Prije 15 godina, na ulicama Pariza gužvalo se na stotine tisuća građana kako bi zajedno proslavilo naslov svjetskog nogometnog prvaka. Danas su ulice ponovno bile pune i bučne, ali razlog je znatno drugačiji.

Društveni analitičari pamte 1998. kao posljednju godinu u novijoj francuskoj povijesti kada je netko (ili nešto) uspio okupiti toliku masu u samo nekoliko sati. Tada su to bili nogometaši, a ovoga su vikenda za masovno okupljanje zaslužni Hollandeovi socijalisti. Socijalisti, koji prate moderne trendove borbe za ljudska prava i žele osigurati svakom građaninu i građanki pravo na brak i obitelj.

No, velikom broju Francuza ta se ideja ne sviđa. A gdje najbolje pokazati nezadovoljstvo nego na ulici? Kao i proteklih mjeseci, organiziranjem putem različitih realnih i virtualnih društvenih mreža, stotine tisuća nezadovoljnika odlučilo je danas zajedničkim snagama marširati glavnim pariškim ulicama, nositi maštovite transparente i uzvikivati “Mama i tata”.

Broj prosvjednika do sada je bio značajno manji pa se mnogi pitaju zašto baš sada na noge ustaje toliko građana?

Obećanje ludom radovanje?

Jedan od razloga leži u skorašnjem datumu kada će Hollandeova administracija otvoriti službenu raspravu o ozakonjenju istospolnih brakova. Novi je zakon dio predizbornog obećanja, a glasilo je ovako: “Legalizirat ćemo istospolne brakove do kraja 2013. godine.”

LGBT osobe traže potpunu jednakost s heteroseksualnim sugrađanima, što, među ostalim, uključuje pravo na brak, zasnivanje obitelji, posvajanje djece i medicinski potpomognutu oplodnju (koju do daljnjeg neće imati priliku koristiti). Protivnici parole ‘jednakost za sve’ naglasniji su kada se govori o posvajanju djece.

Kao i u našim krajevima, drže stav da obitelj čine majka i otac i da se “u tu svetinju ne smije dirati”. Djeca se ne mogu normalno razvijati, smatraju, bez oba roditelja, pri čemu misle na majku i oca. Leđa im, očekivano, drže gotovo sve religijske skupine i njihove vođe.

Ovom dijelu stanovništva statistika očito nije prijatelj. Jer kada bi bila, tada bi znali da je u lezbijskim i gej obiteljima stopa nasilja ravna nuli, da djeca iz ovih obitelji pokazuju bolje kognitivne i socijalne uspjehe te iznimno visok stupanj životnog zadovoljstva. No, zašto bi to njima bilo bitno?

Neovisno o ishodu ovog prosvjeda, od kojeg očekuju radikalan preokret u glavama socijalista i samog predsjednika, planiraju organizirati koliko je god potrebno masovnih okupljanja ne bi li zaustavili ovo ‘nasilno razbijanje tradicije’.

Što lezbijke i gejevi mogu očekivati?

Činjenica da je tisuću autobusa, desetak posebnih brzih vlakova i na tisuće osobnih automobila u samo nekoliko sati okupiralo glavni grad, da su religijske organizacije ustale na noge kao rijetko do sada, te da je nekoliko predizbornih obećanja (poput 75 postotnog poreza na bogataše i smanjenje nezaposlenosti) jednostavno palo u vodu, nikako ne ide u prilog ni vladi ni LGBT osobama.

Da stvar bude gora, uslijed ogromnog duštvenog pritiska, Hollande je odlučio odbaciti amandman kojim bi se lezbijkama omogućila medicinski potpomognuta oplodnja.

Na ovaj neočekivani potez reagirale su brojne udruge i opravdano počele strahovati da predsjednik ne bi učinio isto i kod novog zakona. Rejting mu je posljednjih mjeseci znatno pao, crkva mu je stalno za vratom, a s planovima o porezu na bogate može očekivati još gostiju na vratima.

Zbog navedenog, velik broj građana (brojka se sada penje do 50 posto) ne vidi razlog da se vlada trenutno bavi ozakonjenjem istospolnih brakova kada su “prioriteti nezaposlenost, siromaštvo i generalno društveno nezadovoljstvo”.

Koliko je Hollande jak i doslijedan pokazat će naredni mjeseci. Ipak, pitanje koje se postavlja, a dobra je poveznica za naša lokalna događanja, jest – može li pritisak (tradicionalnog dijela) društva pobijediti samu državu, kao što je to činio mnogo puta u prošlosti?