Dugo iščekivani biografski film "Bohemian Rhapsody" o legendarnom Freddieu Mercuryju i grupi Queen na koncu je razočarao mnoge, prvenstveno zbog straightwashinga, odnosno činjenice da je posrijedi konzervativni uradak s površno obrađenim likovima koji je puritanski prikazao Freddievu biseksualnost. Ipak, vrijedi ga pogledati i prisjetiti se zašto je Freddie Mercury bio i ostat će besmrtna legenda.

Tijekom godina gledao sam u kinu mnogo različitih filmova u kojima se poljube dva muškarca (ili učine i više od toga). Ne mogu se sjetiti nijedne projekcije na kojoj se netko iz publike nije nervozno nasmijao na taj prizor ili čak nešto homofobno dobacio u pravcu kino-platna. Heteroseksualnoj publici je većinom, čak i kad svjesno dolazi pogledati film gej tematike ili film u kojem ima i međumuškog ljubljenja, prizor poljupca dvaju muškaraca zahvaljujući kondicioniranju heteropatrijarhata manje ili više neugodan, pa i odbojan, a glasan smijeh ili neodobravajuće komentiranje služe da sebi i ostalima u dvorani – koji ih pritom ne vide jer sjedimo u mraku – dokažu svoju homofobnu pravovjernost.

Očekivao sam da će slične tradicionalne reakcije popratiti i poljupce tijekom projekcije filma "Bohemian Rhapsody" koji se bavi pričom slavnog rock benda Queen i njihova legendarnog pjevača Freddieja Mercuryja. Bio sam unaprijed informiran da u filmu nema baš mnogo gej seksa – za razliku od Freddiejeva života - ali da ipak padne pokoji poljubac s frajerom, pa sam se pripremio da performativno glasno uzdahnem i počnem kolutati očima kad se netko u publici tome nervozno nasmije.

Freddie je neupitno božanstvo i za inače homofobne heteroseksualne muškarce

Konačno je nakon više od sat vremena prilično izlišnog redanja površnih scena došao trenutak u kojem Freddie poljubi drugog muškarca kad ono – muk. Nitko se nije nasmijao, nitko ništa nije komentirao. Publika oko mene je s velikom koncentracijom gledala "Bohemian Rhapsody", posve uživljena u ono što se događalo na platnu, iako se nije događalo ništa što bi se moglo opisati kao dobar film.

I onda sam shvatio – svi smo mi tu u kinu zbog Freddieja Mercuryja. Ne zbog filma "Bohemian Rhapsody", nego zbog pjesme "Bohemian Rhapsody" i još mnogih drugih hitova Queena, kao i zbog njihovog neponovljivog frontmena, bez sumnje jednog od najvažnijih i najboljih pjevača i izvođača u povijesti rock glazbe i glazbe uopće. Freddie je i za inače homofobne heteroseksualne muškarce neupitno božanstvo i ako se to božanstvo ljubilo i seksalo s drugim muškarcima – neka je, koga briga. Njegova ga umjetnička veličina u njihovim očima jednostavno izuzima iz standardne homofobije i njezinih refleksnih manifestacija.

Zašto se uopće toliko bavim heteroseksualnim muškarcima u kontekstu filma o životu Freddieja Mercuryja? Pa iz dva ključna razloga: 1. jasno je da je "Bohemian Rhapsody" snimljen primarno za njih a ne za Freddiejeve gej obožavatelje i 2. Freddiejevu biseksualnost obrađuje po uobičajenim klišejima heteronorme – sve je bilo okej dok je bio u vezi sa ženom, propao je kad se okrenuo muškarcima.

Teško je ostati ravnodušan kad u scenama nastup Queena na legendarnom Live Aid koncertu iz 1985. Malek istrči na pozornicu i savršeno skine svaki Freddiejev pokret te konačno nadiđe puku imitaciju i dosegne razinu izvedbe na kojoj u svakom kadru vidimo samo Freddieja umjesto glumca i masku na njegovom licu 

Sam film je, kako su mnogi već ispravno primijetili, koncipiran kao ekranizacija Wikipedijine stranice o Freddieju Mercuryju, što znači da je ga je zanimljivije gledati nego pročitati internetski tekst, ali da i to duže traje. Freddie je, kao i skoro svaki drugi lik, obrađen površno, pa Ramiju Maleku u glavnoj ulozi ne preostaje ništa drugo nego da se osloni na imitiranje pjevačevih poznatih manirizama, što radi doista fantastično.

Konvencionalni i konzervativni film o bendu i pjevaču koji je bio sve samo ne konvencionalan i konzervativan

Ali nekog dubljeg poniranja u psihologiju Farrokha Bulsare i toga kako je siromašni emigrant iz Zanzibara u Londonu postao Freddie Mercury u "Bohemian Rhaposdy" zapravo nema, pa Malek mora da se mučio s često lošim dijalozima i poziranjem u većinom zanatski kompetentnim ali nemaštovito režiranim scenama.

Od cijele glumačke ekipe zapravo se neočekivano najviše ističe Ben Hardy kao bubnjar Roger Taylor, uspijevajući stvoriti kompleksnog antagonista Freddieju unutar benda, pomalo buržujski razmaženog, pomalo homofobnog, pomalo podsmješljivog, ali unatoč svemu tome iskrenog prijatelja i strastvenog glazbenika koji je neizostavni dio alkemije koja je Queen učinila tako velikim bendom. Dapače, najbolje scene filma su one koje tematiziraju nastanak nekih od slavnih pjesama Queena i šteta je što se tim kreativnim procesima nije dalo još više prostora.

Freddie je i za inače homofobne heteroseksualne muškarce neupitno božanstvo i ako se to božanstvo ljubilo i seksalo s drugim muškarcima – neka je, koga briga. Njegova ga umjetnička veličina u njihovim očima jednostavno izuzima iz standardne homofobije i njezinih refleksnih manifestacija

Poznato je da je snimanje filma bilo problematično i da je prvotni režiser Bryan Singer – koji je jedini potpisan na špici – u jednom trenutku otpušten da bi posao završio Dexter Fletcher. Obojica su promašen izbor, i holivudski štancer Singer i nepoznati Fletcher, jer su režirali konvencionalni i konzervativni biografski film o bendu i pjevaču koji je bio sve samo ne konvencionalan i konzervativan.

Za "Bohemian Rhapsody" je trebalo angažirati ikonoklasta poput Baza Luhrmanna ("Moulin Rouge") ili Nicolasa Windinga Refna ("Drive"), jer to su filmski autori koji bi filmu o Freddieju i Queen dali odgovarajuću estetiku i vizualni identitet. Više vizualne mašte ima u spotovima Queena nego u filmu o Queenu, što je neoprostivo.

Fantastičan prikaz jednog od najboljih koncertnih nastupa u povijesti rocka

No i u tome postoji jedan važan izuzetak, fantastična završna sekvenca filma u kojoj se rekreira nastup Queena na legendarnom Live Aid koncertu 1985. godine. Riječ je o, bez pretjerivanja, jednom od najboljih koncertnih nastupa u povijesti rocka, a "Bohemian Rhapsody" uspijeva na platno prenijeti tih nevjerojatnih dvadeset minuta, Freddiejevu karizmu i cijeli neponovljiv glazbeni ugođaj, stvoriti osjećaj kao da smo prisutni na Wembleyju.

Teško je ne biti dirnut kad Malek istrči na pozornicu i savršeno skine svaki Freddiejev pokret, te konačno nadiđe puku imitaciju i dosegne razinu izvedbe na kojoj u svakom kadru vidimo samo Freddieja umjesto glumca i masku na njegovom licu. A vidjeti Freddieja pred sobom, kao da pjeva i samouvjereno stupa, skače i gestikulira na pozornici samo za tebe, to je nešto neopisivo. To je božanstveno. Samo zbog toga se isplati prosjediti kroz prethodna dva sata prosječnosti.

Na kraju filma sam se tako našao u suzama i nisam bio jedini. Publika je polako počela ustajati kad je krenula odjavna špica, no na njoj se pojavila snimka Queena u izvedbi "Don’t Stop Me Now". Zaustavili smo se i gledali smo Freddieja kako pjeva, uživali u ljepoti njegova glasa, ljepoti pjesme i ljepoti njegovih pokreta dok stojeći svira klavir ili se sugestivno njiše i izvija s mikrofonom u ruci. Nitko nije izašao iz dvorane dok pjesma nije završila i dok Freddie nije nestao s platna.

Jednostavno, znali smo da svjedočimo nečemu veličanstvenom i to se moralo ispoštovati. Ipak je to Freddie.

    

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+2 # Ivanotepregunta 2018-11-11 10:25
Meni se kao velikom fanu film vrlo svidio. Zanimljivo je upravo kako kod publike film izvrsno prolazi ali ne kod kritičara koji, većna od njih, nisu ni rođeni kad je Queen bio na vrhuncu. Prepisujući jedni od drugih kritike, dodvoravajući se jedni drugima, usredotočili su se samo na jedan aspekt Freddiejevog života - njegovu seksulanost. Ne znam što ste Vi (pisac ovog članka) očekivali od filma? Scena fellatia možda, penetracije i gay seksa? Freddie se nikada nije jasno izjašnjavao o svojoj seksulanosti mada je to svima bilo očito. Osobno mi se čini da je prikazano baš onoliko koliko bi Freddie želio. Rami Malek je divan u izvedbi a članovi orginalnog benda su dali doprinos stvaranju filma. Tako da poštovani kritičaru, uoće se ne slažem s Vašim nekrtičnim razmišljanjem.
Odgovori | Report to administrator
0 # Nena 5 2018-11-15 08:46
Poštovani gospon!
Jučer sam gledala film u kinu, i u potpunosti se slažem sa Vašim komentarom!
Pozdrav, Snježana
Odgovori | Report to administrator
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam