U ponedjeljak se uskomešala javnost na vijest da je uhićen Gordan Duhaček, novinar Index.hr-a, koji piše i za Crol.hr. I podijelila – jedni su se naslađivali tim i takvim uhićenjem, drugi osuđivali takvo postupanje policije i sudstva. Vjerujem da Gordan nije naročito uživao niti zbog toga kako niti zašto se tako postupalo s njim. Isto tako vjerujem da mu je u jednom trenutku kroz glavu prostrujala misao: "Jebeš novinara koji nije bio u zatvoru!".

Možda to od mene nije odveć empatično, ali upravo sam to pomislio kad sam pročitao vijest o uhićenju. Doista, kad te država kakvoj trenutačno svjedočimo ekspeditivno privede, procesuira, optuži i osudi, dođe mu kao nekakav kompliment. Pokazatelj da si ostavio nešto vrijedno iza sebe, uspio u životu.

Međutim, kakva je doista ta država? Neki kažu da se radi o policijskoj, neki da je riječ o slučajnoj državi, treći tvrde da je to država koja uvodi verbalni delikt, četvrti da ta država nije ništa drugo doli propali eksperiment, čuju se glasine da je u pitanju sekularna, a oni najhrabriji uvjereni su da žive u pravnoj državi.

Kršenje premijerova reda i mira

Provođenje zakona na Duhačekovu primjeru i koži dalo bi naslutiti da je doista riječ o pravnoj državi. Postoji određeni zakon koji je određeni novinar prekršio i represivni aparat je postupio prema zakonu i pravilima struke. Međutim, da bi neka država bila pravna, njezini bi je građani takvom trebali i percipirati.

Dakle, osim što joj institucije moraju funkcionirati, potrebno je i da ostavlja dojam da one doista funkcioniraju. Konkretno, građani moraju vjerovati institucijama da bi se neka država mogla prozvati pravnom. Da bi država bila pravna, mora biti u stanju donijeti zakone koji pozitivno utječu na kvalitetu života građana i mora biti u stanju iste te, dakle vlastite, zakone ujednačeno provoditi. Kad građani takve države imaju dojam da su svi jednaki pred njezinim zakonima države i načelno vjeruju njezinim institucijama, tek tad se neka država može ponositi time da je pravna.

Može li se zaključiti da hrvatska država pred zakonom jednako tretira svoje građane? Država koja ekspresno procesuira Zorana Ercega jer je vikao na kip pokraj kojeg se, slučajno, našao i premijer. Našao se premijer i u situaciji gdje ga je građanin, vlasnik određenog mišljenja, dočekao s natpisom na kojem je pisalo "Ćaća". Istog trena je priveden i odveden s mjesta zločina. Građanin, ne premijer.

Ništa politički, priveden je zbog remećenja javnog reda i mira jerbo se na javnom mjestu ne smije vikati. Nipošto nije riječ o remećenju privatnog premijerova reda i mira ili njegova političkog reda i mira. Nipošto nije bilo riječi o remećenju privatnog mira kipa kad su na njemu osvanuli srp i čekić.

Efikasnost državnog aparata

Zbog uništavanja tuđe imovine priveden je i onaj mladić koji je nepismeno sročeni grafit "Ubi Srbina" prepravio u "Ljubi Srbina". Tuđu imovinu uništio je dopisivanjem jednog slova dok preostalih devet nipošto ne predstavlja uništavanje tuđe imovine. Da ne spominjemo pozivanje na remećenje tuđeg privatnog reda i mira (ovog puta ne premijerova), na koje originalni grafit poziva.

Izrazitu efikasnost državni aparat pokazuje i procesuiranjem onih koji s vlastite zemlje odvoze vlastitu šikaru koja im služi kao ogrjev, tu je u stanju čvrsto se držati slova zakona, procedure te potrebne dokumentacije i dozvola.

ljubisrbina.jpg

S druge strane, najpoznatija gradska životinja je "slova ušara", kukasti križevi su na svakom koraku, ali to nikome ne smeta. Ne samo da zbog toga nitko nije priveden, ako je to već toliko teško, nego se nije pokazala niti volja da se takav govor mržnje ukloni s javnog prostora. Postavljanje spomenika sa "Za dom spremni" odvija se uz državne poticaje. Sâm pozdrav predmet je rasprave raznih intelektualaca, komisija i institucija, koje su uspjele zaključiti da je taj pozdrav istovremeno legalan i ilegalan.

Hoćete li zbog toga biti proglašeni krivima ili ne ovisi gotovo isključivo o tome hoće li nezavisno, kako si voli tepati, sudstvo dobiti uputu da je nekoga politički oportuno progoniti ili nije. Represivni aparat, također, vrlo spremno pokazuje sklonost usputnim i simpatičnim omaškama. Za gospodarski kriminal i ratno profiterstvo pišu se optužnice temeljene na potpuno pogrešnom zakonu, a milijunske optužnice padaju zbog proceduralnih grešaka.

Šokovi i nevjerice

Kao olakotna okolnost za ratno profiterstvo uzima se sudjelovanje u ratu koje je, je li, upravo omogućilo isto to, naime ratno, profiterstvo. Pet iz zalaganja! Ratni zločinci, gospodarski zločinci, obiteljski zlostavljači, ubojice, gliseraši, ljubazno se, u dobroj vjeri, puštaju da se brane sa slobode, kao pošteni kriminalci.

Nakon čega represivni aparat, kršeći ruke i pogleda punog nevjerice uprtog u nebo, proklinje svoju naivnost, susretljivost i budalaštinu, čudeći se, svaki put jednako ne vjerujući, bijegu iz države, utjecanju na svjedoke ili recidivu. Dokrajči li kakav nasilnik, braneći se sa slobode, svoju žrtvu, represivni aparat će u nevjerici zatresti glavom, slegnuti ramenima, te uzdahnuti: "Tko bi rekao, ni u snu se nije dalo naslutiti...tako drag dečko, sve je uvijek pozdravljao na ulici, a staroj susjedi ponedjeljkom donosio mlijeko iz supermarketa. Još jučer je pred sucem obećao da joj, majke mi, neće ništa."

Isti taj represivni aparat krase izrazita aljkavost, nekompetentnost, sporost, neodlučnost i neefikasnost kad se suoči s procesuiranjem ozbiljnih zločina, višemilijunskih optužnica, serijskih ubojica, pripadnika organiziranog kriminala, onih zločina koji su išli na vrlo konkretnu i vrlo visoku štetu vrlo visokog broja vlastitih građana

Država je to u kojoj se od optužnica bježi na predsjedničku poziciju, u kojoj Gordan Jandroković, predsjednik, pazite sad, Hrvatskog sabora, dakle državnog zakonodavnog tijela, nije svjestan da postoje zakoni temeljem kojih je osuđen Duhaček, zakoni koje je izglasala ista institucija kojoj je on – Jandroković, ne Duhaček – na čelu

S druge strane, vrhovna stanovnica Pantovčaka mantra o tome kako demokracija, osim slobode govora, podrazumijeva i odgovornost za izgovoreno, dok, istovremeno, lupeta o popevkama iz "doba mraka", jogurtima i ostalim mliječnim proizvodima, pohvaljuje ilegalna postupanja policije prema izbjeglicama i lupa po stolovima u glumačkoj izvedbi kakva ne bi prošla niti audiciju za "Krv nije voda". Ukratko, lupa i lupeta, doslovno i metaforički, koliko je duga i široka. Što je državna funkcija viša to je, čini se, odgovornost za izgovorenu riječ manja.

Simpatična sovjetska praksa

Duhačekov slučaj, stoga, nimalo ne čudi. U malom pokazuje sav cinizam represivnog aparata. Cinizam koji se očituje u tvrdnji da nije uhićen zbog nepoćudnog tvitanja, nego zbog neodazivanja pozivu policije. Što je, uzevši u obzir policijsko-birokratski rječnik, potpuno točno. Nije priveden zbog nepoćudnog tvitanja, ali je, zanimljivo, optužen i osuđen zbog nepoćudnog tvitanja.

Dakle, priveden je zbog jednog, kažnjen je zbog drugog. Policijsko-birokratski, policija je u pravu. Odnosno, bila bi u pravu, kad bi bila istina da se Duhaček doista nije odazvao pozivu policije. Duhaček je iznio tvrdnje da je surađivao s policijom, unatoč tome što mu je, cinično policijsko-birokratski, onemogućeno da surađuje s policijom. Ako je istina da mu je policijski poziv uručen u subotu te je u policiju "naručen" u ponedjeljak, kad je točno "unutar radnog vremena" bilo moguće dogovoriti drugi termin u policiji?

Kad se obični građani, kao sitni i slučajni prekršitelji zakona tretiraju kao organizirani kriminalci opasnih namjera i djelovanja, a organizirani kriminalci opasnih namjera i djelovanja tretiraju se ne samo kao obični, nego kao ugledni, građani, tada postaje jasno u kakvoj državi živimo

Podsjeća na simpatičnu sovjetsku praksu kojom se znalo nepoćudne građane kažnjavati tako da im se zabrani život u velikim gradovima. Ljubazna sovjetska država im je pripremila popis gradova u kojima smiju živjeti i po taj popis je nepoćudni građanin trebao osobno doći. Naravno, u Moskvu. Ne može se reći da im država nije izašla u susret. A to što se nisu smjeli pojaviti u Moskvi, oprostite, to je nešto sasma drugo.

Kažem, ne čudi Duhačekov slučaj. Iz gornjih je primjera vidljivo da je represivni aparat u stanju pokazati izrazitu agilnost, sposobnost, ekspeditivnost i stručnost kad su u pitanju prekršaji koji se protive vladajućoj politici, te nekakvim metafizičkim osjećajima domoljublja i dostojanstva svih onih i svega onoga što je za sebe umislilo da je utjelovljenje istog tog domoljublja i dostojanstva. Drugim riječima, kad se susretne s prekršiteljima zakona koji nemaju nikakve veze s vladajućom hijerarhijom.

Alibi-država

S druge strane isti taj represivni aparat krase izrazita aljkavost, nekompetentnost, sporost, neodlučnost i neefikasnost kad se suoči s procesuiranjem ozbiljnih zločina, višemilijunskih optužnica, serijskih ubojica, pripadnika organiziranog kriminala, onih zločina koji su išli na vrlo konkretnu i vrlo visoku štetu vrlo visokog broja vlastitih građana. Drugim riječima, kad se susretne s prekršiteljima zakona koji, tako je htio slučaj, redovito imaju vrlo direktne veze s vladajućom hijerarhijom.

Ukratko, represivni aparat vrlo je efikasan kad štiti samog sebe i nadrealno neefikasan kad treba ispunjavati svoju najosnovniju funkciju, štititi građane. Sitno kršenje zakona i njegovo nekažnjavanje, naravno, ne može nikako biti opravdano postojanjem većih zločina. Međutim, kad se obični građani, kao sitni i slučajni prekršitelji zakona tretiraju kao organizirani kriminalci opasnih namjera i djelovanja, a organizirani kriminalci opasnih namjera i djelovanja tretiraju se ne samo kao obični, nego kao ugledni, građani, tada postaje jasno u kakvoj državi živimo.

Dokrajči li kakav nasilnik, braneći se sa slobode, svoju žrtvu, represivni aparat će u nevjerici zatresti glavom, slegnuti ramenima, te uzdahnuti: "Tko bi rekao, ni u snu se nije dalo naslutiti...tako drag dečko, sve je uvijek pozdravljao na ulici, a staroj susjedi ponedjeljkom donosio mlijeko iz supermarketa. Još jučer je pred sucem obećao da joj, majke mi, neće ništa."

Nije to niti slučajna niti policijska država, nego alibi-država. Država koja nije u stanju osigurati poštivanje vlastitih zakona, od najviše do najniže razine, to je alibi-država. Država koja strogošću i rigidnošću postupanja oko najsitnijih gluparija pokušava stvoriti dojam da funkcionira kao pravna država. Jer, pretpostavka je pravne države da, ako se stigne baviti i najsitnijim kršenjima zakona, onda je riječ o ozbiljnoj državi u čijim temeljima je procesuiranje ozbiljnih prekršaja i kriminala kao od šale. To bi bila pravna država. Alibi-država je ona koja intenzivnim bavljenjem što sitnijim kršenjima zakona pokušava prikriti vlastitu nesposobnost za procesuiranje ozbiljnih prekršaja i ozbiljnog kriminala. Alibi-država je ona država koja radi isključivo sa svrhom da se ne vidi koliko ne radi.

Takva dijagnoza ne treba čuditi. Uostalom, svak' se bavi onime čime je u stanju baviti se. Policija i sudstvo u tome nisu iznimka. Ako nisu u stanju za bolje od dosad viđenog, nameće se zaključak da su maloumni. Ako ne smiju bolje od onog što su dosad pokazali, nameće se zaključak da su korumpirani. Ima i treća opcija, ona u kojoj su istovremeno i maloumni i korumpirani. Postoji i četvrta opcija, ali zbog nje se, kako smo vidjeli, ide u zatvor. Mislim na neprijavljivanje boravišta, naravno.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam