Postoji jedna stvar u kojoj se slažem s Petrom Odakom u vezi sa stavovima koje je iznio u tekstu za Voxfeminae pod naslovom "Protiv tolerancije ili zašto LGBTIQ i neoliberalizam ne smiju ići skupa" (koji je pak i reakcija na moj tekst "LGBT ljudi mogu biti i ljevičari i liberali, jer različitost je naša najveća snaga"), a to je da polemika o LGBT pokretu u Hrvatskoj konačno "zadobija konkretnije konture". Tu prestaje moje slaganje s Odakom, ali baš to i jest zabavno u vezi s tom polemikom.

Iako sam razumio njegov tekst, ne nalazim u njemu previše smisla, ali bi smisao mogao nastati iz analiziranja Odakova besmisla, stoga i ovaj odgovor. Ne tvrdim da Odakove pozicije nisu legitimne, da ne bi bilo zabune, nego da su besmislene. One su "politički glupe s opasnim posljedicama".

Prvo što nema smisla jest sâm naslov teksta, koji glasi, još jednom, "Protiv tolerancije ili zašto LGBTIQ i neoliberalizam ne smiju ići skupa". U redu, po Odakovom mišljenju, te dvije stvari ne smiju ići skupa, ali one – idu skupa. Dapače, zasad idu prilično dobro skupa. Mislim da je u pitanju nešto tako očito da mi je deplasirano uopće detaljnije obrazlagati, pa ću samo napomenuti kako je najviši formalni stupanj prava LGBTIQ osoba, kao i društvena prihvaćenost, većinom u državama Zapada, dakle, onima u kojima manje-više dominira neoliberalizam.

Zašto bi pederi bili veći katolici od pape?

Realnost je nazvala i poručila Odaku da je nije briga što on misli da bi smjelo biti ili ne. I otprilike to i jest ključna razlika između Odakovih i mojih stavova – mene itekako zanima (društveno-politička) realnost, ili "konkretna analiza konkretne situacije" kako bi rekao Lenjin, a ne ŠBBKBB ili stanje nečijeg (teškog) srca. Jer smatram da se u mnogočemu zastrašujuću realnost neoliberalizma ne može mijenjati ako je se uopće nije u stanju prepoznati. Da, treba skinuti ružičaste naočale!

Odmah nakon toga, Odaka zbunjuje kako je moguće da se na zagrebačkom Prajdu nose transparenti na kojima piše "I pederi su radnici", te općenito transparenti koji zagovaraju radnička prava, a da se istovremeno nominira (da podsjetim, uz još devet drugih ljudi) Vesnu Pusić kao homofrendicu desetljeća. Ne uočavam baš nikakvu kontradikciju u tome, te smatram da je u tom izboru – na kojem je hrvatska LGBT zajednica i cijela javnost imala priliku glasati online a koji se odnosio na period od 2002. do 2011. – Pusić zasluženo pobijedila. Ako Odak ili netko drugi bude organizirao izbor za najveću "perjanicu neoliberalne ideologije u Hrvatskoj", u koje bih definitivno uključio i Pusić, vrlo je moguće da će baš ona, opet zasluženo, pobijediti te da ću i ja za nju glasati.

Dok sam se bavio LGBT aktivizmom, naučio sam da se aktiviste može, između ostaloga, podijeliti u dvije ključne, često i sukobljene skupine. U jednoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj proizvesti društvenu promjenu nabolje (a naravno da oni sami definiraju što je to – bolje), a u drugoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj svima, ali ponajviše sebi, dokazati vlastitu aktivističku i ideološku svetost

Politička pozicija koju ja zastupam – a nikako ne namećem, kako Odak podmeće – jest da LGBT pokret treba biti autonoman u odnosu na sve druge pokrete u društvu, što nikako ne isključuje ni suradnju ni povezivanje s njima, ali s pozicije LGBT interesa. Ne vidim razloga zašto bi pederi bili veći katolici od pape, veći zagovaratelji radničkih prava od Marxa, veći neoliberali od Vesne Pusić itd., niti da se ikome nešto pretjerano imaju dokazivati kako bi ih se prihvatilo. Da, govorim o prihvaćanju, a ne o toleranciji. A istovremeno, pederi mogu biti i katolici ako to žele, mogu biti i marksisti, mogu biti i neoliberali, te mislim da LGBT pokret može reflektirati i sve te, kao i mnoge druge, pozicije i da to nije u koliziji s autonomno definiranim LGBT interesima.

Kako bi to lijevi gej aktivisti liberalnim gej aktivistima objašnjavali da oni uopće i nisu aktivisti i dio LGBT pokreta?

A kako se to autonomno definiraju LGBT interesi? Pa, kroz stavove i djelovanje LGBT osoba i heteroseksualnih podržavatelja koji se uključuju u LGBT zajednicu i aktivizam te tako tvore LGBT pokret. To i jest (zasad) smjestilo hrvatski LGBT pokret na lijeve i donekle liberalne pozicije, jer ga pretežito čine ljudi koji su ljevičari i liberali.

Tu je još jedna suštinska razlika između Odakove i moje pozicije: on piše da se "gay aktivizam treba odlučiti hoće li biti 'anything goes' inkluzivan ili inzistirati na svojoj lijevoj poziciji", dok ja smatram da gej aktivizam (izgleda da je razlika i u tome što je za mene 'gej' toliko udomaćen izraz da ga pišem fonetski, dok je Odaku ipak još uvijek stran pa ga piše u engleskom originalu) uopće ne može donijeti takvu odluku. To jest, baš bih volio gledati kako bi to lijevi gej aktivisti liberalnim gej aktivistima objašnjavali da oni uopće i nisu aktivisti i dio LGBT pokreta.

Ne vidim razloga zašto bi pederi bili veći katolici od pape, veći zagovaratelji radničkih prava od Marxa, veći neoliberali od Vesne Pusić,... niti da se ikome nešto pretjerano imaju dokazivati kako bi ih se prihvatilo

To bi bio Monty Phyton. Tragičnije, bilo bi to samouništenje ljevičarskog gej aktivizma, pa se nadam da se nitko neće odlučiti na tako poguban potez. Ako se, dajem samo primjer, ja izjašnjavam kao liberalni gej aktivist i u skladu s time djelujem, zar ne bi bilo licemjerno da se moje pravo na samodefiniranje identiteta (kojeg god!) niječe? No, čak i da se to dogodi, meni i dalje preostaje sljedeća reakcija: "Apsolutno me boli briga što vi kažete o tome jer ću ja i dalje nastaviti i raditi i govoriti kako mislim da treba". To je, uostalom, i reakcija pravih aktivista na homofobe. Neće nikome ni Željka Markić ni Petar Odak određivati kako će se samodefinirati. Ne postoji troglavi pas na ulasku u LGBT pokret koji pušta samo one koje bi Odak uključio, odnosno odobrio.

Hrvatski LGBT pokret je itekako (bio) svjestan konteksta u kojem djeluje

Odak dalje piše kako mojoj političkoj poziciji izmiče "tužna istina o elementarno neravnopravnom odnosu... u kojem jedna pozicija politički dominira"', što nije točno. Kako nije shvatio, pojasnit ću: savršeno sam svjestan dominacije neoliberalne političke pozicije u svijetu, ali mislim da LGBT pokret nema nikakve moći to promijeniti, pa tako ni hrvatski LGBT pokret.

Ali zato hrvatski LGBT pokret ima društveno-političku (su)moć – stvorio ju je! – da promijeni nabolje situaciju za LGBT građane Hrvatske i da mu to treba biti primarni cilj djelovanja, koji naravno ne isključuje i sekundarne, tercijarne itakodalje ciljeve. Ukoliko će netko reći da je to oportunizam, ja ću se s time odmah složiti. Da, to je pragmatična Realpolitik (koja je u stvari prevođenje ideala i ideologije u političku praksu), bez koje ne bi bilo ni Povorke ponosa ni Zakona o životnom partnerstvu. Hrvatski LGBT pokret je itekako (bio) svjestan konteksta u kojem djeluje – što mislite, zašto je prva Povorka ponosa održana tek nakon Tuđmanove smrti te dolaskom Račana i Mesića na vlast?

Istovremeno, pederi mogu biti i katolici ako to žele, mogu biti i marksisti, mogu biti i neoliberali, te mislim da LGBT pokret može reflektirati i sve te, kao i mnoge druge, pozicije i da to nije u koliziji s autonomno definiranim LGBT interesima

Negdje na sredini Odakova teksta on postavlja jedno pitanje koje opet pokazuje bitne razlike naših pozicija.

"Trebamo li zaista tolerirati ideološku poziciju koja je destruktivna?', pita se Odak i onda još pokušava dati odgovor u moje ime, što je zavidan izraz arogancije i promašenog patroniziranja. Pritom je njegov odgovor u moje ime pogrešan, jer smatram da je neizbježno toleriranje raznih destruktivnih ideoloških pozicija (naročito kad su dominantne), kako bi se uopće bilo u prilici boriti protiv istih i, ako i kad je moguće, maknuti ih s pozicije moći.

Ima jedna stvar – priznajem – koju ne razumijem u vezi s Odakovom pozicijom, a to je što je sve dosad čekao da zauzme svoj principijelni stav netolerancije. S obzirom da smatra da ne treba tolerirati destruktivne ideološke pozicije, apostrofirajući neoliberalnu, nije mi jasno kako već nije posegnuo za revolucionarnim nasiljem da je uništi. Ili živi u nekakvoj paralelnoj realnosti u kojoj se njegovi stavovi smatraju koherentnima?

Društvene promjenu nabolje i dokazivanje aktivističke svetosti

Postoji doista mnogo načina da Odak izrazi svoj izostanak tolerancije za destruktivne ideološke pozicije, a na kraju svoga teksta on otkriva i koji je izabrao: "Stoga oprostite, ali nemam ni najmanju namjeru u ime taktične identitetske solidarnosti s tolerantnim smiješkom na licu koračati kraj onih koji na to nasilje, makar i implicitno, pristaju ili ga zazivaju, pa bili oni i sto puta L, G, B ili T." Maknuo je (tolerantni!) smiješak s lica. Evo, radnicima Foxconna je odmah lakše, neće se više ubijati zbog nepodnošljivih uvjeta rada! Još smješnije, prije nego se odluči na taj epohalni potez micanja smiješka s lica, reći će: "Oprostite" Kome li se uopće ispričava u toj pravedničkoj netoleranciji i čemu?

Baš bih volio gledati kako bi to lijevi gej aktivisti liberalnim gej aktivistima objašnjavali da oni uopće i nisu aktivisti i dio LGBT pokreta

Stavovi Petra Odaka su, bez ikakve ironije, ilustracija onoga što jedan moj frend naziva "gluten free aktivizmom". Dok sam se bavio LGBT aktivizmom, naučio sam da se aktiviste može, između ostaloga, podijeliti u dvije ključne, često i sukobljene skupine. U jednoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj proizvesti društvenu promjenu nabolje (a naravno da oni sami definiraju što je to – bolje), a u drugoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj svima, ali ponajviše sebi, dokazati vlastitu aktivističku i ideološku svetost.

Naravno, ponekad se oba impulsa prožimaju u istoj osobi, a što se tiče mene, uvijek sam se identificirao s prvom skupinom – iako nisam bio ni bez osobina one druge – te tako i radio. (Za one koji znaju nešto o povijesti LGBT aktivizma, reću ću to ovako: uvijek mi je draži i bliži bio GAA nego GLF.) Definirajuće obilježje druge skupine uvijek je bilo to što paralelno pati od nedostatka političke moći i odbija učiniti što je potrebno da je stekne, pa taj kompleks liječi poticanjem frakcionašenja. Moć stiču isključivanjem, a ne uključivanjem.

Kako se to autonomno definiraju LGBT interesi? Pa, kroz stavove i djelovanje LGBT osoba i heteroseksualnih podržavatelja koji se uključuju u LGBT zajednicu i aktivizam te tako tvore LGBT pokret. To i jest (zasad) smjestilo hrvatski LGBT pokret na lijeve i donekle liberalne pozicije, jer ga pretežito čine ljudi koji su ljevičari i liberali

Plus, u svojoj opsesiji "pravim" vrijednostima, neke metode počinju tretirati kao vrijednosti. Konkretni primjeri bi bili, recimo, politička korektnost i dvorodno pisanje. To nisu vrijednosti, nego su metode. Vrijednosti su ravnopravnost spolova i rasa, svih ljudi općenito uostalom, a kada se metode uzdiže na nivo vrijednosti, to je jedan od najboljih načina da se vrijednosti iznevjeri. S druge strane, najbolji način da se ideali i vrijednosti ostvare u praksi jest – prihvatiti se posla i zaprljati ruke. Najkomotnija je politička pozicija htjeti promijeniti sve, pa ne promijeniti baš ništa.

Tako da ću ja i dalje bez problema koračati kraj Petra Odaka (i kao konkretne osobe tko god on bio, i kao ilustracije ili paradigme) na Prajdu, kad opet na isti budem u prilici doći, jer ga i toleriram i jer me jednostavno nije briga i jer me u svemu tome zanimaju neke važnije stvari, kao što je društvena i politička ravnopravnost LGBT građana RH. Hoće li on koračati kraj mene je njegov problem, a ako mi kaže "oprosti" jer je upravo protestno maknuo smiješak s lica shvativši u kakvom se društvu nalazi, vjerojatno neću izdržati a da ne počnem smijati mu se u lice.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.