Kao i svaki veliki čovjek, Nelson Mandela pokušavao je činiti ono što se u određenom trenutku činilo savršeno nemogućim. Povijest 20. stoljeća pamtit će ga kao jednog od tri lica nade i iskupljenja čovječanstva modernog doba, uz Mahatmu Gandhija i Martina Luthera Kinga, s tom razlikom što je Mandeli uspjelo preživjeti objektivno jednu od najstrašnijih tiranija svoga doba, pobijediti je i još postati i predsjednik.

Mandela je bio državni neprijatelj, terorist, komunist, saboter, osuđenik, a kolike su mu bile stvarne šanse da uspije doživjeti i to da postane predsjednikom Južnafričke Republike, pokazuje što je, unatoč službenim sankcijama protiv rasističkog režima na jugu Afrike, Mandela protiv sebe imao i dvije svjetske supersile.

Još od doba Ronalda Reagana, zbog navodne povezanosti s Kubom koja je ugrožavala SAD, Afrički nacionalni kongres (ANC) i Mandela osobno bili su na listi terorističkih organizacija SAD-a sve do 2008. godine, a ništa bolji tretman nije imao ni kod vlade Margaret Thatcher koja ga je smatrala "komunističkim teroristom i poklonikom opresivnog ANC-a".

Gotovo tri desetljeća mučne robije i razorena domovina

Režim južnoafričke Nacionalne partije ugnjetavao je naciju od 1948. do 1994. godine. O civilizacijskoj sramoti čovječanstva nije svjedočilo samo mrcvarenje 80-postotne crnačke većine, nego i poseban, zakonom propisan, tretman bijelaca, Indijaca te "obojenih", što je bila oznaka za rasno miješane građane. Totalna rasna segregacija, mučenja, policijski i vojni pohodi na štrajkove, pobune ili jednostavno civilne sastanke antirasističkih aktivista, nakon takvih skoro pola stoljeća uništavanja građanskog tkiva zemlje, Mandela je postao predsjednik koji je bez osobnih tragova revanšizma uspio izgraditi rasno miješanu naciju.

A imao je pregršt povoda za revanšizam već iz osobne tragedije. Tijekom 27 godina robije nije mu dopušteno da ode na pogreb prvo svojoj majci, a potom i kćeri. U prvom dijelu robije imao je pravo na komunikaciju sa svijetom u vidu jednog pisma svakih pola godine, vid mu je bio trajno oštećen kao posljedica rada na blještavilu sunca u kamenolomu, a jedva je preživio i upalu pluća čije posljedice je osjećao do kraja života.

Na predsjedničkoj funkciji dočekala ga je zemlja s 23 milijuna ljudi bez električne energije, trećinom nepismenih, dva milijuna djece bez ikakve škole, 12 milijuna bez pristupa pitkoj vodi, 33 posto nezaposlenih. O očaju i poniženju uništenih generacija da se i ne govori.

Izniman doprinos pravima seksualnih manjina

Na takvu eksplozivnu društvenu smjesu nadovezala se i epidemija HIV-a s 10 posto zaraženog stanovništva. Mjereći uvjetima u kojima živi Europa kao kontinent, Mandela nije bio uspješan predsjednik. Nije uspio zaustaviti val kriminala i nasilja kao posljedicu strašnog naslijeđa terora u Južnoafričkoj Republici. Nije uspio ni provesti u djelo nacionalizaciju zemlje koju je zagovarao još od kratke suradnje s komunističkom strankom s početka 60-ih, pa i danas bjelačka manjina posjeduje oko 80 posto obradivih površina.

Za životni vijek jednog ljudskog bića to bi definitivno bilo nemoguće. Međutim, uspio je pokrenuti društvo u kojem nasilje više nikada neće biti institucionalizirano, uspio je sasvim iz ničega izgraditi naciju koja u temeljima ima dovoljno slobode da uz više ili manje boli ima šansu graditi bolje sutra. Jedan od najboljih primjera za to je njegov osobni doprinos pravima seksualnih manjina čije je uopće postojanje za apartheida bilo zakonom strogo kažnjivo.

Mandela je, u krajnjoj liniji, i za takvu empatiju imao razloga jer je apartheid u praksi značio i brutalni progon svih koji su bili sumnjičeni za međurasne seksualne odnose.

Još tijekom svog zatočeništva Mandela je žestoko polemizirao s ostatkom zatočenih vođa ANC-a oko prava LGBT populacije, da bi potom u svom prvom mandatu inicirao da se u ustav unese njihova ravnopravnost s heteroseksualnom većinom.

Promijenio je ne samo Južnu Afriku nego i čovječanstvo u cjelini

Za afričke uvjete nevjerojatno, već 2000. godine Južnoafrička Republika je zakonski zabranila svaku diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, a u svjetskim razmjerima bilo je to što je već 2006. dozvoljen građanski brak istospolnim parovima, a još 1997. dopuštene su, primjerice, metode umjetne oplodnje lezbijkama. Koliko je riječ o zemlji sa sasvim drugačijim nacionalnim vođama pokazuje i to da je Mandela u tome imao apsolutnu potporu i još jednog dobitnika Nobelove nagrade za ljudska prava, nadbiskupa Desmonda Tutua te Mandelinog nasljednika Thabe Mbekija.

Naravno da ni tu stvari nisu išle jednostavno pukim donošenjem zakonskih okvira. U Južnoafričkoj Republici i danas se bilježe brojni napadi na homoseksualne osobe, najstrašnija su tzv. "korektivna silovanja", posebno u istočnom dijelu zemlje, no Mandelin trag u društvu vidi se i po tome što su primjerice prije samo jednog desetljeća ankete pokazivale homofobnost od preko 80 posto u društvu koje je u tome vidjelo opasnost za tradicionalnu mušku dominaciju. Posljednje ankete pak pokazuju da je taj postotak pao na 60 posto te da se ta zemlja ima čemu nadati.

Kako je povodom njegove smrti izjavio Desmond Tutu: "Kroz svoju toplinu i volju da sasluša druge on je vratio nadu drugih u Afrikance i Afriku." Ili kako je rekao njegov veliki suparnik, a poslije i suradnik iz bjelačkih redova F. W. de Klerk: "On je bio veliki ujedinitelj i vrlo, vrlo poseban čovjek pored svega drugog što je učinio."

Konačno, možda i najbolji epitaf Mandelinom životnom putu izrekao je irski premijer Enda Kenny, rekavši da je Mandelin put "promijenio ne samo Južnu Afriku nego i čovječanstvo u cjelini".