"Subota je riječ plave boje", kaže mi odlučno zagrebačka školarka Vanda kojoj je s osam godina, u drugom razredu osnovne škole ustanovljena disleksija. "Crna mi je zapravo vesela boja!", sigurna je opet Vanda. Podsjećam je da se crno nosi na sprovodima, no nju je to začudilo. "Zašto? Tko je to odlučio?", pita kao da je upravo čula najveću ludost ove naše nesavršene civilizacije.
Roditeljima djece s disleksijom ljudi iz njihove okoline često znaju reći: “Vaša djeca imaju disleksiju? Ali djeluju tako pametno!". Te riječi izgovaraju čak i oni najdobronamjerniji prijatelji.
Povremeno se u hrvatsko-katoličkim medijima mogu naći članci u kojima se promoviraju “svjedočanstva” katoličkih lezbijki i homoseksualaca, većinom iz SAD-a. U tim “svjedočanstvima” oni govore o svojim “istospolnim sklonostima” i kako su se zahvaljujući Božjoj intervenciji “spasili” te odabrali “život u čistoći”, odnosno celibatu.
U Slovačkoj je održan Queer Sport Camp, organiziran s ciljem da se sportski prostori učine što sigurnijim i dostupnijim svima iz LGBTQIA+ obitelji, da se u podržavajućem prostoru mijenjaju normativni i rodno obilježeni sportovi, kao i da se potiče fair play.
Djeca znaju koliko je važno čitati. Čuju to gotovo svakodnevno od svojih roditelja i učitelja i to traje od vrlo rane dobi. Za djecu s disleksijom, borba s tako vitalnom vještinom može stvoriti mnogo stresa, a to može dovesti do tjeskobe i nekih drugih problema.