Sintetiziranje sreće čini svoje. Pa kad već riječ gej, između ostalog, znači "sretan", dopustimo sebi da budemo sintetički gejevi. A ako vas netko pita kako je to biti peder, poželite mu da dobije na lotu. Isto je.

Prije dva tjedna bio sam u wannabe filozofskom raspoloženju. U istom ću raspoloženju nastaviti i sada. Posljednja kolumna i kopanje po nekim sjećanjima za koja sam i zaboravio da postoje natjerali su me da kopam još malo dublje. I da shvatim koje fenomenalne mehanizme imam(o) u sebi da preživimo nepovoljne situacije i (p)ostanemo sretni. Upravo ta sposobnost čini nas otpornijima nego što često mislimo. I omogućava nam da preživimo stvari za koje smo mislili da nikada nećemo preživjeti.

Davnih dana sam došao do zaključka da za mene ne postoje dobra ili loša iskustva. Postoje samo iskustva, a na meni je hoću li na tom "lošem" iskustvu izgraditi nešto dobro ili ne. A ako smo na "lošem" iskustvu izgradili nešto pozitivno, kako onda to može biti loše iskustvo? Također sam si objasnio da je vremenski period u kojem nešto promatram jako bitan za to hoću li nešto smatrati pozitivnim ili negativnim. Nešto će mi se danas činiti užasnim, godinu dana kasnije ću možda shvatiti koje su se još stvari, nebrojeno puta groznije, mogle dogoditi da se nije dogodila ta jedna grozna. Ili obrnuto. Ispada da to moje amatersko objašnjavanje sebe ima i znanstvenu pozadinu, do koje ću doći poslije.

Sreća zbog neželjenog ishoda

Sjetio sam se, primjerice, situacije kad sam pao treću godinu na faksu. Naravno, bio sam u totalnom šoku. Pao godinu! Ja, tako genijalan i pametan!? Koje su sve to emocije i misli bile! Bijes, razočaranje, tuga, očaj. Pomisao o odustajanju od svega, da taj faks koji sam htio i koji sam upisao jednostavno nije za mene. Strah od reakcije staraca i suočavanja s činjenicom da se dogodilo upravo ono što su i rekli da će se dogoditi ako se nastavim zajebavati.

Tako je bilo cijeli dan. Sljedeći dan i svaki idući dan sve manje i manje. Prihvatio sam tu činjenicu. Kad sam shvatio da sam sretan što ću studiranje odužiti jednu godinu? Kad sam došao na faks i vidio raspored za četvrtu godinu. Koji mi je parcijalno trebao, budući da sam upisao parcijalu. Kad sam velikim slovima vidio ispisano "IV. godina", prepao sam se. Kud prije četvrta, a jučer sam upisao faks. Sreća da sam pao.

Karijera u reviziji nije se odigrala kako sam priželjkivao. Danas smatram da je dobro što nije i da sam sretniji nego što bih bio da su se stvari odigrale kako sam priželjkivao. Da su se odigrale kako sam priželjkivao, vjerojatno bih danas smatrao da je dobro što je tako ispalo

Smatrao sam da sam još prebalav da me tako brzo zahvati završavanje faksa, diplomiranje i traženje posla, nisam se niti okrenuo. Možda je to bilo tako, možda nije. Činjenica je da sam se tada osjetio iskreno sretnim što su se stvari odigrale onako kako nisam priželjkivao. Danas smatram da mi je dobro došla ta godina viška i da je došla u pravo vrijeme. Da sam završio sve u roku, vjerojatno bih danas smatrao da je dobro što je tako ispalo.

Prije dva tjedna sam spomenuo i taj prvi posao u struci. Na faksu nam se kao ideal predstavljalo to da počnemo raditi u jednoj od četiri velike svjetske revizorske kuće. Savršeno mjesto za naučiti što više, za ostvarivanje karijere, mogućnost inozemne karijere, edukacija, penjanje po hijerarhijskoj ljestvici i gotovo redovitih skokova u sve uzbudljivije platne razrade. I stvarno sam taj posao, koji sam toliko želio, dobio u jednoj od njih.

Karijera nadobudnog pizdeka u odijelu s laptopom

Cijeli svijet mi je bio pod nogama! Nadobudni pizdek u odijelu i s laptopom, koji je s par tisuća kuna direktor svemira. Okreće runde koje nikad nije prije mogao okrenuti. Kupuje stvari koje nikad prije nije mogao kupiti. Na poslu radi stvari koje nikad nije mislio da će raditi i koje izgledaju nevjerojatno bitno i pametno. A rad u toj firmi mi se čini kao jedini način za ostvarivanje svega što sam želio.

Kako onda početi priznavati samom sebi da ti se više ne da raditi taj posao, da ti se ne da guliti toliko prekovremenih, da je većina tvojih očekivanja zapravo samo iluzija? I da, ruku na srce, nisi ni nešto posebno dobar u tome što radiš. Možda nisi dobar u tome jer to ne želiš raditi. Ili uvjeravaš sebe da ne želiš to raditi jer nisi dobar u tome. Kad sam počeo razmišljati o tome da dam otkaz, mislio sam da to ne mogu. Doslovno sam, ali doslovno, mislio da ću umrijeti onaj trenutak kad potpišem raskid ugovora.

Ja sam bio posao, baš taj posao i baš u toj firmi. Nema baš tog posla i baš u toj firmi, nema niti mene. Mislio sam da ću jedinu životnu šansu odbaciti, da nigdje više nikad neću naći posao jer ću odlaskom pokazati da sam nesposoban i da ću skončati kao beskućnik negdje na ulici. Možda samo po sebi suludo razmišljanje. Pogotovo kad se uzme u obzir da sam tada još živio sa starcima. Međutim, lako je sad reći da je to suludo razmišljanje.

Zapravo, bilo mi je lako reći da je to suludo razmišljanje isti onaj trenutak kad sam potpisao raskid ugovora. Ne da nisam umro, nego sam se nakon dvije i pol godine konačno opet počeo iskreno smijati. Isti tren preplavio me osjećaj sreće koji nisam očekivao niti izdaleka. Karijera u reviziji nije se odigrala kako sam priželjkivao. Danas smatram da je dobro što nije i da sam sretniji nego što bih bio da su se stvari odigrale kako sam priželjkivao. Da su se odigrale kako sam priželjkivao, vjerojatno bih danas smatrao da je dobro što je tako ispalo.

Jesmo li svi potpuno promašili poantu?

Život mi je, kao vjerojatno i većini, prepun takvih situacija. Započneš neku vezu, bude prekrasno godinama i želiš da ta sreća traje vječno. A onda shvatiš da više nije prekrasno i da se stvari nisu odigrale onako kako si priželjkivao. Ili, još gore, tvoje uživanje bude nasilno prekinuto time što te netko nogira. Kako god bilo, nije se odvilo onako kako si očekivao. Nisu ovo nikakvi strašni primjeri, mnogi su to doživjeli i preživjeli.

Svejedno, bili su nam ogromni problemi u trenutku kad smo proživljavali te situacije. Ne tvrdim da sam imao stravično težak život. Pa valjda i nije poanta imati stravično težak život, valjda je tako lakše uživati u njemu i biti sretan. Vjerojatno bi se i oni koji imaju jako težak život htjeli mijenjati s nekim tko ima lakši život. Ili smo svi, skupa sa mnom, potpuno promašili poantu?

Tu dolazi onaj znanstveni dio koji sam spomenuo na početku. I upravo ovom videu Dan Gilbert, psiholog i profesor na Harvardu, dokazuje koliko, zapravo, fulavamo poantu.

Sigurno bi većina nas ipak više voljela dobiti milijune na lotu, nego "dobiti" paraplegiju. Prvo želimo u svakom slučaju, drugo ne želimo ni u kojem slučaju. Prvo bi nas učinilo sretnima, drugo nesretnima. Pokazuje se da je, godinu dana od dobitka jednog ili drugog, sreća kod tih dviju skupina ljudi na praktički istoj razini. Zašto se to događa? Zato što naš mozak, koji služi i kao simulator budućnosti, ima tendenciju raditi malo pogrešno.

U pravilu precijenimo negativan utjecaj koji će naš izlazak iz ormara imati na našu sreću. Kao što sam ja svojevremeno precjenjivao taj utjecaj. I oko svog pederluka i oko svih drugih stvari koje su se dogodile

Precjenjuje utjecaj koji će na nas imati različiti željeni i neželjeni ishodi. Precjenjujemo intenzitet i vremensko trajanje utjecaja rezultata na ispitima, promaknuća na poslu, uspjeha ljubavne veze, povišice i slično. Otprilike tri mjeseca nakon proživljene traume, taj događaj sam po sebi nema više nikakvog utjecaja na našu sreću. Razlog je jednostavan, naš mozak je sposoban sintetizirati sreću. To je, na neki način, psihološki imunološki sustav. I upravo to nam pomaže da promijenimo svoj pogled na svijet i vlastiti život, čak i kad se nađemo u neželjenim situacijama s neželjenim posljedicama.

Ako vas netko pita kako je to biti peder, poželite mu da dobije na lotu – isto je

Toliko dobro funkcionira da čak i Pete Best, prvi bubnjar Beatlesa, niti malo ne žali što nije on, umjesto Ringa Starra, snimao genijalne albume genijalnih Beatlesa te se na temelju toga obogatio i uživao u obožavanju publike i kritičara. Toliko daleko ide da tvrdi da je sretniji nego što bi bio da je ostao član Beatlesa. Vjerojatno će mnogi to odbaciti kao samozavaravanje. Međutim, Dan Gilbert dalje u videu dokazuje da je sintetizirana sreća ravnopravna sreći koja nastaje baš kada dobijemo ono što želimo.

Recimo, neželjenu homoseksualnost. Izgleda da smo i svi mi koji smo prihvatili sebe kao pedere i koji smo sretni, sasvim solidno ovladali sintetiziranjem sreće. Ruku na srce, "dobili" smo ono što vjerojatno većina od nas nije željela. Ne vjerujem da postoji puno ljudi koji su, kad su uopće shvatili što znači riječ "peder", poželjeli baš to i biti. Vjerojatnije da je većina poželjela biti kao i svi ostali. Heteroseksualni, heteronormativni.

I precjenjujemo utjecaj koji će na našu sreću imati tuđa reakcija na saznanje o tome da se stvari nisu odvile kako smo priželjkivali niti kako su drugi priželjkivali

Skrivanjem od sebe i od drugih u ormaru precjenjujemo utjecaj koji će na našu sreću imati priznavanje sebi da se stvari nisu odvile kako smo priželjkivali. Da nismo niti heteroseksualni, a mnogi bome niti heteronormativni. I precjenjujemo utjecaj koji će na našu sreću imati tuđa reakcija na saznanje o tome da se stvari nisu odvile kako smo priželjkivali niti kako su drugi priželjkivali.

Čini mi se da je upravo to jedan od glavnih uzroka zašto su mnogi još uvijek u ormaru. U pravilu precijenimo negativan utjecaj koji će naš izlazak iz ormara imati na našu sreću. Kao što sam ja svojevremeno precjenjivao taj utjecaj. I oko svog pederluka i oko svih drugih stvari koje su se dogodile. Zajednički nazivnik im je da ih nisam želio. Da, možemo ostati bez posla. Da, možemo ostati bez prijatelja. Ili onih za koje smo mislili da su nam prijatelji. Mogu nas se i roditelji odreći. Sve su to neželjene stvari koje nikomu ne želim. A možda se sa mnom ne bi složili baš oni koji su takve stvari doživjeli, proživjeli i sretni su.

Oni koji tvrde da ne bi nikad našli posao koji toliko vole raditi, da nisu ostali bez posla. Oni koji tvrde da danas ne bi znali što su pravi prijatelji da ih se većina "prijatelja" nije odrekla u trenutku izlaska iz ormara. Oni koji tvrde da nikad ne bi bili to što jesu da ih roditelji nisu ostavili bez igdje ičega; da bez toga ne bi nikad shvatili koliko su jaki i sretni što nikome osim sebi ne trebaju biti zahvalni za sve što su postigli u životu.

Sintetiziranje sreće čini svoje. Pa kad već riječ gej, između ostalog, znači "sretan", dopustimo sebi da budemo sintetički gejevi. A ako vas netko pita kako je to biti peder, poželite mu da dobije na lotu. Isto je.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.