U kontekstu hrvatskoga društva gdje su učenici i učenice često izloženi vršnjačkom nasilju, gdje nastavnici malo znaju o prirodi seksualne orijentacije, u društvu koje poriče sekularni i znanstveno utemeljeni zdravstveni odgoj te gdje je vrlo malo programa usmjerenih na sprečavanje vršnjačkog nasilja te nasilja na temelju pripadnosti manjinskim skupinama, radionica usmjerenih na uspješno roditeljstvo trebalo bi pažljivo odmjeriti kad, prema kome i na koji način poticati LGBT adolescente da učine coming out.

Nedavno smo objavili vijest o istraživanju provedenom u SAD-u čiji su rezultati pokazali kako je autanje LGBT osoba u tinejdžerskoj dobi dobro za njihovo mentalno zdravlje u kasnijim godinama, a istraživanje je detaljno opisano u Američkoj reviji za ortopsihijatriju.

Zapitali smo se može li se ta svojevrsna preporuka primijeniti i u Hrvatskoj? Treba li naše LGBT tinejdžere poticati na rano autanje ? Svoje nam je stručno mišljenje i komentar dala mr. spec. kliničke psihologije Iva Žegura s Klinike za psihijatriju Vrapče, koja je i pročelnica Sekcije za kliničku psihologiju Hrvatskog psihološkog društva.

Podrška najbližih je neizostavna

Ono na što prvo upozorava Žegura jest kako treba svakako obratiti pozornost na društveni i kulturni kontekst u kojem je navedeno istraživanje provedeno.

''Valja kritički razmotriti ove rezultate. Odnosno, uzeti u obzir društveni i kulturalni kontekst iz kojeg dolazi uzorak ispitanika i na koji je način on formiran. Sasvim sigurno nije isto poticati tinejdžere da se autaju u jednoj opresivnoj sredini koja nije tolerantna i gdje nedostaje podrške i razumijevanja u mnogo 'lakšim' pitanjima od seksualne orijentacije i rodnog identiteta ili u društvu koje je tolerantno na različitosti, bogato i inkluzivno prema manjinskim skupinama i varijantnosti u kojoj se javlja život sa svim svojim fenomenima, a od kojih je samo jedna mala varijabla i seksualna orijentacija'', smatra ona.

Žegura ističe i kako treba razmotriti stupanj kognitivnog te emocionalnog razvoja i kapaciteta ličnosti koju ima skupina tinejdžera u ovom istraživanju u odnosu na neko drugo društvo ili neku drugu skupinu. Neizostavna je podrška najbližih i preporučuje dobro planiranje coming outa.

''Bez dobre podrške i zaštite u dječjoj i adolescentskoj dobi, bez čvrstog uporišta u podršci i prihvaćanju važnih drugih bilo da je riječ o roditeljima i/ili skrbnicima, užoj rodbini, braći i sestrama, prijateljima i vršnjacima iz škole, nastavnicima, coming out treba pažljivo planirati. Zapravo, coming out trebao bi biti prije svega proces u kojemu će osoba inkorporirati svoje različite identitete i kroz njih se izgraditi kao specifična jedinka za sebe, sigurna u sebe uz razumijevanje sebe te plusova i minusa koje sa sobom nosi različita seksualna orijentacija'', poručuje Žegura.

U društvu prepunom podjela i visokog stupnja netolerancije biti oprezan prilikom poticanja na autanje

U društvu prepunom podjela, još uvijek visokog stupnja netolerancije na različitost, kakvo je naše, LGBT tinejdžerima treba pružiti svu moguću podršku, ali i biti vrlo oprezan prilikom poticanja na autanje.

''U kontekstu našeg društva gdje su učenici i učenice često izloženi vršnjačkom nasilju zbog toga što ne nose trenutno 'in' tenisice, gdje nastavnici malo znaju o prirodi seksualne orijentacije, u društvu koje poriče sekularni i znanstveno utemeljeni zdravstveni odgoj te gdje je vrlo malo programa usmjerenih na sprečavanje vršnjačkog nasilja te nasilja na temelju pripadnosti manjinskim skupinama, radionica usmjerenih na uspješno roditeljstvo trebalo bi pažljivo odmjeriti kad, prema kome i na koji način poticati LGBT adolescente da učine coming out", završno poručuje naša sugovornica.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.