionalizirano nasilje prodire znatno dublje nego što se da naslutiti iz nataložene sante njegovih stabiliziranih manifestacija u zakonu. Ipak, ono što je nataloženo u pravnim aktima i što se nalazi na površini, vidljivije je i komunikabilnije, zbog čega je bilo puno lakše uočiti i prokazati razdiobe koje je država svojim propisima potegnula između LGBTIQ i cisheteroseksualnih života nego na razdiobe koje su učinjene suptilnije.

Simbolička važnost Stonewalla je u tome što je on primarno bio pobuna protiv policijskog nasilja kojem su i danas izložene mnoge LGBTIQ osobe, osobe koje preživljavaju na ulici, bez sigurnoga prenoćišta i najosnovnijih materijalnih resursa

Ono nasilje koje se nije materijaliziralo u slovu zakona, a koje je bilo bolnije i traumatičnije, zatrto je do te mjere da je, u jeku rastezanja institucije braka i drugih institucija iz kojih su LGBTIQ osobe bile tradicionalno isključivane, kreiran dojam da su se slobode LGBTIQ osoba proširile. Kad su se ljudske slobode skoro u potpunosti izjednačile s legislativnim slobodama, borbe koje su se vodile za golu egzistenciju; za queer mlade kojima je uskraćena podrška obitelji, za queer radnice/ke, za sigurnost na ulicama i na radnim mjestima, sputane su limitima legislature odnosno limitima pregovaranja ucrtanih državom i kapitalom.

Nasilje koje se nije materijaliziralo u slovu zakona, a koje je bilo bolnije i traumatičnije, zatrto je do te mjere da je, u jeku rastezanja institucije braka i drugih institucija iz kojih su LGBTIQ osobe bile tradicionalno isključivane, kreiran dojam da su se slobode LGBTIQ osoba proširile

Pitanje kako rastegnuti instituciju braka da uključi LGBTIQ osobe da bi i LGBTIQ obitelji mogle ostvariti ekonomske i socijalne beneficije jamčene cisheteroseksualnim osobama, nadglasalo je pitanje zašto su te ekonomske i socijalne beneficije uopće asocirane uz brak te kako država omogućava reprodukciju kapitalističkih i cisheteropatrijahalnih odnosa insistiranjem na toj asocijaciji. Koncentracija društvenih resursa u rukama pojedinaca/ki, a ne cjelokupnog društva, stanje je koje se nastoji održati time što će postojeće strukture propustiti do neke mjere neke među nama, kreirajući iluziju napretka, pri čemu će mnoge ostaviti vani, te stisnuti iskustva onih za koje su se raširile, modelirati ih i disciplinirati kako ne bi narušila njihovu ravnotežu.

Ne možemo se pretvarati da klasni rascjep ne postoji

Drugim riječima, državi i kapitalu nije u interesu dokinuće aktualnih odnosa nego njihovo održavanje, zbog čega je potrebno one koji su potlačeni navesti na to da se bore unutar njezinih struktura, za njezine strukture, nikako dopustiti da posumnjaju u njih. No, sumnja je nužan preduvjet borbe za slobodu queer osoba, osoba s invaliditetom, Roma i Romkinja, svih onih koje je društvo napustilo, za društvo koje će se neće samo raširiti, ostajući neozlijeđeno, nego koje će iskorijeniti nasilje na kojem su razdiobe zasnovane, ozlijediti sebe kako bi zaštitilo ljude od ozljeda - a ne državu, ne kapital.

Mislim da se važno demistificirati i raširenu pretpostavku i predrasudu da kad su u pitanju drugačiji životi, da se radi o "identitetskim politikama", pri čemu identitet, naravno, nikad nisu heteroseksualnost, muškost, cisrodnost ili bjelaštvo (s obzirom na to da su to prostori univerzalnog, općeg). U pokušajima suočavanja onih među nama koji/e ne osjećaju na svojoj koži što to znači biti zaustavljen na državnoj granici zbog nepodudaranja oznake spola u dokumentima s njihovim rodnim izražavanjem ili što to znači biti izbačen na ulicu, istrgnut iz mreža obiteljske podrške, sa stvarnošću koju LGBTIQ osobe žive, pojam "identitetske politike" funkcionira kao mehanizam utišavanja queer glasova, odbacivanja te nelagode koje bi suočavanje donijelo, i kao izbjegavanje propitivanja toga kako smo sve/i komplicitne/i u sustavu koji nastojimo transformirati. Bez samokritike, refleksije na to kako navigiramo društvom, transformacija toga istoga društva ostaje nedostižnom.

Državi i kapitalu nije u interesu dokinuće aktualnih odnosa nego njihovo održavanje, zbog čega je potrebno one koji su potlačeni navesti na to da se bore unutar njezinih struktura, za njezine strukture, nikako dopustiti da posumnjaju u njih

Što danas znamo o queer radniku/ici? Čime je posredovano to znanje? Što u tom mozaiku nasušno nedostaje?
– Zapravo, vrlo malo. Dosad nisu sustavno prikupljana iskustva LGBTIQ radnica/ka, koja je potrebno zahvatiti, od brodogradnje i tekstilne industrije preko obrazovanja i medicine do turizma i ugostiteljstva. Ono što tek predstoji jest izlazak na teren i razgovori s radnicima/ama, izgradnja povjerenja te slaganje krhotina onoga što primjećujemo oko sebe u razgovjetnije i obuhvatnije spoznaje. Zajednice u kojima živimo su ispresijecane, a taj rascjep je klasni i ne možemo se pretvarati da on ne postoji.

Kad se pokušaji "normalizacije" izjalove, LGBTIQ osobama, posebice mladima, prijeti odbacivanje i beskućništvo

Kućanska i tržišna sfera koordinirano i komplementarno djeluju, u dosluhu jedna s drugom, čineći klupko koje je samo umjetno moguće rasplesti u dvije zasebne domene, domenu privatnog i javnog. Gubitkom obiteljske podrške s jedne strane, te gubitkom posla, nemogućnošću zapošljavanja ili getoizacijom u slabo plaćena i nesigurna područja rada s druge, iskustva LGBTIQ osoba destabiliziraju iluziju te razdvojenosti.

U "četiri zida" započinje socijalizacija roda i seksualnosti, koja će se kasnije nastaviti drugim oblicima reguliranja društvenog ponašanja poput onog medijskog ili obrazovnog, kako bi se jasno odredile linije kojima se moguće kretati. Prekoračenje tih granica odiše opasnošću, sankcijama koje slijede, a u njihovom nametanju i provedbi podjednako sudjeluju i obitelj i tzv. tržište rada.

Ako se osoba ne može zaposliti ili zadržati radno mjesto zbog transfobnog i/ili homofobnog nasilja, jedino utočište koje preostaje ne samo u emocionalnom nego i u ekonomskom smislu jest obitelj. Država odgovornost za brigu o onima koji ne mogu prodati svoj rad, bilo da se radi o starijim osobama, djeci ili onima koji su protjerani iz tržišne sfere, prebacuje na obitelj, u domenu privatnosti čijim se zatvaranjem (simboličkim zaključavanjem obiteljske kuće), zatvara i angažman države oko onoga što se događa s osobama koje su unutra.

Ako se osoba ne može zaposliti ili zadržati radno mjesto zbog transfobnog i/ili homofobnog nasilja, jedino utočište koje preostaje ne samo u emocionalnom nego i u ekonomskom smislu jest obitelj

Članice/ovi obitelji koji rade su oni koji imaju moć distribuirati ili uskratiti resurse onima s kojima dijele kućanstvo, što omogućava kontrolu i discipliniranje nepoželjnih života. Kad se pokušaji "normalizacije" izjalove ili pokažu bezuspješnima, LGBTIQ osobama, posebice mladima, prijeti odbacivanje i beskućništvo. Na ulici su prepuštene same sebi, s većom vjerojatnošću izloženosti policijskom nasilju zbog kriminalizacije ili drugih zakonskih represija različitih oblika preživljavanja kojima nastoje doći do hrane ili prenoćišta, poput seksualnog rada ili prosjačenja.

Potrebno je omogućiti ljudima da prežive ovdje i sad

Dosta si pisala i otvarala teme položaja LGBTIQ mladih na tržištu rada, problem beskućništva među LGBTIQ mladima. Gdje bi se i na koji način u budućnosti trebalo širiti područje borbe za prava LGBTIQ radništva?
– Mislim da se borba odvija (ili bi se trebala odvijati) paralelno na dvama frontovima. Potrebno je omogućiti ljudima da prežive ovdje i sad, ali istovremeno usuditi se sanjati nešto više od pukoga preživljavanja. Zaboravili/e smo sanjati, odučeni smo od sanjanja koje je prepušteno samo djeci i pjesnicima (a od njih trebamo učiti), iako se ne radi ni o igri ni o vještini, nego o nužnosti, prijekoj potrebi da bi se potaknula društvena promjena.

Ako ne možemo zamisliti drugačiju budućnost od one koja nam je obećana, ako nemamo predodžbu kamo želimo ići, spotaknut ćemo se i obeshrabriti kad se susretnemo i s najmanjim preprekama. Ovdje i sad potrebno je uroniti u moguće i željeno, a to znači graditi dugoročnije strategije satkane od niza kratkoročnih koje će istovremeno moći ublažiti dane okolnosti i biti sila koja će potaknuti promjenu odnosa koji su te okolnosti iznjedrili.

LGBTIQ osobama, posebice mladima, prijeti odbacivanje i beskućništvo. Na ulici su prepuštene same sebi, s većom vjerojatnošću izloženosti policijskom nasilju zbog kriminalizacije ili drugih zakonskih represija različitih oblika preživljavanja kojima nastoje doći do hrane ili prenoćišta, poput seksualnog rada ili prosjačenja

Prevedeno u konkretan primjer, skloništa i stambene zajednice mogu biti modeli koji će privremeno zbrinuti LGBTIQ osobe na ulici, bez podrške obitelji, ali ona ne mogu i neće biti dugoročno rješenje, ni za one koji u njima borave kao ni za one koje/i bi se tek mogle/i naći u sličnoj situaciji. Skloništa i stambene zajednice trebamo jer ljudi trebaju prenoćište, hranu i psihosocijalnu podršku sad, a postojeća prihvatilišta za beskućnike/ce uglavnom nisu sekularna, gurnuta su pod okrilje Katoličke crkve i nisu sigurnim mjestom za LGBTIQ osobe.

No, ta privremena rješenja koja trebamo izboriti, mogu utabati put prema nečem širem i višedimenzionalnijem. Što bi nam skloništa, stambene zajednice i drugi modeli koje smo osmislile/i da bismo pomogle/i jedne/i drugima, da bismo se privremeno snašle/i, mogli reći o tome kako stanovanje možemo promišljati drugačije nego što to činimo danas? Kakve alternative profitno orijentiranim stambenim politikama bismo mogle/i zamisliti?

Borba za LGBTIQ osobe i radnike uvijek je trebala biti jedna borba, za zajedničke ciljeve i zajedničke interese

Isto tako, borba za mogućnost rada, za ostanak na radnome mjestu i zapošljivost, za usklađivanje oznake roda u dokumentima s rodnim identitetom osobe, za suzbijanje transfobije i homofobije unutar radnih kolektiva, za dekriminalizaciju seksualnoga rada, bitke su koje su neizmjerno važne, ali ne smijemo izgubiti iz vida odredišta kojima težimo: društvo bez eksploatacije, društvo bez dokumenata (koji perpetuiraju nasilje kako prema trans* osobama tako i prema beskućnicima/ama i migrantkinjama/ima), društvo zasnovano na međusobnoj podršci i odgovornosti prema svima onima s kojim ga dijelimo.

Sintagma i pojam queer radništva je tek odnedavno počela (polagano) ulaziti u javni diskurs. Sindikati su se uglavnom borili za "prava radnika i radnica", a LGBTIQ aktivisti za položaj te manjine u društvu; dakle – pogled na te marginalizirane glasove bio je partikularan i u mainstream medijima on još uvijek jest takav. Kako to mijenjati?
– Partikularnost se zrcali i u jednom i u drugom shvaćanju, koja nisu samo boljkom pokreta koja teže oslobođenju LGBTIQ osoba i radnika/ca. Oslobođenje je, u duhu legislativnog aktivizma, zamijenjeno konceptom prava, prava koja je moguće dodijeliti ili oduzeti, fragmentima slobode koja su odozgo bačena tu i tamo, da se obuzdaju mase, da se stekne dojam da je nešto dano, omogućeno, učinjeno.

Uz osvještavanje da ono što nam je dopušteno i nije trebalo nikad biti zabranjeno, da je ono što nam je dano zapravo cijelo vrijeme već pripadalo nama, nužno je osvijestiti da nikad nismo ni trebale/i biti razdvojeni, da je borba za LGBTIQ osobe i radnice/ke uvijek trebala biti jedna borba, za zajedničke ciljeve i za zajedničke interese. Solidarnost je preblag i razvodnjen pojam.

Oslobođenje je, u duhu legislativnog aktivizma, zamijenjeno konceptom prava, prava koja je moguće dodijeliti ili oduzeti, fragmentima slobode koja su odozgo bačena tu i tamo, da se obuzdaju mase, da se stekne dojam da je nešto dano, omogućeno, učinjeno

Rijetko su naša tijela obavijena samo jednim vidom tlačenja, ona se isprepliću i iz njih izvire nešto mnogo kompleksnije od jednostavnoga zbroja pojedinačnih opresija, a to iziskuje i mnogo kompleksniji alat za dekonstrukciju stvarnosti koja generira naša iskustva od onoga kojim smo raspolagale/i do sada.

Ono najrelevantnije i potencijalno najplodonosnije odvija se u sjeni projekata i tribina

Pristajanje na privid neovisnosti značilo je da je uvijek netko zaostajao, da smo uvijek nekoga ostavljali/e za sobom. Žene, LGBTIQ osobe za radničkim pokretom koji je krenuo bez njih; lezbijke, biseksualne i trans* žene za feminističkim – začarani krug iz kojeg ne možemo izaći dok ne spoznamo da je sloboda svake osobe uvjetovana slobodom one druge, da jedni bez drugih ne možemo.

Članica si AUT-a, inicijative Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i udruge Trans Aid, govori li i sama pojava ovih organizacija/inicijativa, i njihovo djelovanje na sceni proteklih godina, njihovi pokušaji da u javni diskurs uvedu ove teme o pomaku na planu otvaranja dijaloga o queer radništvu i njihovom položaju u društvu?
– Da, unutar AUT-a je tokom akademske godine 2015./2016. oformljena radna grupa za LGBTIQ radnička i socijalna prava koja se nedavno osamostalila u LGBTIQ kolektiv za radnička i socijalna pitanja, a koji se trenutno intenzivno bavi temom beskućništva. Trans Aid neumorno radi na olakšavanju procedure za prilagodbu oznake roda u dokumentima, na zagovaranju besplatne, prilagođene i kvalitetne zdravstvene skrbi te na kontaktima s relevantnim institucijama i sindikatima kako bi se pospješile mogućnosti zapošljavanja trans* i inter osoba.

Možemo li već sad, nakon dvije ili tri godine određenih oblika suradnje između LGBTI pokreta i radničkog pokreta (primjerice: suradnja BRID-a sa Zagreb Prideom u tjednu ponosa 2015., suradnja K-Zone i BRID-a) govoriti o polaganom građenju zajedničke platforme na ovom planu, o polaganom približavanju zajedničkim ciljevima i mapiranju prioritetnih tema?
– Jedna od najvećih sindikalnih središnjica, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, 2011. je godine imala nekoliko radionica kojima se tematizirala diskriminacija LGBTIQ osoba na radnom mjestu. No, razgovor se zahuktao 2015., na pretprošlom Pride Weeku, kad su održane dvije tribine posvećene radničkom i LGBTIQ pokretu, uz projekcije dvaju filmova o rudarskim protestima u Velikoj Britaniji kojima su se solidarno pridružile/i i LGBTIQ aktivistkinje/i.

Nužno je osvijestiti da nikad nismo ni trebale/i biti razdvojeni, da je borba za LGBTIQ osobe i radnice/ke uvijek trebala biti jedna borba, za zajedničke ciljeve i za zajedničke interese. Solidarnost je preblag i razvodnjen pojam

Na njima su govorili, kako predstavnici sindikata tako i aktivisti i aktivistkinje, a od kraja 2015. do danas održano je nekoliko panela i kružoka na kojima se nastavila suradnja. Relevantnu ulogu u premošćivanju jaza između sindikalistkinja/a i LGBTIQ aktivistkinja/a odigrao je BRID, koji je i jednim od partnera na projektu LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu, zajedno s K-zonom, Zagreb Prideom, udrugama LORI i Zora te Trans Aidom.

Ipak, čini mi se da se ono najrelevantnije i potencijalno najplodonosnije odvija u sjeni projekata i tribina; na sastancima, u neformalnim i formalnim razgovorima u kojima su ideje načete i u kojima poprimaju obrise, a kuju se i planovi za njihovu operacionalizaciju, što će iziskivati vrijeme, trud i predanost, dugoročni angažman za koji se nadam da će polučiti rezultate.