Zagrebački indie-bend šarolikog glazbenog stila U pol 9 kod Sabe nedavno je u klubu Kset predstavio svoje drugo službeno izdanje- EP, odnosno minialbum "Starimo" s pet novih pjesama. Od osnutka 2009. godine njihove lako slušljive melodije podcrtane katkad neočekivanim instrumentima, s tekstovima koji su duhoviti, sjetni, zafrkantski, čeznutljivi, ali uvijek iskreni i slikoviti, kao i uradi-sam spotovi smjestile su ih u posebnu nišu na glazbenoj sceni.

Novi smo materijal iskoristili kao povod za razgovor sa sve zaposlenijim šesteročlanim sastavom koji tvore Ana Opalić, Martina Zvonić, Goran Bogunović, Zrinka Kolarić, Dragana Hrnkaš i Helena Bučko.

Jesu li publika i mediji probavili ideju Sabe kao queer benda (i lezbijske ljubavne i životne priče), ili je to i dalje prva asocijacija vezana uz vas?
ZRINKA: Hm… I da i ne, rekla bih. S obzirom da su nam tekstovi eksplicitno lezbijski i predstavljamo se kao "queer feministički" bend, nekako je neizbježno da novinari potegnu tu priču. Ali, meni se čini da je "Starimo" pjesma s kojom smo najednom iskoračili iz tog jednog kruga koji nas je zadnjih par godina znao/percipirao kao (primarno?) queer bend. Doprli smo do puno šire publike. Pjesma se tako naglo proširila, ljudi su super reagirali… Mislim da je većinu ljudi dotakla na nekoj osobnoj razini i da mnogi nisu ni skužili taj queer moment. (Dok nas nisu išli guglat' i nalejeli na "Želim biti strejt" [smijeh]). Osobno mi je najdraže kad mi starci pošalju SMS "Slušamo vas na radio Sljemenu!". To mi je nekako znak nekog postupnog "probavljanja" – kad se "Da je moguće" redovito vrti na radio Sljemenu.

DRAGANA: S obzirom da sad često imamo priliku nastupati pred ljudima koji dosad nisu ni čuli za nas, mislim da dobivamo i nekakav drukčiji imidž od onog queer. Recimo, svirali smo na Cvjetnom skupa s drugim bendovima i, iako nas je Martina na početku predstavila kao feminističko-queer bend, mislim da je tek nakon što je otpjevala "da me Iso izliječi od lezbijske ljubavi”, publika shvatila o čemu mi to točno pjevamo. Ali nastavili su plesati [smijeh].

Tekst pjesme "Starimo" je životan. Evo prilike da i objasnite da nije i depresivan.
ANA: Pa za mene je ključni dio teksta onaj "Starimo ili se samo varamo, stani pored mene i pusti da propadnemo u taj prostor ispred nas koji nije, uopće nije sve što mislimo da je". Nema zapravo ništa depresivno u starenju, depresivne su samo naše predodžbe.

Što vam je lošeg, a što dobrog donijelo starenje?
ZRINKA: Ja se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da mi se klinci obraćaju sa "Vi"!

MARTINA: Shvatila sam da je stvarno sve moguće i da vrijeme zaista brže prolazi, nisam sigurna jel’ to dobro ili nije.

ANA: Mene su prije tetice na placu oslovljavale s "dečko, izvolite", a sad mi se obraćaju s "gospođo, izvolite". Kad se tek počelo događati, osjetila sam neku nostalgiju za onim vremenima kada nisu mogli odrediti "što sam". To je loše. Dobro je to što sam se zajedno sa starenjem vratila glazbi uz koju sam odrasla, to mi je baš drago.

DRAGANA: Meni je sve bolje! Što sam starija, to više imam kontrole nad životom, bolje razumijem stvari. Za manje od mjesec dana punim 30 i jedva čekam da vidim šta mi nova decenija donosi.

Svi radimo, preživljavamo sa svojim poslovima i katkad smo stvarno jako umorni i nemamo volje za sviranje, glazbu, ništa... To je nažalost tako, a trebalo bi nam biti uvijek gušt, to je naša ljubav… E, pa za taj hobi i tu ljubav ponekad se treba potruditi više nego misliš da imaš snage

Dosad ste u pjesama koristili obou, violončelo, kazoo, a obilato i ukulele. Jeste li ih koristili zbog egzotike ili možda zbog dostupnosti?
ZRINKA: O tempora, o mores, kad violončelo i oboa postanu egzotika! Ja sve nekako čekam da nas netko pita je li to zbog starenja i razmišljamo li o pretplati na Plavi ciklus u Lisinskom. Hahaha! Mislim da će Martina i Ana bolje odgovoriti na ovo oko ukulelea i kazooa, jer kad sam ja ušla u bend spomenuti instrumentarij je već bio dio stalnog postava, no pretpostavljam da je "veličina" bila presudni moment [smijeh].

ANA: Ukulele je u bendu od prvih dana, dok smo još bile U pol' 9 kod Sandre. Sandra ga je kupila i Goran ga je kasnije otkupio od nje zbog svirke. Mislim da je tada bend Beirut dosta utjecao na taj izbor. Oboa i violina su moji najdraži instrumenti. Uvijek sam htjela violinu u bendu. Srećom smo upoznali Luciju Brnadić koja svira violu, a ona je sa sobom dovela Nevu Begović koja svira violončelo i ja sam bila presretna jer cure rasturaju. Izvrsne su. Totalni je gušt bio raditi s njima. A najveće zadovoljstvo od svih bilo je imati tako dobru obou. I to "preko veze". Obou je odsvirala moja sestrična Tina Lang. Vrhunski, zbilja. Obožavam slušati njezine dionice.

Recite nam nešto o dokumentarcu o bendu koji je još u procesu montaže. Koliko dugo se snimao, sto je u njemu prikazano, i najvažnije, gdje ćemo ga moći vidjeti?
MARTINA: Dokumentarac je snimala ekipa koja se okupila na radionici u LGBT centru Zagreb, koju je vodila Tina Kadoić. Tu je bilo dvadesetak ljudi i jedan dio njih se odlučio raditi dokumentarac o nama. Oni su nam bili podrška na koncertima, probama, putovanjima. Napravili su nekoliko intervjua s nama i sve te materijale skupile na jedno mjesto - kod Tine u montažu! Ona sad ima hrpu materijala, pune ruke posla da od toga napravi nešto zanimljivo i smisleno! S obzirom da inače radi super stvari, vjerujemo da će to napraviti dobro. A kad? Kad bude, bude - nama će to uvijek biti zanimljivo vidjeti… možda baš s vremenskim odmakom bude još zanimljivije!

U planu je jesenska turneja?
HENA: Da. Postali smo finalisti RockOff festivala pa s tim koncertom lagano započinjemo jesen, a tu je i koncert u Samoboru. Dogovaramo još neke datume u čemu nam pomaže naš PR Ivana Percl s kojom smo počeli suradnju. Imamo neke želje, ali vidjet ćemo koliko ćemo od toga moći izrealizirati. U svakom slučaju ćemo datume javiti na vrijeme.

Osobno mi je najdraže kad mi starci pošalju SMS "Slušamo vas na radio Sljemenu!". To mi je nekako znak nekog postupnog "probavljanja" – kad se "Da je moguće" redovito vrti na radio Sljemenu

ZRINKA: Nisam sigurna možemo li to nazvati turnejom. Više pokušajem da napokon ulovimo neki ritam svirki na mjesečnoj bazi. I da se maknemo iz Zagreba. Voljeli bismo svirati više po manjim mjestima i nekim dijelovima Hrvatske u kojima još uopće nismo bili, npr. Slavonija. Dosad smo sami radili na promociji i bookingu, što se na kraju svelo na to da smo svirali samo kada bi nas netko pozvao, dakle rijetko. Grozno. Sad je Ivana tu da nas malo dovede u red, pa ćemo vidjeti…

U dva navrata vaše pjesme su se vrtjele ne Allfm.org, možete li nam ispričati kako ste se probili u britanski eter?
ZRINKA: Sve je počelo tako što su nam se javile cure iz projekta Femix (projekt podrške ženskom stvaralaštvu) iz Srbije. Ako se dobro sjećam, one su ostvarile suradnju sa glazbenim urednikom Paulom Smithom s mančesterskog radija Allfm.org i dogovorile specijalnu emisiju u kojoj je ideja bila predstaviti žensko glazbeno stvaralaštvo zemalja iz regije. One su kontaktirale različite organizacije iz ciljanih zemalja u potrazi za glazbenim preporukama, konkretno za Hrvatsku Voxfeminae. U ime Voxa je odabir hrvatskih autorica odradila Antonela Marušić, tako da smo uz Svemir, Lovely Quinces, Ninu Romić,… predloženi i mi. Na kraju se sav taj materijal jako svidio Paulu pa je umjesto jedne emisije napravio dvije! Fora je osjećaj kad čuješ da ti se pjesma vrti u UK!

No, najbolje je uslijedilo nedavno, kad nam se Paul osobno javio mailom da nas obavijesti kako nas je opet pustio u svojoj emisiji. Izgleda da je pratio našu bandcamp stranicu i skužio da smo izdale EP. Jako mu se svidjela "Starimo" tako da ju je pustio u predzadnjoj emisiji, koja je, uzgred, emitirana isti dan kad smo imale promociju EP-ja u KSET-u. Luda slučajnost!

S kim biste od hrvatskih glazbenika voljeli surađivati?
GORAN: Tamara Obrovac, Kruno Levačić

MARTINA: Bliska nam je underground scena i može se reći da se tu kriju biseri i super talenti, jako kreativni ljudi... u nekom trenutku smo mislile raditi cabaret s grupom Radost. Ne zna se možda i smislimo još neki plan.

ANA: Pa iskreno... nemam pojma. To dosad nije išlo po principu "ovaj bend nam je super, ajmo s njima surađivati". Jer, previše je zanimljivih i dobrih bendova. Suradnja se dogodi iz nekog lijepog druženja... niza slučajnosti... kemije... poznanstva. Vidjet ćemo.

DRAGANA: S Rozgom! Nek’ nam se javi.

ZRINKA: Moja prva ideja je identična Goranovoj! Ali, do toga nas dijeli još jako puno žganaca... [smijeh]
Dosad smo zapravo ostvarili dosta suradnji. S Antom Perkovićem spontano smo snimili "Disfunkcionalan Božić". Jedno kratko vrijeme smo s njim radili na njegovoj pjesmi "Propadamo", čije nesnimanje neću nikad prežaliti. Na novom EP-u imamo nekoliko gostujućih glazbenica/ka – Ana je već spomenula Luciju, Nevu i Tinu, a ne smijemo nikako preskočiti niti Jakšu Kriletića Jordesa! Bile su tu i suradnje s bendovima Radost! i Kimiko... Svako malo nam se omakne neka suradnja! Tko zna tko će se još pojaviti na drugom albumu...

Imaju li svi iz benda druge poslove ili umjetničke projekte?
HENA: Nitko od nas nije u situaciji da se isključivo posveti bendu, tako da je day job jednostavno nešto bez čega se ne može. A s obzirom da je kod nas jako kreativna atmosfera, svakako se tu javljaju i dodatni projekti.

GORAN: Radim na HRT-u kao inženjer, sviram u grupi Radost! i pišem pjesme i priče.

MARTINA: Svi radimo, preživljavamo sa svojim poslovima i katkad smo stvarno jako umorni i nemamo volje za sviranje, glazbu, ništa... To je nažalost tako, a trebalo bi nam biti uvijek gušt, to je naša ljubav… E, pa za taj hobi i tu ljubav ponekad se treba potruditi više nego misliš da imaš snage, ponekad i žrtvovati neke druge stvari i želje! To svi imamo na umu kad se poprijeko gledamo nakon cijelog dana posla i ostalih životnih problema.

ANA: Da! I to gomilu poslova i projekata i čudo je da uz sve to funkcioniramo!

DRAGANA: Nismo još toliko unosni da ne bismo morali imati i obične poslove. Ali čim zaradimo prvi milijun (eura, ne kuna), svi ćemo dati otkaze.

Kako se vaš gitarist Goran nosi s time što je jedini muškarac? Je li blažen ili jadan među ženama?
HENA: Ma apsolutno smo ga razmazile [smijeh]!

ZRINKA: Mislim da mu odgovara ovaj život u matrijarhatu, odlično se uklapa. On je naša "manjina"! Pazimo da mu se ništa zlo ne dogodi, da ga nitko ne uznemirava na svirkama, trudimo se oko nekih mjera pozitivne diskriminacije i tako…

GORAN: Ne žalim se, lijepo je svirati dobre pjesme. Mislim da u ovoj grupi, kao i mojim ostalim grupama i suradnjama, spol ne igra nekakvu ulogu.

Vaša grupa sudjelovala je (djelomično) u dokumentarcu "Još jednom", spominjala se u knjizi Nore Verde "Do isteka zaliha", a u planu je i dokumentarac u kojem ste glavne zvijezde. Koji je idući medij ili format na redu?
ZRINKA: Mislim da je sljedeći logični korak telenovela! Materijala ko u priči...!

DRAGANA: U 346. nastavku se pojavi i Saba.

Naziv benda smišljen je prema mjestu i vremenu održavanja proba…. Gdje i u koje vrijeme se probe održavaju danas?
HENA: Volimo se zezati da smo danas "U sedam u Heinzelovoj”. Družimo se u prostorijama Studija Radost, gdje još nekoliko bendova ima probe i super nam je. Ipak, ime benda ćemo zadržati.

ZRINKA: Da, Studio Radost je od "podruma u neboderu" s vremenom prerastao u pravi mali rasadnik odličnih bendova! Dijelimo prostorije sa Svemirom, Radosti, Vlastom Popić, Felonom… to je u stvari mali community i super nam je!

GORAN: Vježbamo dva puta tjedno u Studiju Radost. Tu je još jedna prostorija i mali lounge gdje se druži naša mala bendovska zajednice, odlični muzički, ali i ljudski - tu su Vlasta Popić, Svemir, Felon, Fishy Fish, Seine i moj bend Radost!

Čega bend ima više u ovoj točci karijere – obožavateljica ili prihoda od svirke?
MARTINA: Naravno - obožavateljica! Prihoda od svirki još nema, ali dogodi se da pokrijemo troškove i ubacimo u kasicu za snimanje! Dobro, malo smo se uozbiljili, kad nas netko zove, stvarno se trudimo da barem nismo u minusu, ali i organizatori su nas počeli malo ozbiljnije gledati, pa pitaju (ne svi [smijeh]).

DRAGANA: Obožavateljica, srećom ili nesrećom.

S obzirom da su nam tekstovi eksplicitno lezbijski i predstavljamo se kao "queer feministički" bend, nekako je neizbježno da novinari potegnu tu priču. Ali, meni se čini da je "Starimo" pjesma s kojom smo najednom iskoračili iz tog jednog kruga koji nas je zadnjih par godina znao/percipirao kao (primarno?) queer bend

Izdali ste debitantski album i EP, imate i menadžericu tj. PR-ušu, nastupali ste van Hrvatske. Stvari se očito zahuktavaju. Po slobodnoj procjeni, koliko vas dijeli od razbijanja hotelskih soba?
ZRINKA: Vječnost, tj. korjenita promjena karaktera [smijeh]! Mislim da sa sigurnošću mogu reći da barem polovica benda priželjkuje tu razinu popularnosti kad ćemo moći sami diktirati početak svirke u pol' 9, kako bismo se nakon nje mogli povući u te famozne hotelske sobe i leć' u krpe u 11! Stari(s)mo…

MARTINA: Slažem se sa Zrinkom - jako smo mirni i pristojni, a nisam sigurna da se netko od nas može pošteno i napiti! Ali sigurna sam da nas hotelska soba može razmaziti… dobar pogled, jacuzzi kada… kad se jednom dogodi, sve ćemo provjeriti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.