Pat i Shelley Evert iz Kalifornije kršćani su i roditelji dvoje gej djece. Opisali su svoju osobnu višegodišnju borbu nakon što im se sin autao, situacije kroz koje su prolazili u tadašnjoj vjerskoj zajednici i kako su uspjeli pronaći Crkvu koja prihvaća LGBT članove.

Iako su u početku mislili kako ih je snašla neka "Božja kazna", sad znaju kako je to što imaju gej djecu "nešto najbolje što im se u životu moglo dogoditi". Priča je objavljena na blogu grupe podrške za LGBT osobe kojima je bitna duhovnost, NeprocjenjivA, i prenosimo je u cijelosti.

Naša priča nije drugačija od mnogih priča roditelja koje smo čuli, a koji su bili potpuno promijenjeni nakon što su saznali da im je jedno ili više djece L, G, B ili T. Ipak, dobro je čuti i ispričati te priče jer su svjedočanstvo radikalnoj transformaciji koja se može dogoditi u životima nemoguće tvrdoglavih ljudi. Bog je milostiv.

Gejevi nisu bili samo grešnici, već "ozbiljna opasnost"

Moj muž i ja smo se vjenčali ranih osamdesetih unutar vrlo konzervativne Crkve koja je gotovo nalikovala kultu. Kad kažem da je nalikovala kultu, govorim o tome da TV nije bio opcija, kao ni Božić, žene su bile podložne a bilo je i zlostavljanja i slično. Naravno, naša interpretacija Biblije nije ostavljala prostora kulturološkom ili povijesnom kontekstu. Svaki je stih bio Božji vječni zakon. Mi smo bili ona "prava Crkva".

Svi vi ostali ste se samo igrali Crkve, ali mi smo bili ona prava stvar. Možete si misliti koji smo stav imali o gej zajednici! Nisu samo bili jadni grešnici, već ozbiljna opasnost. Većina je njih bila dio subverzivne agende koja će potkopati stabilnost nacije. Nacije koja je izgrađena na kršćanskim principima, koja je već sama po sebi bila u ozbiljnoj nevolji s obzirom da se udaljila od svojih jakih kršćanskih korijena. Sebe smo vidjeli kao Božje, ponizne sluge koji stojimo uz istinu u ovoj preljubničkoj generaciji. Zanimljivo je koliko ponosni i arogantni možemo biti, a ipak misliti da smo tako ponizni. I Bogu je to moralo biti dosta mučno, budući da se umiješao na dramatičan način kako bi zadobio našu pažnju.

Bilo je to 5. veljače 2004. godine. Tada smo već bili napustili tu Crkvu, skinuli smo pokrivala za glavu i slavili Božić, no zadržali smo konzervativne poglede i ništa se nije promijenilo glede LGBT zajednice. Taj sam se dan ranije vratila sa posla i nitko me nije očekivao. Dok sam ulazila na prednja vrata, pogodio me glasan razgovor pun frustracije koji se čuo iz jedne od stražnjih soba. Bio je to moj sin Michael, 19-godišnjak, koji je razgovarao telefonom, a ja sam čula svaku riječ. Ono što sam čula, potreslo me do srži! Kad je završio razgovor, tresla sam se cijelim putem dok sam lagano hodala prema njegovoj sobi. Progovorila sam gotovo šapatom "Mike, jesi li ti gej?" jedva sam izgovorila posljednju riječ. Pogledao me i tiho klimnuo glavom. Osjećala sam se kao da me netko udario u želudac. Kako je to moguće? Nismo ništa primijetili, nismo imali niti najmanju sumnju! I naravno da nam nije rekao, iako je to o sebi znao godinama.

Živčani slom i godine borbe

Taj dan i svakog idućeg dana tog tjedna sam Mikea tri sata rešetala pitanjima i svime onime što me zabrinjavalo. Nakon dugotrajne rasprave, bila sam uvjerena u jednu stvar – Mike ovo nije izabrao. No, to mi nije pomoglo umanjiti napetost i strah koje sam u sebi osjećala. Jednostavno nisam mogla pomiriti svoju vjeru s tom novom stvarnošću. Polako sam tonula u depresiju, a naposljetku doživjela i živčani slom. Bila sam u rasulu. Moj je muž emotivno to puno bolje odradio od mene, ipak bio je uvjeren da je Mike izabrao takav životni stil te da mu je duša bila u opasnosti. Tako smo započeli godine tihe boli i borbe.

Michael je živio u dva odvojena svijeta. Nikomu se nije autao u "našem" svijetu. Zamolio nas je da tu informaciju zadržimo za sebe te da mu damo vremena. Iz tog smo razloga bili sasvim sami u našoj borbi što je otežalo čitavu situaciju. Sad malo bolje razumijem što mnogi od mojih gej prijatelja prolaze. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što sam se oporavila od živčanog sloma te s Mikeovom dozvolom, odlučili smo tražiti podršku naše protestantske crkve.

Nakon prvog sastanka, bilo nam je teško vratiti se. Ono što je trebala biti podrška pokazalo se kao vrijeme jecanja roditelja koji su dijelili svoju tugu i težinu. Gdje se u tome nalazila nada? Savjetovali su nas čak da promijenimo odnos sa svojim sinom jer je zapravo uzrok te "abnormalnosti" bilo naše roditeljstvo. Uputili su me da se trebam udaljiti od Mikea, a moj je muž počeo graditi automobilske motore s njim. Iako je Mike na to pristao zbog nas, znam da se s prijateljima ismijavao tome. Svi smo počeli shvaćati da je to glupost.

Molitvama do "iscjeljenja"

Mislim, nismo najbolji roditelji na svijetu, ali stvarno, ako je to krivica roditelja da je dijete gej, trebalo bi biti na bilijune više gejeva u svijetu. Nismo dugo opstali u toj grupi podrške. Šest smo se godina borili više-manje sami, ljuti na Boga, no i dalje smo molili da se neki latentni heteroseksualni gen u Mikeu pokrene te da ga "iscijeli". Nismo ni slutili da Bog samo što nije odgovorio na našu molitvu. Ne u tome da promijeni Mikea, već je radikalno mijenjao nas!

Znači, šest smo godina molili, borili se s Bogom i nadali da će Michael upoznati nekog dragog "bivšega" gej muškarca koji će ga vratiti vjeri. No, Michael je bio više gej nego ikad, imao je dečka i autao se obitelji i prijateljima. I mi smo se sve više povjeravali našim bliskim prijateljima. Većina njih je suosjećala te im je bilo žao, no nitko nije prihvaćao. Jednog dana, dok sam razgovarala s prijateljicom s kojom se dugo nisam čula, a uvijek smo poštivali njeno mišljenje, dobila sam vrlo neočekivani odgovor. Ohrabrila me da posjetim blog Misty Iron kako bih otkrila i drugačije poglede. Bila sam toliko zapanjena da sam odmah to i učinila.

Prvo nisam mogla vjerovati onome što čitam. Novi koncepti kao što je "gej kršćanin" i puno više toga, sve je bilo tako novo ali tako ispravno. Gdje smo se kretali svih ovih godina? Kako smo mogli živjeti u takvom neznanju? Zašto ovo nismo našli prije? Shvatila sam da je razlog tome bio strah. Strah da ćemo biti zavedeni, strah da ćemo posrnuti niz strminu kroz široka vrata razdora. Nisam nikad bila svjesna toga koliko strah prožima kršćansku zajednicu i koliko nas sprečava upoznati istinu! Bio je to "aha" trenutak, kao da je netko pokucao na naše glave i rekao:"Probudite se!".

Trenutak kad se autala i kćer

Prvih par mjeseci "preškolovanja" je za nas bilo kao da pijemo vodu u vatrogasnoj postaji – previše, ali tako uzbudljivo. Nismo se mogli zasititi! Uskoro su naši životi bili ispunjeni novim i predivnim prijateljima, mnogi od njih su bili LGBT. Jedan dragi gej prijatelj Rob nas je uzeo pod svoje okrilje i blago nas upućivao na našem putu. Bila je to ogromna pomoć. Nismo gubili vrijeme i počeli smo se miriti i ispričavati našim starim gej prijateljima prema kojima smo se loše ponijeli. Naravno, među njima je bio i naš sin koji nije mogao vjerovati svojim ušima. Nasuprot tome, naše je prosvjetljenje imalo suprotan učinak na sve one prijatelje koji su se molili za "oslobođenje" našeg sina. Iako smo izgubili neke prijatelje, dobili smo mnogo više novih!

Bili smo još zahvalniji našoj potpunoj promjeni kad nam se nekoliko mjeseci kasnije autala i naša kćer Becky. Da se autala prije naše promjene, naše bi je odbacivanje uništilo. No, budući da se promjena u nama dogodila, te smo vijesti prihvatili i bili smo sretni što nam je to mogla slobodno reći. Mogli smo je oduševljeno podržati, a kasnije i njezinu suprugu s kojom se vjenčala prije dvije godine i sada smo oduševljeni jer očekuju blizance.

U našem oduševljenu, moj muž je postavio slike vjenčanja na Facebook koje su rezultirale "ohrabrenjem" da napustimo protestantsku crkvu kojoj smo pripadali. Nakon višemjesečne potrage za drugom Crkvom, upoznali smo Dannya i Abby Cortez i sad smo dio prekrasne crkvene obitelji.

Naši životi su potpuno promijenjeni nabolje. Naša paradigma koja je bila izrazito crno-bijela i rigidno stratište, sada je puno više siva i imamo više pitanja nego odgovora. Moram priznati da je to ponekad zastrašujuće, ali tako dobro. Iskreno možemo reći da je jedno od najboljih stvari koje su nam se dogodile imati dvoje gej djece.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.