Neznanje i neinformiranost temelji su za predrasude i stereotipe prema svemu što je drugačije. Stoga vam danas, kad obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, donosimo priču o Loreni. Odbačena od obitelji, prijatelja, institucija, društva, ali sretna, jer konačno živi svoj život kao trans* žena. "Pokušavam to sve prebroditi na svoj način. Moram riješiti te negativnosti da ostane samo pozitivno", kaže u svojoj ispovijesti za crol.hr.

Čakovčanka Lorena (podaci poznati redakciji) danas ima 43 godine, podstanarka je u Zagrebu, bez prijavljenog prebivališta što joj uvelike otežava ionako ne baš jednostavan život. Razmišljala je bi li išla u javnost i s fotografijom, no iz razloga koji će vam postati razumljivi kad pročitate njezinu priču, od toga je odustala.

"Ostala sam sama samcata, potpuno bez ikoga, obitelji, rodbine, prijatelja, bez igdje ikoga. Roditelji su me odjavili s adrese jer ne žele prihvatiti moje novo ime, ne žele me prihvatiti takvu kakva jesam. Rekli su da su rodili sina a ne kćer, da kćer već imaju. Ne žele sa mnom komunicirati i zapravo su me se odrekli", započinje svoju potresnu ispovijest za crol.hr.

Život na čekanju

"Mogućnosti zapošljavanja su skoro pa nikakve, što zbog godina, što zbog izgleda. Sad živim od ušteđevine, stan plaćam prilično, za mjesec dana ušteđevine više neće biti. Nemam prijavljeno prebivalište, nemam osobnu ni dokumente, jer nemam ni adrese", priča Lorena koja nam se obratila nakon što je sama pokušala riješiti svoj problem.

No, vrata ali i srca svih onih koji su joj trebali pružiti pomoć ostala su zatvorena.

Iako je rođena kao muškarac nikada se nije tako osjećala. Međutim, zbog niza životnih okolnosti Lorena je svoj život "stavila na čekanje". Već zarana susrela se s grubim otporom društva i obitelji zbog svoje transrodnosti, koju tada još nije pokazivala javno. No, protiv sebe nije mogla.

Konačno sam samoj sebi s 40 godina rekla kako tako više ne mogu, ja moram živjeti kao žena. Roditelji su mi odmah rekli da će me najuriti, izbaciti, proglasiti ludom. Rekli su mi da se odmah moram početi liječiti i neka potražim pomoć 

"S pet godina sam se počela zatvarati u podrum i oblačiti ženske stvari, to je od kad se sjećam. I u osnovnoj školi sam nosila klompe, koje nisu ni muška ni ženska obuća. Nikad me nisu zanimale nikakve muške stvari, uvijek sam nekako ženskasto izgledala. Otac me znao i tući, tjerati na borilačke sportove, u teretanu.

Onda ponovno u pubertetu. Kad je trebalo krenuti u srednju školu shvatila sam da ne mogu ništa raditi s muškarcima pa sam otišla u tekstilnu školu samo radi ženskog okruženja, nakon toga u trgovačku, prodavačica sam po struci. Kad sam trebala ići u vojsku izjavila sam da neću ići, zbog muškaraca, nisam se željela tuširati s njima.

Zbog toga su me poslali na psihijatriju, što je tada bilo uobičajeno, jer tko neće ići u vojsku taj je lud. Nakon par dana sam pobjegla iz te ludnice, i poslije toga nikome ništa. To su bile devedesete godine, prijeratno stanje, godinu dana prije rata.

I tada sam imala potrebu izjašnjavati se kao žena, međutim počeo je rat, nisam tada to mogla, sigurno bi me opet smjestili u ludnicu. Odložila sam to za sljedećih 20 godina", prisjeća se Lorena.

'Samoj sebi sam sam s 40 godina rekla da tako više ne mogu, moram živjeti kao žena'

Roditeljima je počela suptilno davati do znanja kako se osjeća kao žena zarobljena u muškom tijelu, međutim, kaže, "oni nikad nisu obraćali pozornost na mene".

"S 19 godina počela sam kod kuće izrađivati drvenu žensku obuću, sigurno doma imam 50 pari, sve su štikle, neke i prilično visoke. Bojala sam ih u razne boje, stavljala remenčiće, ukrašavala na razne načine. Roditelji nikad nisu obraćali neku pažnju na mene.

Moji doma su bili toliko nezainteresirani da nisu shvatili da ja to radim za sebe, da se osjećam kao žensko. Nisu me ništa pitali o tome. Vidjelo se da je to ženska obuća koju radim, majka me nikad nije pitala zašto to radim. Polako sam davala do znanja o čemu se radi.

Oni mene sad optužuju da sam se ja njih odrekla. Moja majka me nikad nije voljela jer kad nekog voliš prihvaćaš ga kakav je. Voljela me kao neki predmet dok je mogla mnome manipulirati. Jako sam voljela svoju majku, nisam mogla zamisliti život bez nje. Ali sad shvaćam da me nije voljela", otkriva nam s dubokom tugom u glasu.

Prvo kad sam došla u Zagreb, našla sam jednu sobicu ali iako je gazda rekao da nema problema s tim što sam trans* kad je vidio da se ja odijevam kao žena, šminkam i sve, susjedi su počeli dobacivati. Nije mi ništa rekao nego mi je samo iskopčao grijanje i tako me prisilio da sama odem

Kako su godine prolazile Lorena više nije mogla živjeti u laži i odlučila je roditeljima reći svoju istinu. Njihova reakcija, iako očekivana, ipak joj je bila veliki udarac, jer pouzdala se u roditeljsku ljubav.

Dočekalo ju je sve samo ne to.

"Konačno sam samoj sebi s 40 godina rekla kako tako više ne mogu, ja se moram početi oblačiti kao žena stalno, živjeti kao žena i čim sam to izgovorila, to je bilo prije dvije i pol godine, roditelji su mi odmah rekli da će me najuriti, izbaciti, proglasiti ludom. Rekli su mi da se odmah moram početi liječiti i neka potražim pomoć. I psihijatar s kojim sam o tome prije pričala preporučio mi je da im kažem jer već imam i previše godina da o tome dalje šutim. Ali me i on upozorio da moji to neće dobro prihvatiti.

Roditelji su skoro pali u nesvijest, pitali su me kako to tek sad govorim. A znate, kad sam ja bila mlada to nije bilo moguće. Rođena sam '73, postala sam punoljetna kad je počeo rat, tada nitko nije pričao o trans* osobama, toga kao da nije bilo javno, nije bilo nikakve podrške. A i sad nas nema jako puno. Ima nas sve više koji tek danas u ovim godinama ipak izlazimo iz svojih 'ormara'", kaže.

Roditelji joj rekli da može ostati u kući "samo ako neće ništa 'izvoditi'"

Tada počinje posebno teško razdoblje u Loreninom životu, barem s jedne strane, jer s druge strane konačno se oslobodila, prodisala punim plućima i poručila cijelom svijetu - ne želim više natrag.

U svom rodnom Čakovcu se tada oblačila kao žena samo u večernjim satima kad bi izlazila van.

"Bilo me strah po danu, ipak je to mala sredina, ima dosta primitivnih ljudi. Bila sam nekako napola, imala sam dugu crvenu kosu, naušnice. Znali su me ismijavati ali nisu shvatili da ja već polako idem prema tome da budem potpuno žensko".

Obitelj to nikako nije mogla prihvatiti, isključili su joj internet, diskriminirali na razne načine i uvjetovali ostanak u kući time da se prestane odijevati kao žena.

"Rekli su mi da mogu ostati doma jedino ako neću ništa 'takvog izvoditi'. Potpuno su me odbacili, ne kontaktiraju sa mnom, ne mogu me čuti jer se izražavam kao žena. I sestra koja je od mene mlađa šest godina me diskriminirala, htjela me smjestiti u ludnicu".

Od policije doznala da su je roditelji odjavili s adrese u Čakovcu

Potpuni razlaz s obitelji dogodio se krajem prošle godine kada joj nisu dopustili da božićne i novogodišnje blagdane provede kod kuće. Socijalna služba iz Čakovca smjestila ju je u Dom za psihički bolesne odrasle osobe Orehovica, iako je Lorena zdrava osoba. 

Postala sam punoljetna kad je počeo rat, tada nitko nije pričao o trans* osobama, toga kao da nije bilo javno, nije bilo nikakve podrške.Ima nas sve više koji tek danas u ovim godinama ipak izlazimo iz svojih 'ormara'   

"Tamo su me smjestili za blagdane prošle godine, u starački dom gdje su jako psihički bolesni ljudi, to su ljudi koji nemaju nikoga i nitko ih ne posjećuje. Nema interneta ni telefona, 15 kilometara od Čakovca. Smjestili su me tamo kao da sam psihički bolesna osoba. Izdržala sam tamo 11 dana ali nisam više mogla. Otišla sam u podstanarstvo u Zagreb".

Kao da joj nisu dovoljno otežali život nakon što su je izbacili iz obiteljskog doma i prestali s njom komunicirati, roditelji su je i odjavili s adrese zbog toga što je promijenila ime i prezime u dokumentima, čime je ostala bez prebivališta. Ni institucije joj nisu izišle u pomoć.

"Problemi s dokumentima su počeli početkom svibnja. To da su me roditelji odjavili s adrese stanovanja u Čakovcu doznala sam kad sam došla tamo na policiju po novu osobnu s novim imenom i prezimenom. Rijetko tko promijeni i prezime, ja sam ga promijenila jer su me se moji odrekli na takav način. Policija mi je rekla da me preko Centra za socijalnu skrb u Čakovcu mogu prijaviti adresu ili mi pomoći da to sredim u Zagrebu ili me uputiti kako da to riješim".

"Moja socijalna radnica odbila me k'o psa"

No, u čakovečkom Centru za socijalnu skrb nitko joj nije izišao u susret, priča Lorena.

"Međutim kad sam došla tamo do ulaza i dala zaštitaru osobnu, rekla sam da se trebam dogovoriti oko prebivališta, nazvao je moju socijalnu radnicu, Adelu Janić, koja mi je preko zaštitara poručila da me ne želi vidjeti, da mi je sve rekla, da sa mnom nema više što razgovarati, neka me u Zagrebu netko prijavi na adresu, nek' se guram, da će me sigurno prijaviti neka LGBT udruga i da je ona meni sve objasnila.

A kamo da se guram? Ja u Zagrebu nikoga ne poznajem, nemam nikoga, koga da pitam da me prijavi? Nitko to neće. I tako me odbila i nisam se više čula s njom. Odbila me k'o psa. Ja sam sad formalno beskućnica ali nisam i fizički. Imam boravište u Zagrebu ali nemam dokumente, osobnu, vozačku, nemam ništa", priča nam, vidno potresena.

Jako sam voljela svoju majku, nisam mogla zamisliti život bez nje. Ali sad shvaćam da me nije voljela

Lorenina socijalna radnica nije htjela s nama razgovarati o Loreninom slučaju i odgovoriti na njezine pritužbe, jer, kako nam je objasnila, za komunikaciju s medijima nadležna je ravnateljica Centra za socijalnu skrb Čakovec, Antonija Canjuga.

Ravnateljica nam je poslala pismeno "očitovanje o postupanju Centra za socijalnu skrb Čakovec povodom primjedbe korisnika L.R " vezano uz smještaj u starački dom za psihički bolesne osobe i odbijanje pomoći vezano uz problem prebivališta:

Država osobama poput Lorene nudi smještaj u staračkom domu za psihički bolesne osobe

"Imenovana je u tretmanu ovoga Centra bila kao korisnica usluge privremenog smještaja obzirom na status beskućnika rješenjem ovoga Centra od 26.12.2015.g. do 09.01.2016.g. kada samoinicijativno napušta smještaj. Pravo joj je priznato u Domu za odrasle osobe Orehovica obzirom na naputak nadležnog Ministarstva socijalne politike i mladih o mogućnosti zbrinjavanja beskućnika isključivo u spomenutoj ustanovi obzirom je ista jedina na području naše županije čiji je osnivač Republika Hrvatska.

Vezano uz pitanje prebivališta, odnosno promjene istoga koji nije u nadležnosti Centra za socijalnu skrb osim u kontekstu davanja suglasnosti o prijavi na adresi Centra ako osoba nema prijavljeno drugo prebivalište, u isto je imenovana također upućena od strane nadležne socijalne radnice.

Samo u slučaju da roditelji zatraže odjavu prebivališta u Čakovcu, u kojem slučaju bi se Policijska uprava Međimurska obraćala Centru, bili bi u mogućnosti dati suglasnost za prijavu u Čakovcu. No, imenovana nije zainteresirana za takvo rješenje jer boravi u Zagrebu i želi biti prijavljena tamo radi ostvarenja drugih izvedenih prava. Isto je moguće samo ako joj Centar nadležan prema njenom privremenom boravištu (trenutno je to Centar za socijalnu skrb Medvešćak) dozvoli prijavu prebivališta na njihovoj adresi, a što također nije moguće dok se ne odjavi sa sadašnje.

Socijalna radnica mi je preko zaštitara poručila da me ne želi vidjeti, da mi je sve rekla, da sa mnom nema više što razgovarati, neka me u Zagrebu netko prijavi na adresu, nek' se guram, da će me sigurno prijaviti neka LGBT udruga 

Imenovana je u gore navedeno bila upućena od strane nadležne socijalne radnice u nekoliko navrata u uredovno vrijeme u Centru. Jednom prilikom se obratila tijekom vremena koje nije uredovno već predviđeno za terenski rad, nakon čega je upućena da svoje pitanje prebivališta rješava u nadležnoj Policijskoj upravi.

Napominjem da od Policijske uprave Međimurske do danas nismo primili obavijest o odjavi prebivališta imenovane, koju inače u takvim slučajevima dobivamo. Međutim, ukoliko je imenovana ipak odjavljena s prebivališta svojih roditelja, ovim putem ju pozivamo da podnese zahtjev za prijavu prebivališta na adresu Centra za socijalnu skrb Čakovec", odgovara ravnateljica Canjuga.

"Ne dam ti da dijeliš letke, ti si nešto napola muško, napola žensko. Štetiš mi za firmu"

Pokušala je Lorena riješiti svoj problem i kod nadležnih institucija u Zagrebu, međutim, našla se u zatvorenom krugu odbijanja. Nakon što su je sa zagrebačke policije uputili da prebivalište potraži preko Centra za socijalnu skrb Medveščak, što je i učinila još u veljači ove godine, problem je ostao isti.

"Tamo mi je jedna socijalna radnica rekli da to ne može tako, da što ja tu tražim uopće, da ja spadam pod socijalnu službu u Čakovcu. A tamo mi tvrde obratno, da spadam pod Zagreb jer tu boravim. I što da ja sad radim? Svatko tvrdi svoje a meni dokumenti više ne vrijede. Sad će me policija doći kontrolirati gdje boravim u Zagrebu i na osnovu toga će odlučiti tko mi treba dati prebivalište.

Bojim se da će opet sve završiti na socijali u Čakovcu, a bojim se da to neće biti dobro. To nije za povjerovati", kaže Lorena.

Našla sam jednu sobicu ali iako je gazda rekao da nema problema s tim što sam trans* kad je vidio da se ja odijevam potpuno kao žena, šminkam i sve, susjedi su počeli dobacivati. Nije mi ništa rekao nego mi je samo iskopčao grijanje i tako me prisilio da sama odem.

Psihologinja mi je rekla da sam psihički stabilna osoba. Naravno jer osjećam se fenomenalno kao žena ali materijalno i pravno je sve gore i gore. Idući mjesec više neću imati novaca ni za hranu i morat ću ići u pučku kuhinju, nemam izbora 

Međutim, ta hrabra trans* žena ne odustaje od sebe i svog života i pokušava naći posao.

"Jako je teško, čak ni letke ne mogu dijeliti. Pokušavala sam raditi i kao muškarac. Zimi dok sam mogla nositi kapu na glavi, sakrila bih ispod naušnice i tako radila, ali čim je zatoplilo šef me pitao zašto nosim kapu, ja skinem, vidi crvenu kosu, naušnice, kaže kako mu ličim na žensko i 'ne dam ti da dijeliš letke, ti si nešto napola muško, napola žensko. Štetiš mi za firmu'.

Poslije sam počela tražiti posao kao žena, jer imam i osobnu na kojoj piše Lorena. Onda se dogodilo suprotno. Nakon četiri-pet dana mi dođu na teren, traže da vratim letke , jer 'ne budeš ti meni dijelio pa ti si muškarac a ne žena'. Prepoznaju me po glasu, i tako, još se vidi da sam muško, imam jaku čeljust. Tako da ne mogu naći ni te poslove za koje ne treba nikakva kvalifikacija.

Probala sam i po nekim lokalima koji su na glasu kao LGBT friendly, ali tamo mi govore kako trebaju studente. Tako da sam diskriminirana i po dobi. Htjela bih raditi kao prodavačica, na neki ugovor. Ali bez dokumenata ne mogu ništa riješiti".

Tek nakon 50 poziva uspjela naći podstanarski stan kao trans* žena

Diskriminaciju je doživjela i prilikom traženja podstanarskog smještaja.

"Trans* osobama je jako teško naći i stan . Prvo kad sam došla u Zagreb, našla sam jednu sobicu ali iako je gazda rekao da nema problema s tim što sam trans* kad je vidio da se ja odijevam kao žena, šminkam i sve, susjedi su počeli dobacivati. Nije mi ništa rekao nego mi je samo iskopčao grijanje i tako me prisilio da sama odem.

Zimi dok sam mogla nositi kapu na glavi, sakrila bih ispod naušnice i tako radila, ali čim je zatoplilo šef me pitao zašto nosim kapu, ja skinem, vidi crvenu kosu, naušnice, kaže kako mu ličim na žensko i 'ne dam ti da dijeliš letke, ti si nešto napola muško, napola žensko

Od jedno 50 telefona koje sam okrenula da bih našla stan ovo su jedini ljudi koji su me prihvatili. Rekla sam da sam trans* osoba, pitala ih je li to problem, nije im smetalo. To je podrumski stan, dosta je i skupo, ali nemam izbora. Svi drugi su me odmah odbili. Oni prodaju kuću pa mi zato nisu htjeli prijaviti prebivalište. Nadam se da ću tamo zadržati stan".

Priča nam kako i u trgovinama gdje kupuje odjeću nailazi na svakakve situacije, a slično je i u frizerskim salonima i kod kozmetičarke.

"Znam dugo biti u dućanima, jer ne znam baš odabrati što mi paše, pa tek nakon sat vremena skuže da sam muško. Nedavno sam si kupila i grudnjak, rekla sam da nemam grudi, pa je bila situacija gdje je trgovkinja tvrdila da svaka žena ima grudi, onda sam joj morala reći da pogleda malo bolje, da sam muško, pa je rekla 'e jesi me nasamarila'. I stvarno mi je našla okej grudnjak.

Kod frizerke ili kozmetičarke kad idem na depilaciju uvijek me naruče najranije ili pre kraj radnog vremena, da me ne vide druge mušterije. Ali u Zagrebu je puno bolje nego u Čakovcu, tamo nisu sa mnom htjeli razgovarati ili bi mi se smijali na glas", otkriva nam Lorena.

"Osjećam se fenomenalno kao žena ali materijalno i pravno je sve gore"

U Zagrebu je pomoć potražila kod udruge Iskorak gdje su joj osigurali savjetovanje. Nakon ove dvije i pol godine u tranziciji Lorena se raduje novim promjenama koje će joj donijeti hormonska terapija.

"Sad se osjećam kao žena, od kad imam osobnu s novim imenom izražavam se potpuno kao žena. Više se ne želim kao muškarac to me vraća u prošlost. Sad i moji roditelji tek shvaćaju da to nije ni hir niti šala. Ne želim se povremeno oblačiti kao žena, iako sam u početku mislila prvo da sam transvestit, svi to prolaze, ali to nije tako. Nikad se nisam osjećala kao muškarac, nikad.

Meni je najbitnije da sam tu u Zagrebu prohodala kao žena, oblačim se kao žena, potpuno sam se oslobodila, to je najvažnije. Idem na hormonske pretrage i krećem na terapiju za koji mjesec.

Psihologinja mi je rekla da sam psihički stabilna osoba. Naravno jer osjećam se fenomenalno kao žena ali materijalno i pravno je sve gore i gore. Idući mjesec više neću imati novaca ni za hranu i morat ću ići u pučku kuhinju, nemam izbora".

Uz sve probleme koje imam i razočaranja koja sam doživjela, vesela sam što sam žena. Nema povratka na staro. Pokušavam to sve prebroditi na svoj način. Moram riješiti te negativnosti da ostane samo pozitivno 

Lorena nam otkriva i kako zbog svoje transrodnosti i nerazumijevanja obitelji i društvenog okruženja nikad nije uspjela s nekim ostvariti ljubavnu vezu.

"Oduvijek sam se osjećala kao žena koja voli žene i osjećala sam se da netko meni treba priči. Nikad u životu nisam bila u ljubavnoj vezi. Sad mi kažu kako ću ostati sama do kraja života. Jer ako kao muškarac nisam mogla naći curu kako ću sad?

Ja isključivo tražim partnericu, ženu, biseksualku ili hetero ženu, koja će me prihvatiti ovakvu kakva jesam, a gdje da takvu nađem? Šanse su mi nikakve, s tim sam se pomirila, da ću biti sama, pa makar i do stote, ali bit ću žena. Nikad više muškarac, sad vidim kako je lijepo biti žena".

Lorena ne odustaje od sebe i hrabro ide dalje, pomozite joj u tome

Iako i dalje svakodnevno sama pokušava riješiti probleme Lorena je odlučila i putem našeg medija zatražiti pomoć dobrih ljudi.

"Najviše bi mi pomoglo da me netko prijavi na adresi, zbog prebivališta. Ako netko traži da kod njega stanujem, u redu, plaćat ću podstanarstvo, nema problema, samo da imam prebivalište. Ako je uredno i čisto, jer sam i sama takva, po mogućnosti ženska osoba. Jer s prebivalištem postajem Zagrepčanka i mogu ostvariti i druge beneficije

Uz sve probleme koje imam i razočaranja koja sam doživjela, vesela sam što sam žena. Nema povratka na staro. Pokušavam to sve prebroditi na svoj način. Moram riješiti te negativnosti da ostane samo pozitivno", kaže nam završno Lorena u iskrenoj ispovijesti.

Ako joj možete pomoći na bilo koji način možete se javiti na naš e-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. ili u udrugu Iskorak.

I pričajte dalje Loreninu priču kako bi znala da nije sama.