Iako smo prije osam ponedjeljaka uzbuđeno iščekivali povratak "The L Worda", povratnička sezona kultne serije čak je i za vlastite standarde spektakularno podbacila. Najavljivane kao revamp koji osvještava diverzitet i milenijalske probleme, novih osam epizoda pokazuje da njihove autorice ipak ni najmanje ne shvaćaju nijednu od prijepornih tema queer života.

Recimo odmah da nijedan novi lik ni u čemu ne doprinosi privlačnosti serije – Aliceina potpuno bezlična supruga Nat, iritantna Finley, prozirni Micah, potpuno nedosljedna Sophie.

Mrvicu su uvjerljivije tek Betteina kći Angie, koja počinje kao vrlo neupadljiv lik, no do kraja sezone ipak zadobiva nekakav šarm bojeći se izjaviti ljubav najboljoj prijateljici, i Dani, s čijim se problematičnim odnosom s ocem i vlastitom prezaposlenošću barem donekle možemo poistovjetiti.

Afera na aferu i srcedrapateljna reafirmacija monogamije

Ipak, najveći je problem serije što se i dalje ne zna baviti nijednom temom osim konstantnih zaljubljivanja na pola prvog pogleda i preljubima. Čak i kad pokušava problematizirati centralna pitanja queer identiteta danas, pokazuje da nijedno ne može promišljati duže od pola epizode, niti razriješiti na bilo kakav način osim još jednom aferom.

Najlošiji u tom smislu jest tretman poliamorije koja sve više figurira kao queer odmak od heteronormativnosti dvočlane nuklearne obitelji, makar se sastojala od istospolnih partnera. Umjesto da se dublje pozabavi internom dinamikom poliamornih odnosa, neizbježnih pregovora i razgovora o ugodi, zatiranjem posjedničkih tendencija koje je potrebno za takav odnos, "The L Word" zna prikazati samo najbanalnije – poricanje, skoro pa obnovu jednog braka i srcedrapateljnu reafirmaciju monogamije.

Veoma je porazna i koncepcija političkog angažmana Bette Porter koja u dobrih osam epizoda nije ponudila ama baš ništa osim suznih ispovijesti i svojeg manjinstva kao političkog kredibiliteta.

O majčinstvu se uopće ne pregovara, već se upotrebljavaju floskule koje služe upravo kako bi se žene poticalo na rađanje i majčinstvo naturaliziralo – iako ne želiš dijete, naučit ćeš ga voljeti, to dođe prirodno

Koliko to Bette razumije "sistemske" probleme pokazuje i radosno prihvaćanje oponentove ponude da bude dio njegove administracije i kasniji slom kad spozna da služi upravo onom što i sama predstavlja – raznolikosti, dok u pozadini vlasti i dalje financiraju farmaceutsku industriju.

Floskule o majčinstvu

Na sličnom je tragu i ridikulozni "The Alice Show" koji pokazuje potpuno nerazumijevanje feminizma. U razgovoru s Roxanne Gay prosipa se biserje tipičnog neoliberalnog feminizma: "Mislim da je to zato što mnoge misle da feministkinje moraju biti ljute, dlakave, mrziti muškarce... Nije da je to loše, ali feminizam mora dopuštati da imamo mane, ali i da nam je stalo do položaja žena u svijetu."

Po stopedeseti put, na tragu tumačenja Angele McRobbie i Rosalind Gill, ovakva mjesta pokazuju vjeru u neoliberalni mit o postignutoj ženskoj slobodi zbog koje bilo kakva ljutnja ili poziv na djelovanje postaju anakroni, a ono što je zapravo obnavljanje heteronormativnih ideala prikazuje se kao njihovo ironično parafraziranje.

Najveći je problem serije što se i dalje ne zna baviti nijednom temom osim konstantnih zaljubljivanja na pola prvog pogleda i preljubima

Još su brojne teme prikazane nepodnošljivom površnošću – o majčinstvu se uopće ne pregovara, već se upotrebljavaju floskule koje služe upravo kako bi se žene poticalo na rađanje i majčinstvo naturaliziralo – iako ne želiš dijete, naučit ćeš ga voljeti, to dođe prirodno.

Također, pitanje prezaposlenosti tretira se površno – ne nalazimo mnogo prigovaranja, iskupljivanja, dogovora, već idemo ravno na jedino što serija zna – preljub!

Serija zna samo reprezentirati, ali ne i problematizirati

Pritom su žalosne dvije stvari: prvo, to što je afera nevjerojatno slabo motivirana ranijim prikazom odnosa Finley i Sophie, koje nisu imale ni osobito toplo prijateljstvo, a nekmoli seksualne tenzije, i drugo, što se ponovno afirmira najmanje queer točka gledišta – ona Daninog autoritarnog oca, koji smatra da se Sophie ne može vjerovati.

Podnošljivo je, makar također plitko, portretirano pitanje queer i kršćanskog identiteta koje je otvoreno čak solidnim likom svećenice Rebecce, iako ni tu ne odmičemo dalje od kršćanstva ili kao pozitivnog životnog stila ili kao potpune traume.

Sve u svemu, nova sezona potpuno je razočaranje zato što je sve prijašnje slijepe pjege u narativ integrirala tako da se bolno vidi da o njima i dalje ne može ništa reći.

Baš kao i loš feminizam o kojem govori, serija zna samo reprezentirati, ali ne i problematizirati, jer afirmirati poligamiju, neželjenje djece i uistinu ljevičarsku politiku ipak bi bilo previše za ovu mediokritetnu, neoliberalnu i suštinski konzervativnu sapunicu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.