U posljednje vrijeme imam gadne probleme. Jednostavno si ne mogu pomoći da istog trena ne odem na tavan, uzmem sekirče i pošteno se nasekiram. Jednostavno popizdim istog trena, čim ih vidim, čujem ili pročitam neku njihovu misao. U posljednje vrijeme imam dojam da je prava najezda motivacijskih govornika, raznoraznih coacheva, lupetala koja zagovaraju pozitivno razmišljanje i autora knjiga samopomoći, koje provjereno pomažu.

Pomažu, naime, njihovim autorima da zarade lovu i tako si pomognu. Zato se i zove samopomoć. Dok novine svako malo pišu o najezdi smrdljivih martina ili smrdibuba, najezda motivacijskih smrdibuba na dvije noge ne jenjava. Ili je jednostavno riječ o mojoj mazohističkoj sklonosti da me, kao što svraku privlače svjetlucavi predmeti, privuku stvari zbog kojih bez problema u jednoj rečenici potpuno ravnopravno suočavam seksualni čin s prehrambenim proizvodom i jednom od ljudskih tekućina na sljedeći način: Jebem ti lebac krvavi!

Razne duboke misli iskaču na Facebooku, profil na LinkedInu mi se utapa u moru pozivnica na radionice, linkove na blogove, poduzeća i ličnosti koji imaju samo jednu želju. Naučiti me. Naučiti me kako živjeti život, kako spoznati sebe, kako naučiti pregovarati s teškim klijentima, kako biti produktivan član tima, kako biti produktivan individualac, koje trendove svatko od nas treba pratiti da bi se istaknuo (!?), kako misliti pozitivno, kako privući blagostanje, kako biti dobar voditelj, kako biti empatičan, kako razumjeti ljude, kako se nositi sa stresom, kako postići da negativni događaji ne utječu na nas, kako da budemo motivirani.

Kako biti motiviran na poslu koji je repetitivan, dosadan i zatupljujuć?

Takve stvari me živciraju iz nekoliko razloga. Prvo, sama ideja da bi nas netko drugi trebao naučiti kako izraziti osjećaje, biti motiviran, biti svoj, kako živjeti svoj život i pronaći sebe potpuno je suluda i besmislena. Možda nisam bio potpuno jasan, preformulirat ću. Kako da ja živim svoj život naučit će me netko drugi? Ja-svoj-naučiti netko drugi! Nisu li upravo individualnost i življenje svog života na svoj način najčešće u suprotnosti sa slušanjem tuđeg mišljenja, tuđih pravila i slijeđenjem tuđeg životnog puta? Naći svoj put slijedeći tuđi put, uspjeh je, već vidim, zajamčen u startu.

Drugo, motivacija ne postoji. Motivacija je nepostojeća pizdarija, izmišljena samo zato da bi ljudi sebe i druge prisilili da rade stvari koje ne žele raditi i koje nemaju smisla. Nisam vidio da se nekoga pokušava motivirati kako bi sadio cvijeće, pjevao pod tušem, čitao knjigu, jebao se cijeli vikend, slušao muziku, gledao filmove, imao probu s bendom, pisao knjigu, ležao na travi i pio pivo, družio se s prijateljima, kuhao ručak, vozio bicikl, plivao u moru. Ukratko, radeći bilo što u čemu uživa.

Svijet u kojem živimo podsjeća na self-help knjige. Misli u njima zvuči bolje nego što doista zvuče. Ljudi, kad ih čuju, misle da su čuli nešto vrijedno i misle da će im to pomoći da se osjećaju bolje. A jedino što su čuli tuđe su fraze pokupljene sa svih strana, nabacane na jednu hrpu i lišene ikakvog smisla

Odnosno, motivira se ljude i na takve stvari. Ali, zanimljivo je da je pošast motivacije najizraženija u poslovnom svijetu. Logično, s obzirom da većina ljudi ne želi raditi. Ili, preciznije, ne želi raditi ono na što su primorani, na način i za novac za koji rade.

Zato su napisani kilometri tekstova o tome kako biti motiviran na poslu koji je repetitivan, dosadan i zatupljujuć, kako biti motiviran uz nekompetentne šefove koji nemaju znanja niti o poslu niti o vođenju firme niti imaju kapacitet naučiti, kako biti motiviran kada si potplaćen. I kako sve te zatupljujuće radnje, koje nadgledaju zatupljene ličnosti, koje omogućavaju zatupljujuće nisku razinu plaće, obavljati sa širokim osmijehom na licu.

Krivnja zbog nemogućnosti osjećaja sreće

Treće, takve stvari su opasne! Opasne su zato što ne rješavaju suštinu problema i krivicu za probleme svaljuju na žrtvu. Njihovom logikom, nije problem u tome što je posao glup, problem je što ne znamo biti sretni zbog toga što je posao glup. Bit ću vrlo eksplicitan i, nimalo preuveličavajući, reći da je to isto kao žrtvi silovanja reći da nije problem u tome što ju je netko silovao nego je problem njezin stav prema tom silovanju.

Opasnost leži u tome da se, pod izlikom oslobađanja individualnosti, ljude pretvara u limene robotiće koji su još spremniji prihvaćati još gluplje poslove za još gluplju svotu novaca, okrivljavajući se zbog vlastite neadekvatnosti i nesposobnosti da osjete motivaciju, zadovoljstvo, sreću i životno veselje, ništa od onoga za što ih raznorazni poslovno-životni „coachevi“ uvjeravaju da ovisi samo o njima. Jer, kako ono, vanjski svijet je ogledalo naših misli. Sa zadovoljstvom bih takvog nekog okinuo šakom posred face. I, nakon njihovog užasnutog pitanja zašto sam ih udario, uvjerio ih da ih nisam udario, moja šaka i udarac, kao dio vanjskog svijeta, samo su ogledalo njihovih misli.

Živimo u self-help svijetu u kojem je veselje izjednačeno s histerijom. Umjesto tuge, patetična cendravost i defetizam. Pronicljivost je izjednačena s ekstremnom nadrkanošću

Četvrto, uvjereni da svojim pozivom izvlače najbolje iz svakog pojedinca, istog tog pojedinca ubijaju. Ubijaju ga zato što od cijelog spektra ljudskog ponašanja i osjećaja, propagiraju tek nekoliko onih koje smatraju poželjnima. Smatrati da se netko može razvijati kao pojedinac, dosegnuti svoj puni potencijal kao čovjek, proglašavajući nepoželjnim dobar dio onoga što čini čovjeka, to može smatrati samo potpuni imbecil. Ako ne zna što radi. Ako zna što radi, onda je riječ o potpuno pokvarenom imbecilu.

Samo potpuni imbecil može tražiti da se nečija osobnost svede samo na pozitivno razmišljanje, osmijeh neovisno o situaciji i vjerovanje da će sve biti u redu.

Svijet u kojem živimo podsjeća na self-help knjige

I istovremeno potpuno nepotrebnim, nepoželjnim, dapače pogrešnim, proglasiti negativno razmišljanje, zabrinutost, cinizam, sarkazam, mizantropiju, ljutnju, tugu, razočaranje, želju za osvetom, bezvoljnost, letargiju, prijezir, mržnju, sumnjičavost, distanciranost, anksioznost, strah, nesigurnost, naglost, krivu procjenu, nemoć, napuštenost, egocentričnost, umišljenost, neposlušnost, tvrdoglavost, nepromišljenost, neodgovornost.

Samo mali dio onoga što nas čini ljudima i ono što je većina nas barem u jednoj situaciji osjetila ili će osjetiti. Naučiti nekoga kako biti svoj, kako biti individualac i kako biti čovjek ukidanjem svega onoga što nekoga čini svojim, individualcem i čovjekom? Kažem vam, potpuni imbecili.

Upravo ovo zadnje je glavni razlog zbog kojeg mi se, kad smo već kod spektra emocija, gade, zbog čega ih mrzim i prezirem. Taj osjećaj jednodimenzionalnosti koji izazivaju, usmjerenosti na poželjno ponašanje, ubijanje bilo kakve spontanosti i različitosti.

Dok novine svako malo pišu o najezdi smrdljivih martina ili smrdibuba, najezda motivacijskih smrdibuba na dvije noge ne jenjava

Nije to ništa čudno, svijet u kojem živimo podsjeća na self-help knjige. Misli u njima zvuči bolje nego što doista zvuče. Ljudi, kada ih čuju, misle da su čuli nešto vrijedno i misle da će im to pomoći da se osjećaju bolje. A jedino što su čuli tuđe su fraze pokupljene sa svih strana, nabacane na jednu hrpu i lišene ikakvog smisla. Koje ne pomažu nikome, osim onima koji ih objave da zarade pare. Zato se i zovu self-help knjige.

Ekstremno se s razlogom zove ekstremno

Živimo u self-help svijetu u kojem je veselje izjednačeno s histerijom. Umjesto tuge, patetična cendravost i defetizam. Pronicljivost je izjednačena s ekstremnom nadrkanošću. Za ljubav se misli da je isto što i posesivnost i opsesivnost. Cijeli spektar emocija i njihovog intenziteta izjednačen je s isključivo ekstremnom manifestacijom. Ekstremno se s razlogom zove ekstremno.

U kontekstu emocija, to je nešto što se pojavljuje relativno rijetko i relativno kratko traje. U ekstremnim situacijama. Konstantno ekstremno ispoljavanje bilo koje emocije bilo kojeg intenziteta dovodi do zaključka da su te emocije lažne, glumljene. U doba slavljenja i poticanja individualnosti, samo izražavanje emocije svodi se na klišejizirano kopiranje tuđih reakcija i ponašanja. U cijelom spektru emocija i njihovog ispoljavanja, ljudi su se sveli na nekoliko odabranih i poželjnih emocija. I na nekoliko odabranih i poželjnih načina izražavanja tih emocija.

Zanimljivo je da je pošast motivacije najizraženija u poslovnom svijetu. Logično, s obzirom da većina ljudi ne želi raditi. Ili, preciznije, ne želi raditi ono na što su primorani, na način i za novac za koji rade

Umjesto da emocije potaknu određenu reakciju i ponašanje, uči se određena reakcija i ponašanje, u nadi da će to izazvati poželjnu emociju. Nakaradno. Glumiti emocije koje želimo osjetiti da bi se sakrilo ono što osjećamo, a ne želimo osjećati. Nakaradna pomisao da će pojačavanje intenziteta onoga što ne osjećamo sakriti potpunu emotivnu amputiranost.

Ista stvar je i s većinom suvremene pop-muzike. Od cijelog spektra ljudskih osjećaja koje može izazvati, svedena je na dva i pol. Od mogućeg spektra boja i zvukova, ritmičkih, harmonijskih i melodijski slojeva i nijansi, svedena je na jednodimenzionalno i nemaštovito ponavljanje tuđih fraza pokupljene sa svih strana, nabacane na jednu hrpu i lišene ikakvog smisla.

Filmovi, knjige, ista stvar. Međuljudski odnosi, u konačnici; prijateljstva i ljubavne veze. Potpuno isto. Izražavanje emocija klišejiziranim kopiranjem tuđih reakcija i ponašanja. U cijelom spektru emocija i njihovog ispoljavanja, ljudi sebe i druge ograničavaju na par odabranih emocija, izražavanih kao po narudžbi, u smislu vremena i načina.

Bilo bi simpatično nekome zaželjeti da u novoj godini prestane s licemjernim sranjima

Umjesto da vlastite emocije potaknu vlastitu reakciju, uči se kako se pojedina emocija točno na određen način izražava, u nadi da će ponavljanje toga izazvati i poželjnu emociju. Sve u nadi da ćemo pojačavanjem intenziteta, naglašavanjem onoga što ne osjećamo sakriti ono što osjećamo.

Što je to nego self-help svijet?

Svoj vrhunac self-help svijet doživljava u ovo božićno-novogodišnje doba. I zbog toga ga naprosto ne podnosim. Propagira se poželjno ponašanje, prema kojem bi svi ljudi odjednom, kao po komandi, točno u isto vrijeme, točno na isti način trebali osjećati i ponašati se. Iz nekog jebeno nepoznatog razloga svi bismo trebali osjećati istu blagost, sreću, veselje, toplinu, baš u isto vrijeme, neovisno o bilo čemu drugome. Doba u kojem je iz nekog razloga odjednom tisućama i tisućama ljudi fora stiskati se uz neku grijalicu, oblizivati kobasicu, cupkati na mjestu uz lošu muziku s lošeg razglasa i piti kuhano vino u prahu.

Napisani su kilometri tekstova o tome kako biti motiviran na poslu koji je repetitivan, dosadan i zatupljujuć, kako biti motiviran uz nekompetentne šefove koji nemaju znanja niti o poslu niti o vođenju firme niti imaju kapacitet naučiti, kako biti motiviran kad si potplaćen

Doba u kojem je fora primati generičke želje ljudi koje boli kurac za tebe i, budimo iskreni, tebe boli kurac za njih, pa ne vidiš razlog zašto bi komunicirao s njima ako ti je ostala 364 dana bilo sasvim dobro i bez njih. Recimo, bilo bi simpatično nekome zaželjeti da u novoj godini prestane s licemjernim sranjima.

Na kraju ovog teksta i na početku nove godine, prvi ću poslušati vlastiti savjet. Ne želim vam ništa i apsolutno me nije briga kako će vam život izgledati sljedeće godine. Ako želite da vam netko govori što i kako biste trebali, kako da budete sretni u self-help svijetu, za to će vam trebati velika količina motivacije. A to ima svoju cijenu. Ja sam ipak demotivacijski govornik i usluga je besplatna.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.