Homoseksualnost se za vrijeme socijalističke Jugoslavije vezala uz dekadentnu buržoaziju i "nezasitni kapitalizam" i smatralo se kako su joj skloni samo "kvaritelji zdrave radničke omladine". Seksualni odnos s osobom istog spola smatrao se kaznenim djelom "protuprirodnog bluda" koje se kažnjavalo zatvorom, zbog čega je u bivšoj SFRJ osuđeno oko 500 muškaraca, otkriva Franko Dota, povjesničar i LGBT aktivist.

Franko Dota, doktorand je moderne i suvremene povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i autor rada na temu "Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj", a tijekom ovog istraživanja došao je do zanimljivih otkrića o homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Neke od njih predstavio je na diskusiji na temu "Između tradicije i seksualne modernosti: homoseksualnost u socijalističkoj Jugoslaviji", koja je u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra održana prošlog tjedna u Sarajevu. 

Do sredine '50-tih godina homoseksualnost smatrana proizvodom "nezasitnog kapitalizma"

Dota je 2015. godine na istraživačkoj stipendiji u Beogradu u arhivskim ustanovama istraživao socijalnu, pravnu i medijsku povijest homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji, te otkrio kako je u razdoblju od 1951. do 1977. godine na temelju Kaznenog zakona bivše SFRJ osuđeno je oko 500 muškaraca za "muški protuprirodni blud", odnosno homoseksualizam, od kojih je njih pola osuđeno na uvjetnu kaznu zatvora, a ostali na kraće zatvorske kazne. 

"U Hrvatskoj i Srbiji osuđeno je oko 300 muškaraca, dok na ostale četiri bivše republike otpada 200 osuđenih muškaraca", kazao je Dota, dodavši kako je u istom razdoblju u zapadnoj Njemačkoj osuđeno oko 100.000 muškaraca, u Velikoj Britaniji 70.000, u Italiji 30.000, te u Austriji 12.000 muškaraca.

Sve do sredine 1950-ih godina homoseksualnost je u socijalističkoj Jugoslaviji smatrana "buržoaskom i izopačenom" te proizvodom "nezasitnog kapitalizma". Smatralo se kako joj skloni mogu biti samo "dekadentni intelektualci", građanska klasa, svećenici i neradnici, odnosno pojedinci na koje se gledalo kao na "kvaritelje zdrave radničke omladine".

U zemljama u kojima homoseksualnost nije bila kazneno djelo nije došlo do kvarenja javnog morala, povećanja homoseksualnosti, demografskog pada, niti je uništena heteroseksualna obitelj kao jezgra društva. Ništa od toga nije bilo povezano s homoseksualnošću

Za vrijeme bivše Jugoslavije, homoseksualnost se smatrala kaznenim djelom, odnosno, kazneno djelo je bio svaki seksualni odnos između dvije punoljetne osobe istog spola, pa čak i u privatnosti vlastitog doma i uz obostrani pristanak. Homoseksualnost se opisivala terminom "protuprirodni blud", a radilo se o terminu koji korijen vuče još iz Srednjeg vijeka i učenja Tome Akvinskog, dok se sam termin homoseksualnosti na ovim područjima počeo pojavljivati tek početkom 20. stoljeća, pojasnio je Dota.

S druge strane, zakon je bio prilično blag prema seksualnim radnicama/ima, oni su bili oslobađani jer se vjerovalo kako se njih treba zaštiti od osoba koje ih žele iskoristiti.

"Zakon štiti žrtvu, ali tko je žrtva u slučaju dobrovoljnog, sporazumnog seksualnog odnosa između dvije osobe istog spola? Javni moral? Javni moral je nešto što nema što tražiti u zakonu. Ako dva muškarca ili dvije žene dobrovoljno punoljetno stupaju u seksualni odnos, tu nitko nije žrtva", kazao je Dota, prenosi Klix.ba.

Vrijeme progona i skrivanja - homoseksualci u policijskim kartotekama

U razdoblju od 1945. do 1951. godine, koje Franko Dota naziva "vremenom progona", u Jugoslaviji je osuđeno 80-ak muškaraca i deset lezbijki zbog povrede javnog morala protuprirodnim bludom.

"Jedan od glavnih razloga zašto je homoseksualnost bila smatrana kaznenim djelom u 20. stoljeću u Europi bio je strah od homoseksualnog zavođenja mladih, ideje kako je moguće nekog naviknuti na homoseksualnost", pojašnjava Dota.

U razdoblju od 1951. do 1977. godine na temelju Kaznenog zakona bivše SFRJ osuđeno je oko 500 muškaraca za "muški protuprirodni blud", odnosno homoseksualizam, od kojih je njih pola osuđeno na uvjetnu kaznu zatvora, a ostali na kraće zatvorske kazne

Tih su godina čak postojali i popisi, odnosno kartoteke s imenima homoseksualaca. Jedna statistika iz 1950. godine govori kako su u svim policijskim kartotekama u Jugoslaviji bila zapisana 602 gej muškarca. Tako ih je u Zagrebu bilo 220, u BiH 88, u Sloveniji 41, u Makedoniji 41 i u Crnoj Gori tri osobe. 

"U to se vrijeme smatralo kako je homoseksualnost nužno povezana s kriminalnim elementima te kako je ona kazneno djelo. Ono što je vidljivo i što dođe do policije je vrlo često na margini društva, tu često govorimo i o muškoj prostituciji, pa se onda stvara takva klima, onaj tko piše zakon ima sliku samo onoga iz svojih kartoteka, a tu su uvijek neki marginalci i kriminalni elementi", ističe.

Pedesete godine 20. stoljeća označio je period skrivanja, a suđenje homoseksualcima je nastavljeno, međutim, primjećuje se generalni gubitak interesa pravosudnog sustava za ovu temu, pa tako u presudama više nije bilo onog ideološkog naboja, nije se više govorilo o "kvarenju omladine", "elementima nesukladnim društvu" i slično. Pravosuđe se sve više okreće idejama moderne medicine.

"Neki su pak smatrali kako se njih kao pravnike i suce to ne tiče i bili su jasni u vezi s tim kako seksualnom moralu u zakonu nema mjesta, smatrajući kako bi se seksualni moral trebao regulirati u društvu".

Jugoslavija najliberalnija među socijalističkim zemljama

Polovicom 20. stoljeća homoseksualnost je bila kažnjivo djelo u 16 država Europe, a bivša je SFRJ bila u nekom prosjeku - niti se isticala, niti je bila posebno progresivna, no u usporedbi s drugim socijalističkim zemljama bila je najliberalnija,ističe Dota.

"Jugoslavija je uz određeni izuzetak istočne Njemačke jedina socijalistička zemlja u kojoj je postojao autohtoni i autonomni LGBT pokret koji je osnovan 1984. godine u Ljubljani, grupa Magnus, a godinu dana kasnije i jedna lezbijska grupa. Obje grupe djeluju i danas. Jugoslavija je imala gradaciju prema jednoj liberalnoj seksualnoj modernosti zapadnjačkog tipa i na koncu, istraživanja na koja su se jugoslavenski pravnici pozivali su pokazala da se u zemljama u kojima homoseksualnost nije bila kazneno djelo nije dogodilo ništa strašno: nije došlo do kvarenja javnog morala, povećanja homoseksualnosti, demografskog pada, niti je uništena heteroseksualna obitelj kao jezgra društva. Ništa od toga nije bilo povezano s homoseksualnošću".

Jedan od glavnih razloga zašto je homoseksualnost bila smatrana kaznenim djelom u 20. stoljeću u Europi bio je strah od homoseksualnog zavođenja mladih, ideje kako je moguće nekoga naviknuti na homoseksualnost

Komunistička partija je najmanje tri puta raspravljala o temi homoseksualnosti na svojim sastancima, a zadnji put je to bilo 1976. godine, kad je svim republikama naložena dekriminalizacija, no bilo je upozorenja kako izgradnja socijalizma zahtijeva "novog i zdravog čovjeka", ideološku kategoriju iz koje je unaprijed isključen svaki oblik neheteroseksualnog života.

Potpuna dekriminalizacije na području bivše SFRJ tek nakon rata 1990-tih

Do dekriminalizacije homoseksualnosti na području bivše Jugoslavije gdje nije formalno dekriminalizirana 1977. godine, dolazi '90-tih godina nakon rata, a Dota ističe kako je za to nekoliko razloga.

"Sredinom 1990-tih godina se shvatilo kako više nitko razuman ne smatra kako se išta u okviru slobodnih seksualnih odnosa između dvije osobe, bez obzira na spol, može kazneno goniti. Drugi razlog je bio taj da su zemlje željele postati članicama Vijeća Evrope, a i željele su svoje zakonodavstvo uskladiti s europskim".

Europski sud za ljudska prava je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća uporno odbijao primiti na saslušanje ikakav slučaj vezan uz homoseksualnost, smatrajući kako to nema veze sa zaštitom ljudskih prava. Godine 1982. prima prvi slučaj i donosi čuvenu presudu kojom zabranjuje da ijedna država kriminalizira seksualne ili istospolne odnose.

Franko Dota je uključen u hrvatski LGBT pokret kao jedan od osnivača i članova Zagreb Pridea - Povorke ponosa LGBTIQ osoba. Autor je knjige "Zaraćeno poraće", a nedavno je uredio prijevod knjige "Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća" američke povjesničarke Dagmar Herzog.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

0 # NIJE SVE ISTINA 2016-02-23 18:32
Nisam siguran da je dotični posve u pravu. Homosekusalnost je već 1977 postala legalna u SR Hrvatskoj, SR Sloveniji, SR Crnoj Gori, SAP Vojvodini i na SAP Kosovu. Ali i drugdje gdje je ostala krimen, nije se provodila. Šta se tiče drugih socijalističkih zemaalja, Istočna Njemačka je znatno prije dekriminalizira la homoseksualnost od Zapadne, Poljska je homoseksualnost dekriminalizira la još prije Drugog svj.rata, Čehoslovačka znatno prije većine zapadnih zemalja, a dobro je bilo i u Mađarskoj.
Odgovori | Report to administrator
0 # Alan Turing 2016-02-25 04:21
Meni najviše u mislima odzvanja ova brojka od 500 osuđenika u Jugoslaviji naspram 100 jebenih TISUĆA u Zapadnoj Njemačkoj, 70 000 u Velikoj Britaniji, 30 000 u Italiji i 12 000 u Austriji. Pokazuje se da su socijalističke zemlje u isto vrijeme imale daleko naprednija shvaćanja (iako ne savršena) o seksualnim slobodama naspram zemalja na tzv. razvijenom Zapadu.
Odgovori | Report to administrator
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.