Povodom još jedne uspješne Povorke ponosa, porazgovarali smo s Markom Jurčićem iz Zagreb Pridea. Što nam je rekao o svojim dojmovima, zašto bi zagrebački Pride od sljedeće godine mogao izgledati drukčije, kakva je (zakonska) budućnost LGBT populacije u Hrvatskoj i još mnogo toga, pročitajte u našem intervjuu.

Zagreb Pride ima razloga za zadovoljstvo (i) ovogodišnjom Povorkom ponosa.
– Neusporedivo je s bilo kojom Povorkom dosad. Ne mogu biti objektivan jer meni je svaka Povorka posebna i ovisno o kakvom zadatku se radi, vidio sam je iz svih mogućih kutova. Zadnje tri godine sam određen za voditelja skupa, što je dosta stresan posao, nemaš mogućnost se puno kretati, hodaš dva metra ispred svih i imaš konstantnu policijsku pratnju, a u ključnim situacijama policija samo gleda tvoje postupke. Ipak, opuštajući je osjećaj doći na Zrinjevac i pogledati more ljudi kako sa svih strana ulaze u park. Čak sam skužio da i "Pride maršalka" (voditeljica) Iva Šulentić nije to očekivala kad smo na samom početku pozdravljali ljude koji su ulazili. Povorka je doista bila jako velika, i što je važno - nikad manje policije. Sjećam se pred nekih šest godina, onaj ključni četvrti Zagreb Pride 2005. godine imao je oko 100 ljudi i 500 policajaca, danas nas je oko 4000 i duplo manje policajaca nego ikad prije, što govori dovoljno kako su se stvari u Zagrebu promijenile zahvaljujući desetogodišnjoj borbi. Ljudi sada mogu slobodno ulaziti u Povorku, nema štitova, Trg žrtava fašizma nije bio ograđen, nasilja nije bilo, a čak i oni koji negoduju sada su ormaru i sram ih se pokazivati.

Jesi li zadovoljan medijima, odnosno načinom na koji su izvještavali o tome? Ove godine nije bilo protuprosvjeda niti bilo kakvog protivljenja od strane na primjer, Crkve, raznih građanskih udruga ili stranaka pa se čini da to, kao i Split Pride koji je prošao mirno, nije značajnije odjeknulo.
– Mediji su još prošle godine pokazali veliku društvenu odgovornost i demokratsku zrelost, posebno komercijalne televizije i portali, što treba posebno istaknuti, ove godine pridružio im se i javni Radio, a dogodine će, nadam se, i Televizija. Da, doista smo imali prvu veliku Povorku ponosa koja je po svim mjerilima bila uspješna: financijski jer su nam sugrađani i sugrađanke, građani i građanke RH, kao i dijaspora, nesebično dali potrebnih 15.000 kuna za najnužnije troškove. Bila je uspješna i u velikoj participaciji građana u Povorci; naime pokazalo se da je moguće imati i drugačiji skup LGBT osoba, s upola manje policije, koja prvi put dosad nije nosila štitove i teško naoružanje, te da za ogromnu Povorku mobilizator ne mora nužno biti bijes i ljutnja prema homofobnom nasilju, da ne treba biti velike medijske pompe, već je sve to moguće ako imate solidarnu, odgovornu, veliku i jaku LGBTIQ zajednicu koju smo između ostaloga i mi stvarali zadnjih 10 godina. Bilo je brdo LGBTIQ osoba koje su prvi put bile u Povorci, LGBT obitelji koje su bile s nama, mame i tate LGBT osoba, kao i javnih osoba i političara, ali ne da govore, nego da oni za promjenu slušaju nas dok govorimo. I Pride Week je bio prekrcat raznim događanjima i kroz njega je prošlo sigurno tisuću ljudi. Ovaj prekrasan Pride definitivno treba posvetiti svima koji su ga omogućili: financijski, dolaskom na Pride Week i Povorku ili pak samim sudjelovanjem.

Od dosta sudionika ovogodišnjeg Pridea se moglo čuti kako je program na Zrinjevcu svojevrstan "antiklimaks" nakon uzbuđenja koračanja u povorci. Naime, smatraju kako bi trebalo biti zabavnije jer ne idu svi poslije na već tradicionalnu Partycipaciju.
– Ne treba smetnuti s uma da je Povorka ponosa i dalje visokorizični skup, te da "spuštanju s klimaksa" trebamo pristupati krajnje ozbiljno i odgovorno. Bez obzira što su ljudi u Povorci bili bezbrižni, dovoljan je samo jedan, minimalni incident da se svima pokvari dobro raspoloženje. Naime, iako mnogi to ne znaju, imali smo nekoliko postupanja redara, kao i dojava o mogućim problemima. Uostalom, ujutro nakon Partycipacije opet je bilo sporadičnog nasilja. Osobno sam ranijih godina vidio užasne prizore i ne mogu opisati kolika je to muka kada te izjeda osjećaj odgovornost i zabrinutosti za integritet svake osobe na skupu pojedinačno, a kamo li kad nas je 4000, pet puta više nego prije. Pa prije samo nekoliko godina imali smo Molotovljeve koktele, razbijene glave i nasilje - i nad nama samima i nad sudionicima pred našim očima. Zagrebački Pride je još daleko od bezbrižne zabave u parku nakon Povorke, no ipak, već sad vidimo da će se iduće godine neke stvari moraju bitno mijenjati. Posebno u tretmanu kakav ovaj događaj zaslužuje od strane očekivane nove gradske vlasti, jer je očigledno da Povorka ponosa i Pride Week imaju veće potrebe nego li mi to možemo financijski i organizacijski omogućiti u ovakvim uvjetima u kojima radimo.

Jeste li razmišljali tome da, recimo dogodine, dovedete neke poznatije izvođače i da koncert traje duže?
– Rado bismo doveli i Lady Gagu da možemo, no nažalost živimo u društvu i zemlji u kojoj mnogi pjevači, pjevačice i grupe ne žele nastupati na Prideu. O tome je bilo mnogo govora i ranije i malo toga se promijenilo do prošle subote. Zato naš duboki naklon ide svima koji su nastupali dosada, od Dunje Knebl, preko Lollobrigide, One Piece Puzzlea, Marine Perazić, Stampeda, St!llnessa i Mangroova, a posebno performera/ica iz same zajednice - svi oni su za nas veće face od bilo koga drugoga, a posebno od onih koji su iz ovih ili onih razloga odbili nastupati za "pedere".
Što se tiče toga da koncert treba trajati duže, slažemo se, no to pitanje treba uputiti i gradskom uredu za prostorno uređenje koje nam uredno daje dozvolu za ostajanje na Zrinjevcu do 19 sati, s time da do tog vremena mora bit razmontirana i bina i park mora izgledati onako kako smo ga zatekli. Ok, možda je do sada postojao veći sigurnosni rizik za duže ostajanje u gradu, a posebno za konzumaciju alkohola na programu nakon Povorke, no mislim da je došlo vrijeme da se malo i opustimo.

Svojedobno si rekao kako Zagreb Pride ne želi komercijalne pokrovitelje/sponzore. Zašto? Primjerice, njujorški Pride ima sponzore poput Pume, AOL-a, Forda i slično, a ovogodišnji londonski Coca Colu, Smirnoff, Hilton...
– Svaka komercijalizacija javne potrebe je apriori loša i pogrešna i to je moje duboko političko uvjerenje, kao ujedno i politički stav Zagreb Pridea od prvoga dana, za koji je Povorka ponosa i dalje u prvom redu politički LGBTIQ događaj. To bi u našem slučaju dovelo do toga da se zbog korporativnih ili komercijalnih interesa žrtvuje vlastiti politički integritet. Čak i javno financiranje kroz projektne natječaje može dovesti do podilaženja tuđim interesima, jer u ovom trenutku malo koji natječaj ili donator želi dati novac da Zagreb Pride promovira neki "pederski brak s djecom", već bi oni da mi radije drvimo po "toleranciji" i nekom bućkurišu koji nema nikakvog smisla. S komercijalnim donatorima je još gore. Želimo li da nam Coca Cola uvjetuje poster, rutu ili proglas? Da nam lica Pridea budu modeli u Puma tenisicama, umjesto ljudi iz zajednice? Ja se nadam da ne, jer to nema nikakve veze s Prideom. No, nisu ni svi prideovi nužno komercijalni. Spomenuti njujorški pride je neprofitan, no sponzore koriste svi oni koji zarađuju od činjenice da djeluju u gradu u kojem je izbila pobuna lezbi, pedera i trans osoba, pa tako sve popratne aktivnosti, točnije bezbroj partyja i zabavnih sadržaja imaju komercijalnu isplativost, a time i sponzore. Londonski Pride se financira iz javnih tvrtki i ustanova: nacionalne aviokompanije, ureda gradonačelnika i gradske policije, i to zbog simboličke poveznice sa Stonewallom, no sve ostalo oko povorke je komercijalno. Drugi prideovi su potpuno komercijalni i malo tko od sudionika uopće zna zašto su se okupili osim da bi pili i plesali, dok su neki drugi, poput pridea u Stockholmu istovremeno jako zabavni i jako politični. Alternativni Pride u Berlinu, "Transgenialer CSD" se uopće ne financira, već njemu svako doprinese koliko može, želi i koliko uloži, što otvara prostor sasvim drugačijem pogledu kako se stvari mogu raditi. Kad je u pitanju Zagreb Pride, mislim da mi možemo razvijati vlastiti model, bez da se nužno ugledamo na druge - ja nadam se da će iduće godine neki LGBT obrtnik/ica iz Zagreba htjeti osigurati, primjerice, prodaju pića na Zrinjevcu, i od toga nešto i zaraditi, pa da sudionici i sudionice Povorke neće morati ostavljati novce Todoriću da bi u Teslinoj kupili pivo, radler, sendvič ili vodu.

Čini se da se Zagreb počeo navikavati na Povorke ponosa, što je odlično. Je li onda spreman za šareniji Pride, više nalik onima u velikim europskim ili svjetskim gradovima?
– Svakako, samo trebamo svake godine podizati ljestvicu. Recimo, osim dužeg programa, uklanjanje gelendera oko Zrinjevca, prodaje pića, kasnijeg kretanja Povorke, došlo je vrijeme možda i za prva vozila. Iako treba spomenuti da smo već i ove godine imali dva "vozila": mobilni razglas i jedan lezbomobil - oba su bila na nožni pogon.

Povukli ste sporni video "Svaka obitelj je sveta", kako ste objasnili, zbog kritika upućenih iz redova same LGBT zajednice. Poučeni višegodišnjim iskustvom, niste li mogli predvidjeti takve reakcije javnosti ili je možda podizanje prašine baš i bio cilj?
– Želimo podizati prašinu, uostalom sjetite se svih naših prijašnjih kampanja, od "Hrvatska to može progutati" do "Fuck You", no ne na ovakav način. Video je bio krivo iskomuniciran, pogrešno plasiran u javnost i zato smo Matea Popov i ja preuzeli osobnu i političku odgovornost za njega. Povukli smo ga zato što nam je stalo do mišljenja LGBT zajednice, no i zato što smo shvatili da smo grlom u jagode uletjeli govoriti o stereotipovima tijela i roda.

Koliko vam je – ako jest – taj "gaf" naštetio?
– Velika i uspješna Povorka pokazala je da nema štete i da je dobro da smo ga povukli.

Trebaju li Hrvatskoj Povorke ponosa i u drugim gradovima? Na primjer Rijeci, Puli, Osijeku... ili je u ovom trenutku važnije lobiranje pri nadležnim institucijama za nove zakone?
– Da, svakako. Uostalom naš ovogodišnji proglas kaže: "Bauk pederluka kruži čitavom Hrvatskom; danas Zagreb i Split, sutra Osijek, Rijeka, Zadar... Nikad ništa više neće biti isto." No te buduće Povorke ponosa, po nama, moraju biti želja i potreba lokalne LGBT zajednice i oni moraju tu promjenu inicirati i odraditi, a ne netko izvana. Organizatori Povorke imaju ogromnu odgovornost, ne samo 3 mjeseca prije i na dan Povorke, već svih 365 dana u godini, jer neko mjesto osjeća Pride i njegove posljedice svaki dan, svaki sat. Lokalni i prisutni LGBT aktivisti i organizatori/ce tako važnog događaja koji nepovratno mijenja neko mjesto moraju biti tamo u dobru i zlu, 24 sata na dan i nikad ne smiju isključivati mobitel ako ih netko iz zajednice treba. Tako radimo mi u Zagreb Prideu. Mi kao Zagreb Pride možemo druge prideove na sve načine podržati i savjetovati, ali nipošto ne možemo biti lica tih prideova, ili nedajbože, njihovi organizatori. Zato što ti ljudi ostaju živjeti u tim sredinama, i imaju pravo na odlučivanje o temama i porukama koji žele slati. Institucionalni okvir jest jako važan i treba raditi i na tome da se osigura jednakopravnost pred zakonom, no bez glasne, vidljive i samosvjesne emancipirane LGBT zajednice, po čitavoj Hrvatskoj, taj će proces ići teže i sporije.

U javnosti se stječe dojam kako ste u zavadi s Iskorakom i Kontrom ili bar ima onih koji to žele tako prikazati. Hrvatska je mala zemlja, a aktivista koji nešto mogu i žele napraviti nema previše. Nemamo li svi isti cilj? Ako se energija rasprši na tako male skupine, on će se možda u konačnici teže postići.
– Nadam se i vjerujem da svi imamo isti cilj, no demokratski je zdravo da postoji više grupa i da one imaju drugačije metode, ili ako baš želite, ideologiju - odnosno uvjerenja kakvo društvo želimo raditi. U Hrvatskoj postoji zreli, demokratski i pluralistički LGBT pokret i trebamo svi biti zadovoljni time da smo od "vreća za iživljavanje" postali politički važna i utjecajna zajednica. Zagreb Pride tijesno i sestrinski surađuje s LORI i Queer Zagrebom, a pozvali smo i Trans Aid Hrvatske da nam se priključi u savez koji zovemo Centar za LGBT ravnopravnost. Što se mene osobno tiče, a vjerujem i ostatka Zagreb Pridea, mi nismo ni sa kim u zavadi. Iskorak je, primjerice, uplatio donaciju za ovogodišnju zagrebačku Povorku ponosa što je bila lijepa i solidarna gesta i na tome im evo, drugi put javno zahvaljujemo. Siguran sam da ćemo i mi braniti i podržati Iskorak ako bude u teškoćama.

Što dalje? Ministar uprave Arsen Bauk najavio je kako će u proceduru staviti novi zakon kojim bi se značajno proširila LGBT prava, na čemu je radio i Zagreb Pride. Što misliš da će on sve obuhvaćati i kad ćemo napokon "upasti" u Obiteljski zakon?
– Točnije, mi smo izradili svoj prijedlog rješenja koji ćemo braniti ili kroz radnu skupinu za izradu budućeg zakona, ako budemo njezini članovi, ili javno, kao akteri javne rasprave. Izrada tog prijedloga trajala je četiri mjeseca i to po modelu i potrebama grupe LGBT obitelji koju smo okupili, a koju je prošli tjedan upoznao i Predsjednik RH. Svjesni smo činjenice da ova vlada neće potrebe LGBT parova riješiti kroz Obiteljski zakon, te da još neko vrijeme nećemo imati punu bračnu jednakost, no imamo priliku tome se uvelike približiti. Ne možemo više čekati da brojne neheteroseksualne obitelji čekaju dok se mi borimo s vjetrenjačama. Zagreb Pride je tome odlučio doprinijeti iz neidealističke pozicije, unatoč tome što nas dio zajednice uglavnom doživljava kao radikale teško spremne za kompromis. No, došao je trenutak u kojemu ćemo oko ovog pitanja postupiti krajnje pragmatično i to zato što nam je stalo do ljudi koji trebaju riješiti svoj status sada i odmah. Naš je stav da se kroz poseban zakon, koji mi zovemo "Zakon o životnom partnerstvu" treba regulirati obiteljski život LGBT parova i svih ostalih koji žele sklopiti takvo partnerstvo na način da se reguliraju imovinski odnosi, uzdržavanje, nasljeđivanje, kao i skrb o djeci koja žive u LGBT obiteljima. Dakako, trebat će s tim zakonom uskladiti još tridesetak drugih zakona u kojima se spominju bračni i izvanbračni drugovi - od Zakona o kaznenom postupku, Zakona o strancima do primjerice Zakona o najmu stanova.

Kažete da vam je izraz "istospolne zajednice" odbojan i protivite se njegovu korištenju. Zašto?
– Apsolutno! Ako "raznospolne zajednice" ne nazivamo tim imenom, već brakom ili izvanbračnim zajednicama, zašto bi mi isticali spol kao odrednicu naše zajednice? Ime je jako bitno. Zovu li lezbijke i biseksualne žene svoje cure, partnerice, supruge ili žene "istospolnim zajedničarkama"? Ne. Ako tražimo ravnopravnost s ostalim oblicima obiteljskog života, onda ćemo svoje zajednice i institucionalno nazivati onako kako ih zovemo i u praksi, "partnerstvom" - i to životnim partnerstvom, jer govorimo o našim životima, a ne autima i motorima. Jednog dana ona će se moći de jure zvati i "brakom", to jest, one LGBT osobe koje žele ući u takvu zajednicu. Zato između ostaloga želimo da novi institut životnog partnerstva bude uključiv za sve osobe, jer ako mi tražimo jednakopravnost, a koju nam još ne žele dati, pošaljimo poruku da mi ne isključujemo nikoga: ni po rodnom identitetu, ni po spolu, ni po spolnoj orijentaciji.

Koliko će vremena proći prije nego što država napokon počne razmišljati o LGBT obiteljima i reguliranju njihovih odnosa? Konkretno mislim na posvajanje djece i reguliranje roditeljskih uloga.
– Kroz godinu dana imat ćemo u većoj mjeri regulirane obiteljske odnose, a borit ćemo se da ta regulacija bude što šire obuhvaćena. Potreba za zakonskom regulacijom roditeljskih uloga, poput posvajanja partnerove ili partneričine djece, ili mogućnost suodlučivanja o skrbi za partnerovu ili partneričinu djecu - dakle regulacija postojećeg okolnosti u kojima se hrvatske LGBT obitelji već nalaze - donja je granica od koje Zagreb Pride neće odstupiti. Sve manje od toga je neprihvatljivo. Takvo rješenje ne može biti konačno, ali može biti na neko vrijeme zadovoljavajuće. Želim vjerovati će Hrvatska s vremenom biti jedna od zemalja koja će uvesti i bračnu jednakost.