Meksički redatelj i aktivist Marco Castro-Bojorquez glas je i nadahnuće mnogim LGBTIQ osobama koje se bore za otvoreno, tolerantno i bolje društvo. Njegov dokumentarac El Canto del Colibrí (Kolibrijeva pjesma) snažan je prikaz latinoameričkih očeva koji govore o svojoj LGBTIQ djeci, a u intervjuu za Crol.hr govori o upravo o takvim odnosima, važnosti coming outa i svom radu, a ima i poruku za hrvatsku LGBTIQ zajednicu.

Film je doživio uspjehe na festivalima, no Castro-Bojorquez, osim LGBTIQ aktivizma, pokušava kroz svoja predavanja educirati o HIV-u i stigmatizaciji koju doživljavaju oboljeli.

Vaši filmovi često se usredotočuju na latinoameričke obitelji i njihovu LGBTIQ djecu. El Canto de Colibrí, vaš posljednji film, ilustrira snažne obiteljske veze. Što Vas je privuklo takvom projektu?
El Canto del Colibrí mi je promijenio život. Prije nego što sam počeo snimati ovaj film, mislio sam da ću napraviti kratak film koji će nastaviti prethodni, Tres Gotas de Agua, priču o trima snažnim majkama koje vole svoju LGBTIQ djecu i to žele podijeliti sa svijetom. Nakon što sam preselio u Los Angeles, moj dobar prijatelj i kinematograf Jose Alfaro rekao mi je kako bih trebao napraviti film koji će se fokusirati očeve sa sličnim pričama.

Posveta ocu

Osim toga, na Konferenciji LGBTIQ mladih u Los Angelesu razgovarao sam s mladima koji su doživjeli nasilje samo zato što su dio LGBTIQ zajednice, a njihove su priče potresne. Bio sam u teškoj depresiji nekoliko dana i nisam htio vjerovati da je situacija toliko loša: mnoge mlade osobe dolaze iz latinoameričkih imigrantskih obitelji i upravo su me oni nadahnuli na snimanje filma El Canto del Colibrí.

Je li aktivistu poput Vas, koji godinama pišete i režirate, bilo teško slušati priče očeva koji iskreno govore o svojim osjećajima i vlastitim procesima suočavanja s društvenom diskriminacijom te njihove djece, kako proces "izlaženja iz ormara" može stvoriti emocionalni kaos, prepun dilema?
– Nisam siguran je li "teško" dovoljno snažna riječ koja će opisati takav osobni i politički proces. Mogu samo reći da mi koji se borimo protiv diskriminacije, svoje osjećaje i brige izlažemo na vrlo ranjivo mjesto, a to je javnost. Ljudi trebaju shvatiti da je potrebno stvoriti sigurno društvo, jer osobe koje su najčešće marginalizirane (oboljeli od HIV-a, seksualni radnici, imigranti bez dokumenata, osobe s invaliditetom, narkomani...), nemaju nikakvu sigurnost i pomoć. To je naša realnost.

Moja poruka svima koji se "boje izaći iz ormara" u Hrvatskoj jest da su oni savršeni i predivni baš kako jesu. Trebaju shvatiti da proces koji oni doživljavaju demonstrira koliko je potrebno imati ponosa i hrabrosti za osobnu revoluciju

Kad želiš napraviti film koji se fokusira na ovakve probleme, to stvara jednu duboku "tetovažu" na duši. To nikad nisam doživio i u mom slučaju, samo nekoliko mjeseci prije nego što je moj otac umro, razgovarali smo o mojoj seksualnosti, a samo tri dana prije nego što je film izašao, on je umro. El Canto del Colibrí je film posvećen njemu, mom ocu. Postoji nekoliko stvari koje želim razjasniti: zbog nekih ljudi koji su me ohrabrili i bili uz mene, El Canto del Colibrí je film koji me danas još uvijek vodi da upoznajem nove ljude s vlastitim posebnim pričama koje nas poučavaju o različitosti života. Posao redatelja doživljavam vrlo ozbiljno i to mi obogaćuje život i tjera me da još više stvaram.

Nažalost, mnoge LGBTIQ osobe u Hrvatskoj imaju veliki problem s "izlaskom iz ormara" svojim roditeljima. Koji savjet biste im dali? S kojim preprekama ste se vi trebali suočiti?
– Moja poruka svima koji se "boje izaći iz ormara" u Hrvatskoj jest da su oni savršeni i predivni baš kako jesu. Trebaju shvatiti da proces koji oni doživljavaju demonstrira koliko je potrebno imati ponosa i hrabrosti za osobnu revoluciju. Jer izlaziti "iz ormara" jest revolucija. Potrebno je pronaći snagu i osvijestiti da nitko ne zna kad je pravi trenutak za coming out, osim njih samih. Ukratko, želim kazati kako LGBTIQ zajednica treba biti ponosna na svoje uspjehe, ma koliko se oni činili maleni.

Imamo još dosta posla

Nažalost, još uvijek nismo uspjeli stvoriti sigurno mjesto za queer mladež u svijetu i zato trebamo više razgovarati o ovakvim problemima. Osobe koje trpe diskriminaciju u Hrvatskoj nisu same, postoje organizacije koje se danas bore za njihova prava. Primjerice, ovdje, Somos Familia, koji su osnovale dvije majke i koje sam i ja član, podržava latinoameričke obitelji s LGBTIQ djecom nastojeći ih obrazovati. Sve je počelo kad susu Laurin Mayeno i Mirna Martinez došle na konferenciju mladih u Kaliforniji, a mladi su htjeli predstaviti radionicu na španjolskome o obiteljima koje su naučile kako prihvatiti LGBTIQ djecu. Složile su se kako o tome treba više istraživati te osnovati organizaciju koja će podržati tu ideju. Postigle su velik uspjeh.

Vaš film donosi nadu da je moguće izići "iz ormara" bez posljedica poput diskriminacije te čak izazvati znatiželju i, konačno, podršku onima koji se boje. Bi li filmovi poput Vašeg trebali ući u obrazovni sustav i prikazivati se u školama? Možemo li na to utjecati na globalnoj razini?
– Iako danas imamo mnoge dokumentarne filmove s pozitivnim porukama ohrabrenja, imamo još dosta posla, pogotovo ako želimo izazvati emociju ili isprovocirati reakciju, tako da ljudi nešto poduzmu. Smatram da je komplicirano to implementirati u školama jer su te teme još uvijek tabu, a ja sam imao sreću jer sam imao ljude koji su bili spremni pomoći. Nije svaki aktivist privilegiran poput mene i veoma sam zadovoljan što imam izvanrednu ekipu koja stoji iza mene i daje mi podršku. Nisam znao da postoji filmska industrija koja će te podržati ako radiš filmove za humanitarne svrhe.

Samo nekoliko mjeseci prije nego što je moj otac umro, razgovarali smo o mojoj seksualnosti, a samo tri dana prije nego što je film izašao, on je umro. El Canto del Colibrí je film posvećen njemu, mom ocu

Za naš film htjeli bismo veću mrežu za distribuciju, javne projekcije i društveni dijalog, no za to je potreban novac. Trebamo stvoriti fondove tako da možemo dalje širiti poruku, no uz to ide i ulaganje u obrazovne sustave. Ovo je za nas sve novo, ali isto tako ne želimo tako lako odustati, jer svrha nam je prikazati film i nadahnuti one koje se osjećaju zapostavljeni, a žele ispričati svoje priče.

Svi se trebamo uključiti u aktivizam koji smatramo bitnim

U filmu ste prikazali odnos roditelja i djece. Je li Vam to bio specifičan cilj, poslati poruku brojnim roditeljima kako bi mogli bolje razumjeti svoju LGBTIQ djecu?
– Naravno! Naša ciljana publika bile su imigrantske latinoameričke zajednice i njihova LGBTIQ djeca. Imali smo veliku sreću što su primili film na festivale i u jednom trenutku smo shvatili koliko je bitna suradnja s organizacijama u istoj poziciji. Želimo skupiti više novca te poticati dijalog o ovakvim temama. Zadovoljni smo što smo uspjeli prenijeti ovakvu priču koja će biti mnogima bitna i koja može nešto promijeniti. Mnogi su mi prišli i rekli kako im film daje nadu i tu sam upravo htio stvoriti i tezu da Latino muškarci nisu homofobni, transfobni ili mačisti kako mnogi misle.

Osobe koje me danas nadahnjuju su transrodne žene različitih rasa, kultura i boja kože. Nitko drugi u našem pokretu nije doživio toliko fizičkog i psihičkog nasilja poput njih

Zanimljivo je vidjeti različite načine na koje očevi govore o brigama i ljubavi za svoju djecu. Je li vas to potaknulo na snimanje još sličnih filmova?
– U Tres Gotas de Agua možete vidjeti bogatstvo dijaloga majki i djece. Kad sam počeo snimati muškarce i pitati ih o tim temama, shvatio sam da sam ja jedina osoba koji im postavlja takva pitanja o njihovoj djeci. Bila mi je nevjerojatna čast otkriti i ispripovijedati njihove priče koje su inspirativne i važne. Cilj projekta bio je sačuvati njihov integritet, zato što su oni moja obitelj i darovali su mi dragocjene priče za što ću im uvijek biti zahvalan.

Što možemo napraviti za širi dijalog koji će utjecati na druge da razmisle i prihvate različitosti?
– Smatram da se svi trebamo uključiti u nekakav aktivizam koji smatramo bitnim. Sam sâm kroz iskustvo toliko toga naučio kad sam volontirao u jednoj afričko-američkoj zajednici u San Franciscu. Shvatio sam koliko je bitno "stvoriti" vlastiti aktivizam i kako smo svi različiti te da nužno ne dijelimo iste stavove, ali je to dobro. Važno je biti znatiželjan i razumjeti što je potrebno za borbu.

Kakvi Vas ljudi nadahnjuju?
– Osobe koje me danas nadahnjuju su transrodne žene različitih rasa, kultura i boja kože. Nitko drugi u našem pokretu nije doživio toliko fizičkog i psihičkog nasilja poput njih, a naš je posao zaštititi ih i surađivati tako da promijenimo trendove.

Kako je bilo raditi s LGBTIQ mladeži?
– LGBTIQ mladež oduvijek je bila moj učitelj i nikad ne bih uspio bez njihove ljubavi i podrške.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.