Stalni izvještaji zapadnih medija iz Afrike na temu LGBT prava posljednjih mjeseci daju se uglavnom svesti pod nazivnik "zgražanje i osuda". Naime, slijedom novih zakona u Nigeriji gdje je homoseksualnost kriminalizirana, i u Ugandi gdje se, prema novom zakonu, uvodi obveza "prijave homoseksualnog ponašanja", zapadni mediji nisu se štedjeli u svojim konsterniranim napisima.

Bez nekog posebnog redoslijeda, nizale su se opaske o drakonskim mjerama, o otkazanim posjetima tamošnjim političarima u rezidencije zapadnih vođa, o golemoj potpori zakona među lokalnim stanovništvom…

Istina, mjestimice su se mogle pronaći trezvene analize uzroka koje govore o svjesnoj diverziji u javnome mnijenju da bi se umanjila loša ekonomska bilanca predsjednika Nigerije Goodlucka Jonathana, no fokus na priči o seriji novih represivnih zakona u Africi ostaje mahom vanjski, uvjetovan isključivo stranim vrednovanjima i lišen onog krucijalnog elementa, osluškivanja realne situacije na terenu.

I dok se itekako dade raspravljati o legitimitetu Zapada da ostalima daje lekcije na temu prava manjina (dovoljno je, primjerice, spomenuti nedavne prosvjede u Francuskoj na temu navodne "rodne ideologije" u školama i ugroze obitelji ili raznorazne pokušaje južnih država SAD-a da zaobiđu ustavnu odredbu o bračnoj jednakosti), zapravo je uputnije i mnogo zanimljivije, u aktualnoj situaciji, poslušati glasove iz Afrike na tu temu.

Zašto bi itko odabrao biti homoseksualcem u zemlji u kojoj im je život toliko težak?

Jedan od zamijećenih bio je svakako "izlazak iz ormara" kenijskog pisca Binyavange Wainaina koji je krajem siječnja poručio da ga novi zakoni neće spriječiti da putuje u Nigeriju.

Liberalnim glasovima afričke javnosti pridružila se nedavno i nigerijska spisateljica Chimamanda Adichie, objavivši apel protiv homofobije u nacionalnim novinama The Scoop. Svoj zapis započinje pričom o drugačijem, mršavom dječaku, prozvanom Sochukwuma, koji se volio igrati s djevojčicama.

Zbog svoje različitosti i iskakanja iz norme trpio je razna maltretiranja vršnjaka koji su ga, među ostalim, pokušali baciti s balkona s drugog kata. Govorili su da je "abnormalan" i da je "odabrao taj životni stil", no spisateljica se pita kako je išta od toga mogao svjesno odabrati osmogodišnji dječak i kako je moguće u tim godinama, prije razvijanja hormona, upisivati toliko jaku seksualnu matricu. Zapravo, zašto bi itko odabrao biti homoseksualcem u zemlji u kojoj im je život toliko težak?

Umjesto apriornih osuda sa Zapada, Adichie nudi pomirujuću poruku svojim sugrađanima "da ima humanosti i poniznosti u prihvaćanju stvari koje ne poznajemo". Zaključuje da se empatija ne može ograničiti samo na ljude koji su poput nas.

Homoseksualnost ne može biti zločin jer nema žrtava

Podcrtava da je zadaća neugrožene većine upravo zaštititi nejaku manjinu, da je zakon protuustavan, nejasan i da uopće nema objašnjenja kako je dobio prioritet pred brojnim, veoma realnim problemima u zemlji. Nadalje, on je nepravedan u državi u kojoj je stupanj pismenosti nizak, čak i među diplomantima, i u kojoj se umire od lječivih bolesti.

"Ne možemo biti pravedno društvo ako nismo u stanju prihvatiti benigne razlike, živjeti i pustiti druge da žive", tvrdi mlada spisateljica. Upravo zato homoseksualnost ne može biti zločin jer nema žrtava, ni ljudskih ni za društvo, a novi zakon samo potiče na nove eskalacije nasilja. Stvari postaju tim apsurdnije što je nigerijsko društvo veoma otvoreno u javnom pokazivanju osjećaja, pa i među muškarcima, koje se odsada ima arbitrarno procjenjivati isključivo u okviru manje ili više latentne homoseksualnosti.

Argument o biblijskom temelju zakona stoji do one mjere u kojoj bi se jednako osudili razvod i preljub, koji, naravno, nisu zločini. Zatim, argumenti kojima se homoseksualnost prispodobljuje s pedofilijom, animalizmom ili manjkom patriotizma podsjećaju, posebice u nezavidnoj domaćoj situaciji, da jalove raspre nisu nikakva specifičnost afričkoga kontinenta ili Nigerije.

Umjesto trezvenog pristupa, svjesno se potpirivao strah od ozakonjenja istospolnih brakova, po uzoru na neke zapadne zemlje, koji u Nigeriji nije bio ni u dalekim planovima. A zapravo ni u Hrvatskoj. I tu svako zgražanje prestaje.