U kritičkom eseju za Crol.hr novinar Gordan Duhaček, jedan od osnivača udruženja Zagreb Pride i nekadašnji organizator Povorke ponosa, osvrće se na ovogodišnje izdanje zagrebačkog Prajda, koje smatra depolitiziranim i pretvorenim u "jedan veliki party", te upozorava na negativne posljedice takvog pristupa najvažnijem nacionalnom aktivističkom LGBT događaju.

"Nekad je parada izgledala poput ratne zone, a danas je postala jedan veliki party :)", objavio je Jutarnji list na svom profilu na Facebooku uz fotoizvještaj s ovogodišnje zagrebačke povorke ponosa. Nacionalni (neo)liberali iz dnevnika u vlasništvu Marijana Hanžekovića time su htjeli pozitivno ocijeniti ovogodišnji zagrebački Prajd, neupitno i dalje najvažniji nacionalni LGBT događaj u Republici, no zapravo su nesvjesno iznijeli oštru kritiku njegove političke otupljenosti.

Pritom nije nužno loše što je Povorka ponosa postala "jedan veliki party", što je uostalom godinama priželjkivao značajan dio hrvatske LGBT zajednice, ujedno se grozeći stava da bi Prajd trebao biti prvenstveno politički događaj, no potrebno je razumjeti što se takvim razvojem gubi, a što dobiva.

Ako se izbore za pravo na posvanjanje, bit će to i pobjeda cijele LGBT zajednice

Da bi to postalo jasnije, potrebno je za početak vratiti se mjesec dana ranije u tada dobro isplanirano i uspješno prevedeno medijsko lansiranje priče o istospolnom paru koji se odlučio tužiti RH zbog toga što im je onemogućeno posvajanje djeteta. U nekoliko medija srednje struje, uključujući i Jutarnji list, kao i na ovom LGBT news portalu, pojavili su lijepo frizirani potiljci dvojice srednjoklasnih i visokoobrazovanih zagrebačkih gejeva koji su uvjerljivo artikulirali svoja iskustva u pokušaju posvajanja djeteta, kao i razloge koji su ih potaknuli na tužbu protiv RH, što je potez koji nedvojbeno treba podržati, pa čak i njihovu pomalo iritantnu taktičku anonimnost u tom procesu.

To da građani tuže državu kad smatraju da za to imaju valjan razlog posve je neprijeporna pojava, dapače poželjna u demokratskom društvu, kao što je i neprijeporno da bi istospolni parovi trebali moći posvajati djecu. Ukoliko spomenuti par uspije u svojoj nakani, te se sudskim putem izbori na pravo posvajanja djece od strane istospolnih parova u RH, bit će to ujedno i pobjeda cijele LGBT zajednice.

Hrvatski LGBT aktivizam u svojoj cijeloj suvremenoj povijesti nije nikad prekršio niti jedan jedini zakon, nije nikad nikoga fizički napao, nije nikad razbio nečiju privatnu imovinu, niti oštetio javnu, nije učinio apsolutno ništa što bi opravdalo da ga se, realno gledajući, smatra "premilitantnim" ili uopće militantnim

Kao idealtipski predstavnici zagrebačke LGBT buržoazije, dvojica su istospolnih partnera u jednom od intervjua, onom za tjednik Novosti, objasnili i da je za njihovu emocionalnu političku emancipaciju u LGBT kontekstu bio ključan referendum o ustavnoj definiciji braka iz 2013. godine, koji im je "otvorio oči u kakvom točno društvu žive".

"Ishod referenduma je za mene bio vrlo bolan, iako sam očekivao takav rezultat. Bio je to težak dan i za brojne ljude oko mene. Do toga dana mislio sam da nikad neću sudjelovati u aktivizmu, djelovao mi je premilitantno. Nisam do te godine nikad išao ni na Povorku ponosa, iako sam se deklarirao kao homoseksualac. Tek sam te godine shvatio zašto Povorka postoji", prepričava svoje iskustvo Marko i dodaje kako se veseli i ovogodišnjoj Povorci.", precizirali su za Novosti.

Hrvatsko je društvo duboko homofobno i danas, kao što je bilo i prije 1. prosinca 2013.

Važno je obratiti pažnju kako Marko u svojoj izjavi koristi riječi koje upućuju na to kako je osjećajno - ne racionalno! - doživio ishod referenduma, da je sve to bilo "vrlo bolno" i "težak dan", koji im je "otvorio oči u kakvom točno društvu žive", a iz te emocionalne reakcije uslijedila je i odluka da se prvi put ide na Povorku ponosa, kao i da aktivizam možda ipak nije "premilitantan", kako su dotad sebe uvjeravali.

Pitanja koja se nameću nakon tih izjava: zašto su prethodno bili slijepi pored zdravih očiju? Zašto nisu još prije shvatili zašto postoji Povorka ponosa? I najvažnije: u čemu je problem s militantnošću u aktivizmu?

Dobro je kad LGBT ljudi koji nisu dolazili na Povorku ponosa jer im je sve to bilo premilitantno, radikalno ili što već, konačno odluče doći. Dobro je da na Prajdu ima tisuće ljudi i da stalno dolaze i novi

Naime, ako se pošteno razmotre svakom zainteresiranom dostupne činjenice i podaci, neizbježan je zaključak kako je hrvatsko društvo duboko homofobno i danas kao što je bilo i prije 1. prosinca 2013., kao i da hrvatski LGBT aktivizam nikad nije bio militantan, a kamoli "premilitantan".

Prvu tezu o raširenoj homofobiji u hrvatskom društvu uopće nemam namjeru obrazlagati, jer je smatram aksiomatskom, no svakako treba detaljnije razmotriti konstataciju o "premilitantnom aktivizmu" u Hrvata/ica. Hrvatski LGBT aktivizam se u svojem djelovanju u ovom stoljeću koristio najuobičajenijim metodama građanskog angažmana poput legislativnog lobiranja, javnog prosvjeda i zagovaranja, edukacije i sl.

Gledajući sa sigurne udaljenosti, ovo je bila politički najimpotentnija Povorka ponosa otkako se iste održavaju u Hrvatskoj, unatoč prisustvu brojnih političara, odnosno baš zbog toga. U izvještajima Dnevnika nacionalnih TV-kuća u prvom su planu bile izjave raznih političara, dok su glasovi LGBT ljudi bili u trećem planu

Uostalom, što je Povorka ponosa nego prevođenje u praksu temeljnih demokratskih vrednota slobode okupljanja, slobode javnog prosvjeda, slobode govora i slobode kretanja? Dapače, glavni zahtjev koji su na razne načine tijekom godina artikulirali hrvatski LGBT aktivisti i aktivistice je na određeni način zastrašujuće banalan - ravnopravnost u zakonima i društvu.

Zašto je značajan dio hrvatske LGBT zajednice uvjeren kako je domaći aktivizam (bio) militantan?

Hrvatski LGBT aktivizam u svojoj cijeloj suvremenoj povijesti nije nikad prekršio niti jedan jedini zakon, nije nikad nikoga fizički napao, nije nikad razbio nečiju privatnu imovinu, niti oštetio javnu, nije učinio apsolutno ništa što bi opravdalo da ga se, realno gledajući, smatra "premilitantnim" ili uopće militantnim.

U prošlom desetljeću se, nota bene, živahnije i politički potentnije aktiviste opisivalo kao "radikalne", sad se koristio izraz "(pre)militantni", iako se objektivno ne može naći ni "r" od radikalizma niti "m" od militantnosti u ovostoljetnom hrvatskom LGBT aktivizmu. Dodatno je ironično što je Željka Markić tijekom referendumske kampanje redovito govorila o "agresivnim homoseksualnim aktivistima", što nije baš daleko od kvalifikacije o pretjeranoj militantnosti.

Sve dok se LGBT čovjek ne zapita kako je i zašto bilo moguće da domaći LGBT aktivizam vidi istim očima kao Željka Markić i dok (samo)kritički ne odgovori na to pitanje, nisu mu ili joj se stvarno otvorile oči oko toga u kakvom društvu živi

Dakle, zašto je jedan značajan dio hrvatske LGBT zajednice uvjeren kako je domaći aktivizam (bio) militantan i radikalan, kad to uopće nije bio? (Postoji par primjera kad se učinilo ili reklo nešto što je u daljem susjedstvu militantnosti/radikalizma, no to su izuzeci koji potvrđuju pravilo i o kojima ćemo malo kasnije.)

Meni se čini da je odgovor na to pitanje također očit: s jedne strane zbog (neosviještene?) autohomofobije - koju autanje iliti deklariranost ne poništavaju automatski, a koja sa sobom neizbježno nosi psihopatološku iskrivljenost perspektive - a s druge zbog demokratske manjkavosti hrvatskog društva u kojemu se radikalizmom i provokacijom redovito proglašavaju stvari i pojave na koje drugdje, primjerice u Njemačkoj, nema baš burnih ili ikakvih reakcija (npr. Povorka ponosa ili predstave Olivera Frljića), jer ih se prepoznaje kao standard demokracije, dok se za doista problematične pojave, poput fašistoidnih ispada kakvi bi u Njemačkoj bili hitro, iskreno i uvjerljivo osuđeni, u Hrvatskoj masovno iznalazi raskošna paleta idiotskih opravdanja ("dvostruke konotacije", "stari hrvatski pozdrav" i sl.).

Prvi dolazak na Prajd mnogima je emotivno iskustvo, ali ono ima ograničen emancipatorski učinak

Naravno, dobro je kad LGBT ljudi koji nisu dolazili na Povorku ponosa jer im je sve to bilo premilitantno, radikalno ili što već, konačno odluče doći. Dobro je da na Prajdu ima tisuće ljudi i da stalno dolaze i novi, kako je zabilježeno i u reportaži s ovogodišnje Povorke ponosa koji je objavio Crol.hr. Dolazak na Prajd sa sobom sigurno nosi određeni emancipatorski potencijal, no isti ne treba precjenjivati, kao što sam i ja činio u prošlosti.

Prvi dolazak na Prajd mnogima je vrlo emotivno iskustvo, često obilježeno ushitom, ali ono ima ograničen emancipatorski učinak, naročito ako ga ne slijedi racionalno preispitivanje svega onoga što je LGBT čovjeka prethodno priječilo da dođe na Prajd ili shvati da hrvatski LGBT aktivizam nije (pre)militantan. Sve dok se LGBT čovjek ne zapita kako je i zašto bilo moguće da domaći LGBT aktivizam vidi istim očima kao Željka Markić i dok (samo)kritički ne odgovori na to pitanje, nisu mu ili joj se stvarno otvorile oči oko toga u kakvom društvu živi. (Šapnut ću: heteropatrijarhalnom.)

Medijski gledano, LGBT ljudi su bili marginalizirani na najvažnijem nacionalnom LGBT događaju, tek šarena kulisa za Štromara i ostale, koji su pak dolazak na Povorku ponosa iskoristili za slanje političkih poruka koje su njima u interesu

Pa ni oko toga zašto je doza radikalizma i militantnosti itekako potrebna da bi se to društvo promijenilo nabolje.

"Jedan veliki party" neće biti dovoljan, ni približno, kao ni depolitizirana Povorka ponosa, čiji je ovogodišnji slogan bio "Slobodan život počinje ponosom", koji bi se dobro uklopio i na onu seriju bočica Jane s citatima Paola Coelha.

Gledajući sa sigurne udaljenosti, ovo je bila politički najimpotentnija Povorka ponosa otkako se iste održavaju u Hrvatskoj, unatoč prisustvu brojnih političara, odnosno baš zbog toga. U izvještajima Dnevnika nacionalnih TV-kuća u prvom su planu bile izjave raznih političara (Predraga Štromara, Anke Mrak-Taritaš, Bojana Glavaševića itd.), dok su glasovi LGBT ljudi bili u trećem planu.

LGBT ljudi su na najvažnijem nacionalnom LGBT događaju bili marginalizirani

Medijski gledano, LGBT ljudi su bili marginalizirani na najvažnijem nacionalnom LGBT događaju, tek šarena kulisa za Štromara i ostale, koji su pak dolazak na Povorku ponosa iskoristili za slanje političkih poruka koje su njima u interesu. To je posve legitimno i očekivano; problem je što organizatori/ce nisu umjeli ili htjeli prodrijeti sa svojim političkim porukama u prvi plan.

Ne treba mistificirati - od svih dosadašnjih izdanja Povorke ponosa otkako se njezina politika artikulira službenim proglasom, dakle od 2007. godine - samo bi se ona iz 2010. godine sa sloganom "Hrvatska to može progutati!" mogla mirne savjesti opisati kao (donekle) radikalnom. Sve ostalo je bilo zapravo manje-više demokratski mainstream - od početnog zahtjeva za pravom na vidljivost, pa preko "zemlje za sve nas" i do "antifašizma bez kompromisa", dakle ustavno ovjerene vrijednosti kroz spominjanje ZAVNOH-a u preambuli koju je osobno napisao Franjo Tuđman.

zg10_01

Radikalnost je većinom bila u očima nacionalističkih, homofobnih, primitivnih, paleokonzervativnih, antidemokratskih promatrača, rjeđe u samim proglasima ili Povorkama ponosa.

Politička eksplozivnost nekadašnjih Povorki ponosa, koje su godinama bile izložene i institucionalnom i organiziranom uličnom nasilju, proizlazila je prvenstveno iz hrvatskog društvenog konteksta, ne iz radikalnosti od strane prajdizanki i prajdizana artikuliranih politika.

Popperov paradoks tolerancije

Npr. kad kao reakciju na pojavu Željke Markić (kao primjera u međuvremenu razmahane desnoklerikalne društvene paradigme) poručuješ "ovo je zemlja za sve nas" ujedno kažeš i "ovo je zemlja za Željku Markić", što je manje-više liberalno-demokratski mainstream u kojemu ne ideš čak ni do artikulacije Popperova paradoksa tolerancije. Zapravo u konačnici poručuješ "ovo je i zemlja za homofobe, bez brige", što ima smisla kao reći "ovo je zemlja i za robovlasnike i za robove, svi možemo živjeti u harmoniji".

U ovogodišnjem proglasu Prajd je poručio da "naša tijela nisu tu da opslužuju", da bi onda na svom Facebooku objasnio da ipak jesu i to srednju struju LGBT buržoazije "u granicama pristojnosti". U objavi naslovljenoj "6 najčešćih izgovora za nedolazak na Prajd (i kako na njih odgovoriti)" pod šestom točkom je naveden izgovor "Sudjelovao_la bi, ali me smeta pretjerivanje i golotinja", na koji se po mišljenju organizatora/ica Zagreb Pridea treba odgovoriti ovako: "Probaj pretražit našu galeriju fotografija i pronjuškati na internetu. Primijetit ćeš da se sve odvija u granicama pristojnosti. Osim toga, oko nas je puno interventne policije, koja je zaslužna za red u javnom prostoru. Kao što mi očekujemo da se policija prema nama ponaša u skladu s propisima, jednako tako smo odgovorne_i za vlastito ponašanje."

Samo bi se Povorka ponosa 2010. godine sa sloganom "Hrvatska to može progutati!" mogla mirne savjesti opisati kao (donekle) radikalnom. Sve ostalo je bilo zapravo manje-više demokratski mainstream - od početnog zahtjeva za pravom na vidljivost, pa preko "zemlje za sve nas" i do "antifašizma bez kompromisa", dakle ustavno ovjerene vrijednosti kroz spominjanje ZAVNOH-a u preambuli koju je osobno napisao Franjo Tuđman

Aktivistički odgovor na primjedbu "Sudjelovao_la bi, ali me smeta pretjerivanje i golotinja" nije podilaženje takvom stavu, nego direktno suprotstavljanje. Takvo ulizivanje je savršen primjer "skrivenog napada na građanska prava" tj. "coveringa" kako ga je u svojoj izvrsnoj knjizi opisao američki profesor prava Kenji Yoshino. "Covering" predstavlja umanjivanje i kamufliranje određenih osobina i izraza identiteta koji nisu prihvaćeni po normama mainstreama, dakle onoga što je "u granicama pristojnosti".

Dodatno je preko Facebooka Zagreb Pridea poručeno da se ne treba plašiti bilo kakve militantnosti na Povorci ponosa, jer sami organizatori na nju negativno gledaju i zatiru je uz pomoć spominjanja policije.

zp10

Dovoljno je usporediti ono što je Zagreb Pride objavio o "pretjerivanju i golotinji" - kasnije izmijenjeno nakon par negativnih reakcija, ali zato i postoji opcija "povijest uređivanja" - s proglasom i vizualima Povorke ponosa 2010. pa da bude jasno kako je današnjim organizatori/cama sve ono prije sedam godina izgleda bilo - premilitantno.

Godine 2010. gole guzice, toples lezbijke na plaži i policajac s dildom na plakatima, 2017. uvođenje reda s "granica pristojnosti" i reverentno pozivanje na policiju; 2010. spot u kojem se homofobima doslovno poručuje "Fuck you", nekoliko godina kasnije "ovo je zemlja za sve nas". (Naravno, subjektivan sam, jer sam sudjelovao u organizaciji i osmišljavanju političkih poruka Prajda "Hrvatska to može progutati".)

Čini se da je većina LGBT zajednice zadovoljna razvojem događaja

Da bude jasno, svatko ima pravo sam odlučiti kakva je njegova politika, no problematično je prezentirati se progresivnima, a zagovarati malograđanski konzervativizam i politiku pristojnosti. Cijela ta priča o "granicama pristojnosti" nije daleko od sramotnog i neuvjerljivog priopćenja kluba Hangar nakon homofobnog napada osoblja na gosta iz Brazila, u kojem se zgraža nad time što su dva dečka zabrijala na plesnom podiju. Prajdovski rečeno, nisu se ponašali "u granicama pristojnosti", te su "odgovorni za vlastito ponašanje", iz čega onda logično slijedi i par odgojnih šamara prisutnih nasilnih homofoba.

Ovogodišnji intersekcionalni hipsteraj u proglasu Povorke ponosa bi vjerojatnije bio iskreniji u sljedećoj verziji: "Tu smo da prkosimo ideji da postoje muška i ženska tijela, i muške i ženske uloge, naravno u granicama pristojnosti. Mi kažemo: postoje ljudska tijela, a svoju ćemo ulogu u ovom društvu definirati same, naravno u granicama pristojnosti

Paradoks je tim veći što je Zagreb Pride oštro osudio homofobni napad u Hangaru, ali čini se ostao nesvjestan da je samo tjedan dana prije u javni prostor preko Facebooka plasirao istu konzervativnu ideologiju i pripadajuću joj retoriku.

Možda je neizbježno da se i zbog šireg društvenog konteksta (tj. pomaka cijelog hrvatskog društva udesno), kao i zbog osifikacije aktivističkih struktura u Udruženju Zagreb Pride, koje je sad korporativno ustrojeno, klizi u konzervativizam, ali nije vjerodostojno to poricati i zavaravati i sebe i druge da se to nije dogodilo. Uostalom, čini se da je većina LGBT zajednice zadovoljna takvim razvojem događaja i da nema javno artikuliranih prigovora i kritika, osim ove marginalne.

Korporativna anonimnost i depolitiziranost

Ovogodišnji intersekcionalni hipsteraj u proglasu Povorke ponosa bi vjerojatnije bio iskreniji u sljedećoj verziji: "Tu smo da prkosimo ideji da postoje muška i ženska tijela, i muške i ženske uloge, naravno u granicama pristojnosti. Mi kažemo: postoje ljudska tijela, a svoju ćemo ulogu u ovom društvu definirati same, naravno u granicama pristojnosti.

Tu smo da poručimo da su naša iskustva i identiteti stvarni i vrijedni, podrazumijeva se - u granicama pristojnosti. Tu smo i da prkosimo ideji da seksualnost mora biti u službi reprodukcije, sve naravno u granicama pristojnosti. Naša tijela nisu tu da opslužuju! Izborit ćemo da seksualnost bude prostor slobode i užitka, ali u granicama pristojnosti. NEĆETE NAS DISCIPLINIRATI. NEĆETE NAS STAVLJATI NA MJESTO, suprotstavit ćemo se u granicama pristojnosti. Ne pristajemo na represivni režim - osim na puno interventne policije oko nas - koji se pokušava nametnuti, koliko je to moguće u granicama pristojnosti."

Korporativna anonimnost i depolitiziranost može se vidjeti i na ovogodišnjem vizualu Povorke ponosa, s kojeg su nakon mnogo godina maknuti ljudi iz LGBT zajednice i zamijenjeni balonima

Znakovito je i da više nema Organizacijskog odbora Povorke ponosa (OOPP), koje je naslijedio tim za Povorku ponosa. Prajd pak na društvenim mrežama reklamira svoj merch. Za ljude (osobe?) koji toliko drže do terminologije, zabavno je da su odbor tj. komitet zamijenili timom, a da su se nekadašnje "džindže" transformirale u, doslovno, robu tj. merchandise.

Prajdu je potreban povratak kakvom-takvom radikalizmu u odnosu na hrvatski društveno-politički kontekst, te povratak toj zazornoj "pre)militantnosti" koja zapravo podrazumijeva pokazivanje zuba (auto)homofobima

Korporativna terminologija posvuda, a nije ni iznenađujuće što je izostalo godinama obavezno potpisivanje imenom i prezimenom onih koji su radili na organizaciji ovogodišnje Povorke ponosa u priopćenju za medije 3. lipnja, kad je predstavljen i ovogodišnji proglas. Korporaciji nisu potrebni ljudi s imenom i prezimenom, dovoljne su anonimne radilice. Dapače, čini se kako je Zagreb Pride odlučio slijediti bizarni pretprošlogodišnji primjer Split Pridea i organizirati Povorku ponosa skoro pa iz ormara.

Feelgood Povorka ponosa

Ta korporativna anonimnost i depolitiziranost može se vidjeti i na ovogodišnjem vizualu Povorke ponosa, s kojeg su nakon mnogo godina maknuti ljudi iz LGBT zajednice i zamijenjeni balonima (?!), što nažalost nije vrhunac PR-paceraja. Mjesec ponosa je najavljivan kao velika stvar, a na Prajdovom Facebooku ne mogu se naći ni tri foto-galerije s događaja iz navodno najbogatije programa ikad, a kamoli videosnimke npr. tribine Roza hipnoza.

pride17vizual

Nema na Facebooku Zagreb Pridea - ključnom komunikacijskom kanalu njegovih aktivista/kinja tj. preciznije zaposlenika/ca, koji se inače rijetko pojavljuju u medijima - ni snimaka političkih govora održanih na Ribnjaku.

Na portalu Libela može se naći intervju s anonimnim organizacijskim Borg kolektivom, stanovitim "organizatoricama" čija imena ne znamo. Izgleda da etika brige ne uključuje pobrinuti se za minimalno funkcionalan i profesionalan PR. Tragikomičnu objavu videa s Nevenom Ciganovićem na Prajdovom Facebooku pred Povorku ponosa bolje je ne spominjati.

Ako se već želi zadržati takav policijski kordon, ne bi li bilo aktivistički plodonosnije Prajd sljedeće godine preseliti u Dubravu ili Novi Zagreb? Ili: možda se umjesto "chillanja na Ribnjaku" ovogodišnju povorku trebalo odvesti pred Hangar?

Ponavljam, sve to je legitimna politika, čiji je rezultat feelgood Povorka ponosa, "jedan veliki party" bez pamtljive političke poruke i bez ikakve političke težine. Sudeći po reakcijama, većina LGBT zajednice time je zadovoljna. Ostvarena je konačno stara fantazija autohomofoba o tome kakav Prajd treba biti, za koju se nisu borili, ali to su ipak dobili! Prajd više ne izaziva burne polemike niti se oko njega lome koplja u samoj zajednici. No to nije postignuto emancipatorskom transformacijom LGBT zajednice, nego skretanjem Povorke ponosa u mainstream, eskapizam i "covering".

Je li hrvatska LGBT populacija zadovoljna minimumom minimuma?

Iz toga da je Prajd postao jedan veliki party moglo bi se zaključiti i da je većina društveno-političkih problema hrvatskih LGBT građana i građanki riješena odnosno da su 2017. godine LGBT ljudi u Hrvatskoj zadovoljni postojećom situacijom.

To govori mnogo o tome čime se hrvatska LGBT populacija zadovoljava - minimum minimuma je kraj borbe. Konzumeristički eskapizam još uvijek okružen kordonom policije, iako se na Povorki ponosa sakupilo do deset tisuća ljudi, pouzdan je znak o tome koliko je hrvatsko društvo i dalje nezdravo i homofobno, kao i kako se u takvu situaciju asimilira LGBT zajednica.

S obzirom na broj okupljenih, kao i na željenu party atmosferu, nije li onda vrijeme za Prajd bez (toliko) policije? Ako je sve tako divno, čemu kordon? Ako se već želi zadržati takav policijski kordon, ne bi li bilo aktivistički plodonosnije Prajd sljedeće godine preseliti u Dubravu ili Novi Zagreb? Ili: možda se umjesto "chillanja na Ribnjaku" ovogodišnju povorku trebalo odvesti pred Hangar?

Sve to je legitimna politika, čiji je rezultat feelgood Povorka ponosa, "jedan veliki party" bez pamtljive političke poruke i bez ikakve političke težine. Sudeći po reakcijama, većina LGBT zajednice time je zadovoljna

S obzirom na to da već par godina nisam prisutan na zagrebačkom terenu, potpuno je moguće da sam sve pogrešno shvatio i protumačio, no s druge strane prednost pogleda iz daljine jest ta što nudi perspektivu koju bivanje u središtu događaja onemogućava.

Prajdu je potreban povratak kakvom-takvom radikalizmu u odnosu na hrvatski društveno-politički kontekst, te povratak toj zazornoj "(pre)militantnosti" koja zapravo podrazumijeva pokazivanje zuba (auto)homofobima, a ne aranžiranje s njima u "zemlji za sve nas" uz milozvuk Detoura.

Ako Zagreb Pride više za to nije spreman iz kojih god razloga, onda je - ako ništa drugo - došao trenutak za organiziranje prvog Zagreb Gay Shamea.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.