Optimističan bi duh mogao pomisliti da u državi koja je ove godine konačno dobila bračnu jednakost mogao nastupiti ako ne radikalan pad homofobnih nedjela, onda barem kakvo-takvo uzmicanje nasilja nad LGBT populacijom.

U korist te svijetle teze mogu se, dakako, navesti argumenti kao što su konačno postizanje jednakosti pred zakonom LGBT osoba, rješavanje pravnog statusa, prava posjeta u bolnici, nasljedstva, ukratko, jasni izlazak istospolne zajednice iz sive zone zakona,…

No brojke koje je prošli tjedan iznijela organizacija SOS Homophobie brzo su prokazale dotičnog optimista kao naivca. Naime, u prvih šest mjeseci tekuće godine u Francuskoj je zaprimljen broj prijava nasilja jednak ukupnoj brojci iz 2012. Dakle, radilo bi se, grubo rečeno, o dvostrukom povećanju homofobnog nasilja u 2013. Unatoč i usprkos svom legalnom progresu.

Fenomen u kojem sve veća prava prati i rastući broj nasilnih djela može se svakojako promatrati i nije baš da isključivo važi za Francusku, no u njemu nikako nije benigna uloga glasne opozicije istospolnih brakova.

Država zakazala

A ta je glasna i ne baš tako malobrojna opozicija u Francuskoj, koja se prozvala "Prosvjed za sve" naspram zagovornika koji su se prozvali "Brak za sve", okupila jednu veoma heterogenu skupinu članova. Među njima su se tako našli brojni pripadnici starije populacije (što se objašnjavalo navodno "nepremostivim" razlikama u mentalitetu), razočarani kršćanski demokrati (što je upućivalo na političku oportunost), ponešto simpatizera krajnje desnice (što zbog uvjerenja, što zbog oportunizma) te pripadnici tvrđih katoličkih struja, odgovornih za ulične igrokaze na temu "mama i tata = jedina moguća obitelj".

Upravo se tijekom tih prosvjeda često moglo čuti svakojakih verbalnih ispada na temu LGBT populacije nad kojima su se vođe pokreta redovito zgražavali te uvijek bili nanovo iznenađeni. No mjestimice je medijski udarna tema istospolnih brakova prelazila iz verbalne u fizičku domenu. Primjerice, u Lilleu su u travnju trojica skinheada upali u poznati gej bar u centru grada s namjerom da, prema svjedocima, "razbiju pedere". Rezultat te "operacije" bio je sljedeći: razbijeni inventar poznatog bara "Le Vice&Versa" i nanesene ozljede osoblju bara, popraćene zasigurno primjerenim uvredama.

Udruge su odmah upozorile da kontekst prosvjeda nikako ne može biti izgovor za napade, no kao problematičan faktor nisu se toliko pokazali mladići obrijanih glava i usijanih stavova, već sam državni aparat.

Naime, suđenje bi tek trebalo početi, a dok je na makro razini podrška LGBT populaciji išla glatko, na lokalnoj razini naišlo se na niz teško premostivih prepreka. Tako optuženici, točnije njihov odvjetnik, sada tvrde da se radilo tek o "banalnom verbalnom okršaju", da do tučnjave nije ni došlo, a usput je i relativizirao simpatije mladića prema krajnje desnom pokretu "Nacionalne revolucionarne mladeži" koji je, nota bene, u međuvremenu i zabranjen. Odvjetnik oštećene strane, kao i brojne udruge, prozivaju sudske vlasti zbog odugovlačenja procesa te zbog "kukavičluka" u slučaju da se homofobni napad svrsta u kategoriju "lakšeg verbalnog obračuna".

Kad se spoje radikalna desnica i tvrdi katolicizam...

Ne bi bilo pogrešno reći da su nakon donošenja zakona na brojne probleme naišli i protivnici i zagovornici istospolnih brakova. S jedne strane, nekoliko gradonačelnika je već javno najavilo da neće vjenčavati istospolne parove zbog "prigovora savjesti", ne obazirući se pritom nimalo na svoje zakonom propisane obveze. S druge strane, šaroliki pokret "Prosvjeda za sve", koji su u međuvremenu napustili brojni vođe, ostao je u neobranom grožđu.

Tako da svoj "politički potencijal" više ne koriste protiv istospolnih brakova, već se, ni manje ni više, protive vojnoj intervenciji u Siriji. Nastavak tog fluidnog pokreta, u jednom začudnom spoju krajnje desnice i tvrdog katolicizma, svakako će trebati pratiti.

Na temu povećanja homofobnog nasilja nažalost nema jednostavnog odgovora. Bilo da ga se otpiše kao "povećanje napetosti", kao "oportunistički vandalizam" ili kao "kolateralnu štetu", ostaje, a to jasno pokazuje slučaj u Lilleu, nespremnost i nevoljkost državnog aparata da vlastite zakone mirno i dosljedno provede. Dok je tome tako, svako ufanje u skori kraj nasilja samo zbog novog zakona ostaje tek naivna gesta.