Međunarodni je dan borbe protiv homofobije i transfobije, koji je ove godine tematski posvećen mladim LGBT osobama.

Obilježava se 17. svibnja, jer je upravo tog datuma 1990. godine homoseksualnost kao bolest uklonjena iz Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a cilj je podizanje svijesti o nužnosti borbe protiv predrasuda i diskriminacije prema osobama homoseksualne orijentacije te prema transrodnim i transseksualnim osobama.

Homofobija se temelji na predrasudama, strahu ili mržnji prema homoseksualnosti i homoseksualnim osobama i manifestira se na različite načine, od verbalnih uvreda do fizičkog nasilja.

Zemlja smo odličnih zakona, ali stvarni je život nešto drugo

A kakvo je aktualno stanje u našoj zemlji u odnosu na godinu za nama, ima li naznaka poboljšanja ili pak nazadujemo? O tome smo popričali s predsjednicom Lezbijske udruge Rijeka LORI Danijelom Almesberger i Markom Jurčićem, programskim i PR koordinatorom Zagreb Pridea. Pitanja smo uputili i predstavnicima udruge TransAid Hrvatska no do zaključenja članka nismo dobili njihove odgovore.

I Danijela i Marko se slažu kako Hrvatska ima dobar zakonski okvir za zaštitu LGBT osoba, no pravo i pravda i stvarni život oko nas ipak su malo drugačija priča.

Čežnja za pravdom ostalo je neispunjeno izborno obećanje političkih elita i generalno teško da se možemo zadovoljiti samo time što su neki političari digli za nas ruke par puta u Saboru

''Uvijek mi je nekako problematično govoriti o 'stanju u našoj zemlji' iz više razloga. Ako govorimo o društvenom kontekstu, stavovima ljudi ili razini svijesti, Hrvatska je zemlja s 'više stanja'. Tako imamo sredine ili gradove gdje možete u većoj mjeri naići na prihvaćanje, razumijevanje te neku generalno pozitivnu klimu, a imate sredine gdje ako ste otvoreno gej ili trans* možete svakodnevno nailaziti na odbacivanje i netrpeljivost, a da ne govorimo o nekom aktivističkom angažmanu u takvoj sredini. Vezano za ljudska prava i dostojanstvo - i tu imamo bipolarnost", smatra Danijela.

Naša je najveća snaga coming out. Samo dosljednija i vidljiva borba za LGBT prava od strane svake LGBT osobe može donijeti pravu promjenu. Da nije bilo referenduma, još bismo bili više uspavani i zatvoreni u svoja vlastita posla

Marko podsjeća kako smo se zbog zakona našli visoko na ljestvici godišnje Rainbow mape koju je objavila ILGA-Europe, te kako "imamo bolje zakone za zaštitu LGBT osoba od Nizozemske", no također se pita:

"Što nam, primjerice, znači Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji, između ostalog, zabranjuje diskriminaciju i uznemiravanje u oblastima čovjekovog života, kad od 2008. godine imamo tek jednu pravomoćnu presudu za diskriminaciju LGBT osoba u građanskom postupku? Osim toga imamo brojne protokole, nacionalne politike, pravilnike i druge mjere za suzbijanje nasilja i diskriminacije LGBT osoba, a istovremeno imamo i preko 70 posto osoba iz naše zajednice koje su stalno izložene nasilju i diskriminaciji. Ukratko, zemlja smo odličnih zakona koji teško da se primjenjuju, a čežnja za pravdom ostala je neispunjeno izborno obećanje političkih elita i generalno teško da se možemo zadovoljiti samo time što su neki političari digli za nas ruke par puta u Saboru".

Mlađe generacije LGBT osoba ne primjećuju značajnu promjenu nabolje

Ističe kako se ocjena stanja LGBT prava u zemlji treba gledati i kroz situaciju s društvenim prihvaćanjem i promišljanjem "koliko smo zadovoljni vlastitim životima i koliko se osjećamo sigurno i prihvaćeno" i smatra kako i u tom području kao društvo "idemo naprijed, samo mnogo sporije".

"Ali to nije nikakva utjeha jer mislim da mlađe generacije LGBT osoba niti ne primjećuju neku značajnu promjenu nabolje. Mislim da ne treba posebno isticati zašto – imamo slabo efikasnu pravnu državu, škole i obrazovni sistem koji posve perpetuiraju predrasude, stereotipe o LGBT osobama i jednu generalno nasilnu i patrijarhalnu kulturu. Kad god, pa čak i u najobičnijem svakodnevnom kontekstu, otvorite pitanje LGBT prava ili se autate kao LGBT osoba, uvijek se pojavi neka potreba s druge strane da se gura natrag u ormar", kaže programski koordinator Zagreb Pridea.

Hrvatska je i zemlja u kojoj 60 posto građana nikad nije upoznalo LGBT osobu, a tek 10 posto građana u istom istraživanju tvrdi da ima LGBT osobu za člana obitelji ili bliskog prijatelja

I predsjednica udruge LORI ističe kako su homofobija i transfobija i dalje prisutne u svakoj sferi.

"Negdje su vrlo otvorene, negdje suptilne, razumijevanje čitave LGBT tematike je na niskom nivou. Dovoljno vam je poslušati jednu radijsku emisiju gdje se slušatelji javljaju i poželite lupati glavom u zid. Ljudi se skrivaju, jer se boje, ne viđamo gej parove kako šeću oko nas, ne viđamo istospolne obitelji s djecom, ako radite s djecom zaboravite na normalan život i tako dalje, mogla bih puno nabrajati".

Budući da udruga LORI puno radi po pitanju edukacije o LGBT temama u obrazovnim institucijama, Danijela se osvrnula na neke od tipičnih situacija na koje nailaze.

Ako tražimo promjenu moramo sami biti dio te promjene

"Meni je fascinantno kako npr. mi u istom danu dobijemo poziv neke škole da napravimo predavanje za učenike/ice i isti dan nas zove tajnica jedne druge škole koja je primila poštom naš priručnik za nastavnike/ice i pita je li netko iz njihove škole to tražio. Mi odgovaramo da nije, nego da smo to slale svim školama itd... Ona na to zadovoljno zaključi: 'Aha, dobro, onda možemo to baciti u smeće!' Naravno da će uvijek biti različitih situacija ali ne govorim o nekim 'slučajnim' situacijama, nego o obrascu koji postoji kod nas, koji je sveprisutan i koji nam potvrđuje da bez obzira na dobar pravni okvir i zaštitu puno još moramo raditi na infomiranju i senzibiliziranju društva".

Dovoljno vam je poslušati jednu radijsku emisiju gdje se slušatelji javljaju i poželite lupati glavom u zid. Ljudi se skrivaju, jer se boje, ne viđamo gej parove kako šeću oko nas, ne viđamo istospolne obitelji s djecom, ako radite s djecom zaboravite na normalan život i tako dalje

Marko također smatra kako sama LGBT zajednica treba biti ustrajna i utjecati na promjene u društvu.

"Mislim da je tu naša najveća snaga 'coming out'. Samo dosljednija i vidljiva borba za LGBT prava od strane svake LGBT osobe može donijeti pravu promjenu. Da nije bilo referenduma, još bismo bili više uspavani i zatvoreni u svoja vlastita posla. Hrvatska je i zemlja u kojoj 60 posto građana nikad nije upoznalo LGBT osobu, a tek 10 posto građana u istom istraživanju tvrdi da ima LGBT osobu za člana obitelji ili bliskog prijatelja. To je nešto što ne može netko drugi napraviti za nas. Zato ako tražimo promjenu moramo sami biti dio te promjene", poručuje Marko Jurčić iz ZagrebPridea.

Napredak postoji, smatra i predsjednica udruge LORI Danijela Almesberger, te zaključuje:

"Veliki je korak učinjen sa životnim partnerstvom i to će također utjecati i na promjene u svijesti ljudi, ali opet - velik dio puta je još pred nama".

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.