Kompilacije hitova mogu poslužiti brojnim i raznolikim svrhama, izvjesnom svođenju računa u karijeri umjetnika, prikladnom uvodu za nedovoljno iniciranu publiku ili pak pripremi za novu turneju te, naravno, zašto ne spomenuti, zgodnom i dodatnom izvoru prihoda.

U slučaju američko-kanadskoga kantautora Rufusa Wainwrighta čiji je kompilacijski album"Vibrate" pod etiketom Universal Musica izišao početkom ožujka, a koncert je u Zagrebu zakazan za 2. travnja u dvorani Lisinski, prve dvije navedene stavke svakako stoje, a o trećoj se ionako uvijek dade razglabati. Mudro naslovljen "Best of", a ne "Greatest Hits", album pruža solidan presjek Rufusove karijere koja je započela još 1998., a u međuvremenu se itekako razgranala, kako stilski i tako izvedbeno. Dovoljno je možda navesti da mu je 2009., unatoč neslaganju s Metropolitan operom, premijerno izvedena njegova prva i zasad jedina opera "Prima Donna", u Manchesteru.

Upravo zbog eklektične mješavine stilova, od popa i folka do klasičnih utjecaja opere, kao i zbog solidne glazbene naobrazbe, tako rijetke u pop glazbenika današnjice, Rufusova glazba zapravo slabo trpi etikete koje joj se sustavno lijepe kao što su "barokni pop" ili "folk opera".

U svakom pogledu, aktualna bilanca od sedam studijskih albuma i dva albuma snimljena uživo čini više nego pristojan doprinos koji bi i manje uspješnom glazbeniku pružio legitimitet za objavu kompilacije. Na albumu "Vibrate", čiji je izbor djelomično povjeren Neilu Tennantu iz Pet Shop Boysa, nižu se uspješnice kao što su "Cigarettes and Cholocate Milk", hitoidna "Out of The Game", aluzivna "The Art Teacher", obrada Cohenove "Hallelujah", no i nova pjesma "Me and Liza", hommage Lizi Minnelli koja je zapravo nastavak live albuma "Rufus does Judy at Carnegie Hall".

"Vibrate" dolazi u dva izdanja, regularnom i "deluxe". Potonji uključuje bonus CD sa snimkama uživo i dosad neobjavljenim pjesama. I dok prvi disk zadovoljava sva konvencije glazbene industrije, drugi, intimniji i s raritetnim snimkama, otkriva ga kao predanog i angažiranog izvođača koji na sceni itekako umije zagrepsti po površini ispeglanih studijskih izdanja.

Šarolik i svestran opus smješta Rufusa negdje na razmeđe mainstream pop dopadljivosti i nešto rubnijeg queer izvođača. A upravo mu je možda izostanak kakvog silovitog komercijalnog uspjeha u SAD-u vjerojatno više pomogao no odmogao da sačuva autentičnost. Sâm u intervjuu tvrdi da njegov rad počiva na tri temeljna postulata, pripremi, odmoru i ludilu.

U svakom slučaju, unatoč nemalom broju manirizma i samougađajućih glazbenih efekata pratećih-vokala i gudačke pratnje, kod Rufusa i dalje barem dvije stvari nedvojbeno izlaze u prvi plan, dovitljivi i pronicljivi stihovi izneseni u sugestivnoj interpretaciji kultiviranog baritona.