Ove godine je na Povorci ponosa među govornicima koji su se obratili mnoštvu na zagrebačkom Ribnjaku bio i mladi Dino Markešić, srednjoškolac koji je progovorio o problemima LGBT mladeži u Hrvatskoj. Riječ je o jednom od najmlađih pripadnika LGBT zajednice koji se na takav način izložio javnosti, što je bio više nego dovoljan razlog da mu se Crol.hr obrati za intervju, na što je Dino bez problema pristao.

"Neki od nas imamo roditelje koji nas podržavaju, ali mnogi moji vršnjaci žive u strahu i 'u ormaru'. Hrvatske škole nisu sigurne za LGBT učenike i učenice. Odgovornost za njih ne bi trebali podnositi samo naši ravnatelji i učitelji, nego cijeli sustav obrazovanja. Mi za njih ne postojimo. Ja im zato želim poručiti da mi LGBT učenice i učenici postojimo, ima nas u svim školama i trebamo vašu podršku. Želimo da se u školskim predmetima uči o prihvaćanju LGBT osoba i o ljudskim pravima", rekao je u svojem inspirativnom govoru 17-godišnji Dino Markešić pred tisućama prajdizana i prajdizanki na Ribnjaku ove godine

Zagreb Pride i Markešić tako su skrenuli pozornost na probleme s kojima se u Hrvatskoj suočavaju LGBT tinejdžeri, što je zasigurno tek početak intenzivnijeg bavljenja ovom tematikom. Bio je to i povijesni govor jer je srednjoškolac Dino vjerojatno dosad najmlađi pripadnik hrvatske LGBT zajednice koji je tako odlučno i iskreno istupio u javnosti.

"Ne smeta mi izraz 'peder' sve dok ga se ne koristi kao uvredu"

Dino će uskoro napuniti 18 godina, te pohađa u Zagrebu STŠ Fausta Vrančića. Kaže da je odrastao na relaciji Bjelovar-Zagreb, s majkom i njezinom obitelji, a trenutačno živi s majkom, bratom i dvije sestre te psom. Naročito ohrabruje činjenica što Dino ima bezrezervnu podršku svoje majke, koja se ne ustručava ni prozvati na Facebooku one koji njezinog sina homofobno napadaju.

O tome bi li se jednog dana vjenčao, Dino kaže da je premlad za razmišljanje o tome, ali i da ne vjeruju u današnju definiciju braka. Preferira se identificirati kao gej: "To je nekako najblaža među svim etiketama koje nam lijepe. Ali ne smeta mi niti izraz 'peder' sve dok ga se ne koristi kao uvredu."

Biti aut u srednjoj školi je veoma zanimljivo, osobito meni koji idem u pretežno mušku školu gdje odudaram od većine. Imao sam puno problema zbog svoje deklariranosti. Razmišljao sam o samoubojstvu i počeo sam se samoozljeđivati. A i oni koji su trebali biti na mojoj strani i zaštititi me su ponekad pokazivali svoju lošu stranu

Pitam ga kako je došlo do toga da održi govor na Prajdu, a Dino odgovara: "Obzirom da sam stalni volonter u Zagreb Prideu, pitali su me želim li kratko govoriti o LGBT srednjoškolcima. Prije i tijekom govora sam bio pun emocija i treme jer je to bila skoro najljepša stvar koju sam do tada učinio."

U svakom slučaju, govor Dine Markešića neupitno je bio jedan od vrhunaca ovogodišnje Povorke ponosa, te i razlog za intervju s ovim mladim čovjekom koji predstavlja budućnost hrvatske LGBT zajednice.

Kako je izgledala tvoja spoznaja o tome da si gej? Kako i kada je tebi postalo jasno da voliš dečke i kako si se s time isprva nosio?
– Da volim dečke, znao sam oduvijek, ali nisam to realizirao do šestog razreda kada sam povezao riječ gej sa svojim osjećajima.

Mladi bi trebali biti sigurni barem u školama, ali to nije slučaj. Iz osobnog iskustva znam da neupućenost školskih djelatnika može biti šokantna, a često i graniči s homofobijom

Kakva su tvoja iskustva s autanjem unutar obitelji? Je li te bilo strah?
– Prva osoba kojoj sam se autao je bila prijateljica iz škole, Dorotea, koja također pripada našoj zajednici. Nakon toga sam rekao i bližem krugu prijatelja i kako to biva, ubrzo su svi znali. U sedmom razredu sam rekao mami. Nju je više mučilo kako će okolina reagirati na mene nego to što sam gej. Ostatak obitelji je saznao prije točno godinu dana i otad nisam u kontaktu s njima. Možete pretpostaviti kako je to prošlo… Nakon autanja sam izgubio i prijatelje i članove obitelji. Ali sam također shvatio i da su ti ljudi beznačajni u mome životu jer me nisu mogli prihvatiti.

Biti aut u srednjoj školi: vrijeđanja, dobacivanja, prijetnje...

Što te najviše mučilo dok si bio u ormaru?
– U ormaru su me najviše mučile vješalice. Šalim se. Bilo je grozno stalno izmišljati nekakve priče i pratiti sve laži koje sam morao reći. Također je bilo teško i ne imati nekoga tko ti je sličan i tko te može razumjeti.

Život za najmlađe članove LGBTIQ+ zajednice je veoma težak. Svaka generacija se deklarira sve ranije i doživljava sve više problema. Mladi bi trebali biti sigurni barem u školama, ali to nije slučaj. Iz osobnog iskustva znam da neupućenost školskih djelatnika može biti šokantna

Što te najviše muči sad kad si aut?
– Najviše me muči majka koja kvoca jer nemam dečka (smijeh). Ali osim toga, tu su i ljudi kojima moja otvorenost smeta i koji će mi bilo kad izraziti svoje mišljenje o našoj zajednici.

Jesi li doživio neku situaciju gdje si bio fizički napadnut zato što si gej?
– Srećom, još ne. Inače, homofobne stavove ignoriram ili se upuštam u duge rasprave s ljudima.

Kako je biti aut u srednjoj školi? Jesi li imao ili imaš nekih problema?
– Biti aut u srednjoj školi je veoma zanimljivo, osobito meni koji idem u pretežno mušku školu gdje odudaram od većine. Imao sam puno problema zbog svoje deklariranosti. Većina školskih kolega me odbacila. Jedan period sam trpio neprestano vrijeđanje, dobacivanja, prijetnje... Razmišljao sam o samoubojstvu i počeo sam se samoozljeđivati. A i oni koji su trebali biti na mojoj strani i zaštititi me su ponekad pokazivali svoju lošu stranu. Ipak, imao sam podršku nekih učenika, profesora, Zagreb Pridea i mame. Ono što me posebno veseli je i moja profesorica engleskoga koja je bila u prvom redu za vrijeme mog govora na Prajdu.

Dobar dio moje generacije je otisnut na isti kalup. Svi imaju iste brije i kopiraju jedni druge. Treba odstupiti od toga i učiniti nešto drugačije. Nas samo uče da budemo poslušni. Čitav sustav obrazovanja je jedna velika farma koja proizvodi poslušne ovce koje će pratiti ideale gospođe Markić

Tko su tvoj prijatelji, družiš li se samo s gej ljudima?
– Moji prijatelji su osobe raznih identiteta. Većinom su to osobe koje su i same odbačene od strane heteropatrijarhata. Zbog onoga što su meni radili, ne odbacujem ljude jer su drugačiji.

Kako ti se čini život za mlade LGBT ljude u Hrvatskoj?
– Život za najmlađe članove LGBTIQ+ zajednice je veoma težak. Svaka generacija se deklarira sve ranije i doživljava sve više problema. Mladi bi trebali biti sigurni barem u školama, ali to nije slučaj. Iz osobnog iskustva znam da neupućenost školskog osoblja može biti šokantna, a i često graniči s homofobijom. To su i naši hodnici i oni to trebaju prihvatiti. Ako drugi učenici smiju nositi ustaške znakove, zašto ja ne smijem dugine boje?

Nas samo uče da budemo poslušni

Što voliš a što ti smeta kod tvoje generacije?
– Dobar dio moje generacije je otisnut na isti kalup. Svi imaju iste brije i kopiraju jedni druge. Treba odstupiti od toga i učiniti nešto drugačije. Nas samo uče da budemo poslušni. Nitko nam nije rekao da budemo kritični prema informacijama koje nas se tjera da učimo. Čitav sustav obrazovanja je jedna velika farma koja proizvodi poslušne ovce koje će pratiti ideale gospođe Markić.

Važno je da građani i građanke kliknu i da shvate kako je vrijeme igranja pasivne uloge gotovo. Moramo ustati svi i sve zajedno, inače će nas uništiti do kraja


Čega u Hrvatskoj nema kad je riječ o LGBT sceni ili mogućnostima za LGBT ljude a želio bi da toga bude? Što može biti bolje?
– Naša scena se još razvija. Postigli smo puno toga, ali i dalje ne možemo živjeti slobodno u svojim identitetima. Treba nam više mjesta za okupljanje, veća dostupnost informacijama, sigurnost na radim mjestima. Osobno sam uključen i u LGBTIQ kolektiv za radnička i socijalna pitanja u sklopu kojeg radimo na pitanju otvaranja prve "sigurne kuće" za LGBTIQ osobe u Hrvatskoj. Također radim i na osnivanju nove skupine drag performera u Zagrebu koja je trenutno na samome početku.

Gdje izlaziš?
– Zalazim u manje kafiće koji su skriveni u sporednim ulicama Zagreba. To su mala mjesta ugodne atmosfere i ambijenta u kojima znam da neću doživjeti "incident" s jednim od prosječnih 'Rvata. Također visim i na Zrinjevcu, Džamiji, Tomislavcu i sličnim okupljalištima na kojima se nalazi "friendly" ekipa.

Koliko je to da si aut nešto što refleksno izražavaš u socijalnim situacijama ili pak uzmeš trenutak da promisliš prije nego ćeš nešto reći što te identificira kao nekoga tko je gej?
– Prije sam s autanjem oklijevao ali to sada obavim u prvih par rečenica. Osim kad baš znam da postoje šanse da poberem batine.

Ili ćemo biti glasni i natjerati ih da nas čuju, ili se svi zajedno možemo oprostiti od svojih prava i sloboda

Postoje li neki filmovi, knjige, ljudi, pojave, što bi izdvojio kao važan utjecaj na formiranje tvojeg gej identiteta?
– Iako volim čitati, nisam znao da uopće postoje knjige "gej" tematike sve dok nisam upoznao djevojke s Filozofskog. Prvi film koji govori o našoj zajednici sam pogledao nedugo prije svog prvog autanja. Zvao se Prayers for Bobby. Sjećam se kako sam to ljeto sjedio u boravku plakao jer nisam htio završiti kao Bobby koji je počinio samoubojstvo nakon što ga je obitelj odbacila zbog njegove orijentacije.

Kad si prvi put bio na Prajdu i kakvo je to iskustvo bilo?
– Prvi put sam bio na Prajdu 2015. godine. Taj osjećaj je nemoguće opisati. I ove i prošle godine sam nekoliko puta tijekom Povorke bio na rubu suza zbog onih dobrih ljudi koji su mi mahali s osmijehom i odobravanjem.

Naravno da vidim svoju budućnost u Hrvatskoj. Često mi stariji savjetuju da završim školu i pokupim prnje. Ali ja u tome ne vidim smisla. Ostat ću ovdje sve dok se mogu boriti za promjenu nabolje

Angažirao si se u aktivizmu. Što te na to potaknulo?
– Uključen sam u borbu za prava radnika, žena i LGBT+ osoba. Na to me potaknula spoznaja da i ja mogu nešto promijeniti. Važno je da građani i građanke kliknu i da shvate kako je vrijeme igranja pasivne uloge gotovo. Moramo ustati svi i sve zajedno, inače će nas uništiti do kraja.

Vidiš li svoju budućnost u Hrvatskoj?
– Naravno da vidim svoju budućnost u Hrvatskoj. Često mi stariji savjetuju da završim školu i pokupim prnje. Ali ja u tome ne vidim smisla. Ostat ću ovdje sve dok se mogu boriti za promjenu nabolje. Puno puta mi je bilo teško zbog moje deklariranosti. Ali kada se sve zbroji, ja sam na velikom dobitku. Mogu slobodno živjeti svoj identitet sa ljudima koje volim. A i to je jedini način da nešto postignemo. Ili ćemo biti glasni i natjerati ih da nas čuju, ili se svi zajedno možemo oprostiti od svojih prava i sloboda.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+3 # Espi 2016-08-09 09:13
Sretna sam što postojš, ti sa svojih 17 i željom za neku drugu stvarnost! Hvala ti :)
Odgovori | Report to administrator
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam