Dvadeset godina nije se moglo ništa. Papiri, originali, izvodi ne-stariji-od-toliko-i-toliko-mjeseci, vlastoručni potpisi i pečati. Osobni dolazak. Podacima koje jedna institucija ima o vama nije mogla pristupiti niti jedna druga. Njima, podacima, obično nije pristup imala niti ista institucija, u slučaju da se sa šaltera br. 7 preselite na šalter br. 8. Dvadeset godina državne institucije odbijale su predati se internetu.

Teško je poreći da se, makar u usporedbi s drugim zemljama, hrvatska vlast dobro nosi s pandemijom koronavirusa – nije se povela ni za zapadnjačkim neoliberalnim "tko-preživi-preživi" modelom koji je kulminirao u Americi apelom zamjenika guvernera Teksasa Dana Patricka starijim osobama da se žrtvuju kako bi spasili njihovu nakaradnu ekonomiju utemeljenu na prekarijatu i ugovorima o radu na nula sati, a ni za istočnijim primjerima poput Rusije gdje je izbor ostajanje kod kuće ili zatvor.

U jednoj školi u Hrvatskoj, djeca u 3. razredu osnovne škole za lektiru dobivaju knjige, ovisno o spolu. Točnije, ovisno o tome što nastavnik/ca smatra literaturom sadržajima primjerenom djevojčicama, odnosno dječacima. U jednog drugoj školi u Hrvatskoj, vjeroučitelj djeci postavlja pitanje, kad bi se morali opredijeliti između dvaju zala, što bi radije bili, narkomani ili homoseksualci.

"Danas slavimo 8. mart, danas slavimo feminizam. Ne slušate nas i podcjenjujete nas, mislite da smo razjedinjene te da su nas vaša desetljeća zatiranja solidarnosti i inzistiranja na individualnosti oslabila. Svaki glas, svaki prkos, svaki otpor govori drugačije. Drugarstvo i sestrinstvo u pet gradova u Hrvatskoj, više gradova u regiji, diljem cijelog svijeta, danas i cijele godine", poručile su aktivistkinje iz feminističkog kolektiva fAKTIV na petom Noćnom maršu za 8. mart u Zagrebu.