U hrvatskim školama disleksija, disgrafija, ADHD ili autizam nisu nepoznate pojave, a nastavnici i ravnatelji imaju smjernice Ministarstva obrazovanja oko toga kako raditi i pristupiti učenicima s tim problemima.
I dok u svijetu književnosti i poezije sinestezija predstavlja stilsku figuru povezivanja slika koje ne potječu od istoga osjetila (npr. već spomenuto meko plavetnilo ili plava subota, baršunasto podzemlje, sedefasta krafna s preljevom, bučno crveno, prhki oblaci…), sinestezija, kao možebitno neurološko stanje, predstavlja proces u kojem stimulacija jednog osjetilnog puta (npr. sluha) nehotice pokreće drugo osjetilno iskustvo (npr. viđenje boja).
"Subota je riječ plave boje", kaže mi odlučno zagrebačka školarka Vanda kojoj je s osam godina, u drugom razredu osnovne škole ustanovljena disleksija. "Crna mi je zapravo vesela boja!", sigurna je opet Vanda. Podsjećam je da se crno nosi na sprovodima, no nju je to začudilo. "Zašto? Tko je to odlučio?", pita kao da je upravo čula najveću ludost ove naše nesavršene civilizacije.
Roditeljima djece s disleksijom ljudi iz njihove okoline često znaju reći: “Vaša djeca imaju disleksiju? Ali djeluju tako pametno!". Te riječi izgovaraju čak i oni najdobronamjerniji prijatelji.
Povremeno se u hrvatsko-katoličkim medijima mogu naći članci u kojima se promoviraju “svjedočanstva” katoličkih lezbijki i homoseksualaca, većinom iz SAD-a. U tim “svjedočanstvima” oni govore o svojim “istospolnim sklonostima” i kako su se zahvaljujući Božjoj intervenciji “spasili” te odabrali “život u čistoći”, odnosno celibatu.
