Godinama nemam televizor. Pretenciozan početak? Možda, ali to ne mijenja činjenicu da doista godinama nemam televizor. Vijesti ne čitam, a informiram se jedino kroz kolumne autora koje volim čitati. Nekoć sam opsesivno gutao vijesti i stavove svih onih nekoliko hrvatskih mainstream portala. Od varljivog leta 2018. godine, to sam prestao raditi i osjećam da se osjećam bolje.

 Isključen iz svih događaja, samog sebe sam doveo u situaciju da ne mogu pisati o trenutačnoj političkoj situaciji. Čak i kad bih to htio. Od malih nogu su me učili da treba biti informiran, pratiti stvari koje se događaju u užem i širem okruženju. Biti informiran, to je bio preduvjet za izgradnju ideje da, čitajući o stvarima na koje nemamo (gotovo) nikakav utjecaj i palamudeći o njima, možemo utjecati na ono što će sutradan pisati u novinama.

Ova iluzija bila je preduvjet za stvaranje iluzije da na život svakog pojedinca direktno utječe sve ono što se zbiva na političkoj sceni. A time se stvorila i iluzija da je doista važno koga ćemo izabrati da nam kroji politiku.

Doba u kojem je sve bitno i u kojem su svi bitni

Ta ideja je bila iluzija nekad, u doba Krivoustog. Iluzija je i sad, u doba self-help predsjednice. Pogotovo je to iluzija sad, u doba hiperprodukcije informacija i infotainmenta. Doba u kojem je sve bitno i u kojem su svi bitni. Hiperinflacija bitnog. Hiperinflacija bitnog vodi samo još većoj nebitnosti onoga i onih koji (misle da) su bitni.

Osobno sam se uvjerio u nebitnost dnevno-političkog informiranja. Svjestan da ću puno toga izgubiti svakodnevnim neinformiranjem, zadržavanje zdravog razuma bilo mi je puno važnije. Gubljenjem doticaja sa stvarnošću, ako svijet koji svakodnevno kreiraju mediji odlučimo šaljivo nazvati stvarnošću, nisam izgubio apsolutno ništa. Gubljenjem koraka s koracima koje predsjednica čini po Hrvatskoj, odlukama vladajuće garniture i svih ostalih pripadajućih diletanata, te njihovim priljevima, odljevima i proljevima, zapravo sam poboljšao kvalitetu života.

Izolirati se od aktivnog i pasivnog sudjelovanja u dnevno-društveno-političkom životu imalo je, u konačnici, samo jedan cilj. Sačuvati zdravi razum. Da bi se u tome uspjelo u hrvatskom društvu, potrebno je izolirati se, kretati se u kontroliranim uvjetima

Ne trošim vrijeme, energiju, mentalne i živčane kapacitete na stvari na koje ionako ne mogu utjecati. Ispalo je i da one ne mogu utjecati na mene. Moj život, stvari u kojima uživam, ljudi s kojima uživam, ništa se nije promijenilo ni za milimetar. Barem ne na lošije.

Zbog toga nisam dugo pisao o svakodnevnim društvenim i političkim događajima. Ima još jedan razlog zašto ne pišem o tome. Ne smatram se nekim političkim komentatorom. Niti me politika, u suštini, zanima. Oduvijek mi je djelovala kao poligon za liječenje osobnih frustracija i kompleksa manje vrijednosti, što se vješto maskira u iluziju o vlastitoj bitnosti i grandioznosti. Doista, koji to bolestan um može doći na ideju da postane političar? Što se mora u toj glavi krivo spojiti, da pomisli kako je baš on taj koji će pomoći stotinama, tisućama i milijunima ljudi? Netko bi možda rekao da niti jedna djelatnost koja uključuje publiku nije ništa drugačija od politike.

Kako sam i ja htio ući u politiku

Pisci, muzičari, glumci, slikari, svi oni misle da imaju nešto za reći i svi oni misle da ih što više ljudi treba čuti. Razlika je u tome što pisac, muzičar, glumac ili slikar mogu i ne moraju doći u priliku da se obrate većem broju ljudi. To može i ne mora biti posljedica. Došlo do toga ili ne, pisac će i dalje pisati, muzičar će svirati, glumac će glumiti, a slikar će slikati. Prvenstveno iz unutarnje potrebe da to radi.

Kako je to fantastično objasnio Kruno Levačić, parafraziram: To je isto kao kad ti se piša. Možeš trpiti neko vrijeme, ali u jednom trenutku više nećeš moći izdržati, popišat ćeš se neovisno o bilo čemu. U trenutku "pišanja", publika će možda biti prisutna, možda neće. A politika? U politici postojanje publike prilikom "pišanja" nije moguća posljedica, ona je cijela svrha. Postoji li privatni političar? Političar koji je političar samo u svojoj sobi i zadovoljan je time? Ne. U politici situacija u kojoj te drugi gledaju dok pišaš nije nešto što je moguća posljedica. To je jedina svrha politike i cilj političara. Pišati dok te drugi gledaju.

Tražiti od razumnog dijela stanovništva da se politički i aktivistički aktivira, izađe na ulice, potpuno je besmisleno i beskorisno. Dapače, potpuno je suludo od mislećih pojedinaca tražiti da prihvate principe borbe koji služe, kako sam rekao, isključivo za prikazivanje vlastite grandioznosti i grandioznosti vlastitih ideja, koje u konačnici u pravilu rezultiraju jednim velikim ničim

I zato kažem, politika je poligon za liječenje osobnih frustracija i kompleksa manje vrijednosti. U to sam se, također, osobno uvjerio. Ne, nisam se nikad aktivno bavio politikom. Međutim, u adolescentskim godinama i mnogim godinama poslije, mislio sam da ću se kad-tad aktivirati u politici. Gledajući kakvi idioti vladaju scenom, mislio sam da nema logičnije stvari od toga da im pokažem kako se stvari rade i da, kad nitko nije sposoban za to, ja učinim Hrvatsku onakvom kakva treba biti.

Tek nedavno sam se sjetio tih svojih tendencija i shvatio da to nisu bili pravi razlozi zbog kojih sam se želio aktivirati u politici. Pravi razlozi su bili donekle drugačiji. Htio sam da mi ljudi aplaudiraju. Da se dive mojoj inteligenciji, elokventnosti, sposobnosti, talentiranosti, moralnoj ispravnosti. Htio sam da mi budu zahvalni. Htio sam promijeniti tuđe živote, napraviti nešto bitno i po tome ostati zapamćen u povijesti.

Hrvatsko društvo sastoji se od dva tipa ljudi

Duhovita je slučajnost da sam to želio u (dugačkom) periodu života kad sam sebe smatrao bezvrijednim, sumnjajući u vlastitu inteligenciju, elokventnost, sposobnost, talentiranost i moralnu ispravnost. U takvim slučajevima, pomaže samo da što više ljudi pokazuje vjeru u tvoje kvalitete za koje sumnjaš da ih imaš. Osim što ne pomaže, nego samo povećava potrebu za još većom potvrdom. Ne pomaže jer rješava simptom, ne uzrok.

Slučajnost je htjela da osjećam potrebu biti bitan i utjecati na tuđe živote točno onda kad samom sebi nisam bio bitan i nisam bio sposoban utjecati niti na vlastiti život, kamoli tuđi. Može li se nakon toga sumnjati u to čemu zapravo služi politika?

Izolirati se od aktivnog i pasivnog sudjelovanja u dnevno-društveno-političkom životu imalo je, u konačnici, samo jedan cilj. Sačuvati zdravi razum. Da bi se u tome uspjelo u hrvatskom društvu, potrebno je izolirati se, kretati se u kontroliranim uvjetima. Ostati kod kuće, gdje postoji potpuna kontrola nad time što radiš i kako radiš. Ili, ako je već potreban susret s vanjskim svijetom, da i on bude u kontroliranim uvjetima. Među odabranim ljudima i na odabranim lokacijama. Među ljudima i na lokacijama što izazivaju ugodu i izoliraju od one većine koja je utjelovljenje svega što prezireš i što ti se gadi.

Iluzija da je doista važno koga ćemo izabrati da nam kroji politiku bila jeiluzija nekad, u doba Krivoustog. Iluzija je i sad, u doba self-help predsjednice. Pogotovo je to iluzija danas, u doba hiperprodukcije informacija i infotainmenta

Samo na taj način čovjek može funkcionirati u hrvatskom društvu. Ili se potpuno izolirati i sudjelovati u društvu u najmanjoj mogućoj mjeri. Ili se uključiti u društvo i tim pripadanjem aktivno doprinositi zagađivanju tog istog društva.

Hrvatsko društvo sastoji se od dva tipa ljudi. Prvi su oni kojima točno takvo društvo u kojem žive savršeno odgovara. Oni se ne moraju prilagođavati sudjelovanju u njemu niti se moraju nekako boriti da bi sačuvali zdrav razum. Njihov zdrav razum korespondira sa zdravim razumom društva. Oni se u takvom društvu osjećaju prirodno, opušteno, lijepo. Izgleda kao da je i krojeno po njihovoj mjeri. Vjerojatno zato što i jest krojeno po njihovoj mjeri.

Tražiti od razumnog dijela stanovništva da se politički i aktivistički aktivira potpuno je besmisleno

Odnosno, oni su ga skrojili po svojoj mjeri, jer su u većini. Zato što su narodne budale. Kako je Maestro lijepo objasnio u "Kiklopu": Budala individualna je na primjer Frederik... i recimo Ugo. Ili... i ne Ugo, on je više šašav, taj pojam ima šarma. Ali glupost narodna je tupa. To je kao neka opća dužnost, biti do izvjesnog nacionalnog stupnja standardna narodna budala; kao nošnja, pjesma, ples. Folklor i "narodno blago". Samo obratite pozornost na one tupe, okrutne i ružne (osobito ružne!) "narodske" njuške. Sve na jedan kalup: blesavo poluotvorena usta kao da slušaju latinsku misu, a oči sitne, prefrigane, spremne na prijevaru i krađu. Nađite mi samo jednu "narodsku ljepoticu". Da, možete je naći na etiketi nekog kravljeg sira! Ne, ne, narod je ružan, ciničan i prljav.

Drugi tip ljudi koji čine društvo su oni u manjini. Oni koji se moraju izolirati od društva, kako bi mogli u njemu punopravno nesudjelovati. Jedino isključivanjem iz tog društva mogu vidjeti njegovu ljepotu. Odnosno, da budem precizniji, pojedinaca koji čine to društvo. Odnosno, da budem još precizniji, pojedinaca koji aktivno ne čine to društvo. Svako iskakanje iz te izolacije može biti pogubno po njihov razum.

U adolescentskim godinama i mnogim godinama poslije, mislio sam da ću se kad-tad aktivirati u politici. Gledajući kakvi idioti vladaju scenom, mislio sam da nema logičnije stvari od toga da im pokažem kako se stvari rade i da, kad nitko nije sposoban za to, ja učinim Hrvatsku onakvom kakva treba biti

Zbog toga je potpuno promašeno ponavljati jedne te iste floskule o tome kako je društvo apatično, inertno, nedostaje mu građanske svijesti, buntovništva, izlazaka na ulice. Nije riječ o inertnosti i nedostatku građanske svijesti. Riječ je o pokušaju razumnog dijela društva da isti taj razum i sačuva. Posljedično i da društvo učine boljim.

Tražiti od razumnog dijela stanovništva da se politički i aktivistički aktivira, izađe na ulice, potpuno je besmisleno i beskorisno. Dapače, potpuno je suludo od mislećih pojedinaca tražiti da prihvate principe borbe koji služe, kako sam rekao, isključivo za prikazivanje vlastite grandioznosti i grandioznosti vlastitih ideja, koje u konačnici u pravilu rezultiraju jednim velikim ničim. Što je veća "apatija" i "inertnost", veća je vjerojatnost da društvom dominiraju misleći pojedinci koji ne žele služiti kao poligon za nečije liječenje osobnih frustracija i kompleksa manje vrijednosti. Nije bitno maskiraju li se te frustracije u ljevičarsku ili desničarsku ideju.

Društvo jest bolesno, a nema boljeg dokaza o bolesti društva od činjenice da se u njemu može uživati samo aktivnim nesudjelovanjem. Aktivno nesudjelovanje znači manje zagađivanje istog tog društva. I pomaže u očuvanju vlastitog zdravog razuma. Pišati isključivo u prisutnosti publike i zbog toga očekivati aplauz, ne, to po mojim kriterijima nije pokazatelj zdravog razuma. A nije dobro ni za opće zdravlje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam