Provevši ljeto u Dresdenu, došao sam u priliku neko vrijeme provesti i s azilantima koji su smješteni tamo. Ovim "našim" azilantima. Koji azil u Njemačkoj traže na temelju svoje seksualnosti, u strahu za vlastiti život i sigurnost zbog iste te seksualnosti.

U ovom slučaju, riječ je o jednom Libanoncu. Razmijenivši prilikom upoznavanja standardne geografsko-povijesno-lingvističke osnovne informacije Hrvatske i Libanona, iznenadio me pitanjem. Pitanjem o tome kakva je situacija u Hrvatskoj s LGBTIQ* pravima. Odnosno, više sam iznenadio samog sebe, jer nisam znao kako da mu uopće odgovorim na to pitanje.

Dodatno me zbunio pitanjem je li homoseksualnost uopće legalna u Hrvatskoj. Nije me zbunio time što možda smatra da je Hrvatska toliko nazadna da je homoseksualnost još uvijek nelegalna. Zbunio me time što me vratio u realnost mnogih pedera u svijetu, kojima ne samo da je teško biti to što jesu, nego je to, dapače, ilegalno.

Pričati o tome kako je biti pederom u Hrvatskoj nije isto iz pozicije stanovnika Zagreba i nekog zabačenog mjesta

To je, ujedno, postala i prva točka pokušaja opisivanja kako je biti peder u Hrvatskoj. Naravno da je u Hrvatskoj legalno biti peder. Ta cijeli život ja potpuno legalno postojim! Naravno da sam mu odgovorio da je pederluk još od 1977. godine legalna stvar. Također, u Hrvatskoj je homoseksualnost uklonjena s liste mentalnih bolesti još 1973. Kako i Wikipedia potvrđuje, sedamnaest godina prije nego što je istu stvar učinila Svjetska zdravstvena organizacija. Hrvatska, sedamnaest godina ispred svijeta!

Lako za povijest, ali kako dočarati sadašnju situaciju pederluka u Hrvatskoj? Naravno da mi je početni poriv bio situaciju prikazati groznom. Međutim, ove povijesne činjenice dale su mi malo za razmisliti. Saopćio sam mu da se u Zagrebu već 16 godina uredno održava Zagreb Pride. Istina, u početku je bilo gadno i nasilno. Ali, evo, već godinama povorka protječe mirno, uz brojnu podršku i pridruživanje građana, a protuprosvjedi su odavno stvar prošlosti. K tome, postoji Pride i u Splitu. Kakav god da jest, održava se sedam godina.

Relativno napredni zakoni se ne ruše zato što su mnogi hrvatski političari/ke, srećom, dovoljne kukavice da se ne usude zakonodavstvo usklađivati s onim što jesu, s osobnim i uvjerenjima brojnih kolega iz stranke. I iz istih razloga se ne provode. Neprovođenje tih relativno naprednih zakona dodatno potičemo mi sami

Što se tiče incidenata, dogodi se tu i tamo da netko bude napadnut. Ali, nije baš da svaki drugi dan čitamo o napadima, pogotovo ne organiziranim, na pedere kao pojedince ili skupinu, na mjesta okupljanja i slično. Naravno, pričati o tome kako je biti pederom u Hrvatskoj nije isto iz pozicije stanovnika Zagreba i nekog zabačenog mjesta. Ali, generalno se čini da situacija i nije toliko loša.

Postoje LGBTIQ* portali, nitko ih ne zabranjuje, a niti mene se još nitko nije sjetio zabraniti niti poslati prijeteći mejl. Pusti pedera, vidiš da je običan čoban i budala.

Uočljiv i popriličan jaz

Upitao sam i ja, naravno, kakvo je stanje s pravima u Libanonu. Na što mi čovjek odgovara: "Nemamo prava!". Moj odgovor na to je bio: "Odlično! Nemate prava, nemate problema!". Tom crnohumornom dosjetkom završili smo raspravu o ovoj temi.

O ovom razgovoru razmišljao sam i kasnije. Čitao sam osnovne informacije o LGBTIQ* pravima i povijesti u Hrvatskoj i Libanonu. Možda je najzorniji prikaz upravo preko ove dvije tablice. Pogađate, prva prikazuje stanje u Libanonu, druga u Hrvatskoj. Uz napomenu da je u Libanonu homoseksualnost legalna de facto, premda i dalje postoje zakoni na temelju kojih bi se ona mogla smatrati ilegalnom.

Izvor: Wikipedia

U usporedbi s Libanonom, tablica za Hrvatsku jako lijepo se zeleni. Prevedeno, imamo mogućnost raditi apsolutno sve kao i razvijeni svijet na koji se volimo ugledati, osim naše ozakonjeno partnerstvo nazivati brakom, zajedno s partnerom posvajati djecu te donirati krv. Komercijalno surogat-roditeljstvo je ionako zabranjeno, neovisno o seksualnoj orijentaciji.

Premda je Libanon najliberalnija arapska zemlja, svejedno to ne znači da se Hrvatska treba uspoređivati s njim i na temelju toga zaključivati kako je situacija s LGBTIQ* pravima gotovo bajkovita. Međutim, gledajući ovu tablicu za Hrvatsku i uspoređujući je s mišljenjima LGBTIQ* populacije, definitivno je uočljiv popriličan jaz.

Solidno zakonodavstvo i katastrofalno, korumpirano sudstvo

Čitav taj jaz produkt je jednog od dva razloga. Ili je situacija u Hrvatskoj na papiru i zakonodavno puno bolja nego na terenu, pa ovaj tablični pregled daje iskrivljeno optimističnu sliku. Ili LGBTIQ* populacija nije svjesna da joj je bolje nego što misli, pa njihovi dojmovi o životu u Hrvatskoj daju iskrivljeno pesimističnu sliku.

Prvi se razlog može prevesti kao standardna hrvatska boljka vidljiva na apsolutno svim razinama, nevezano uz to o kojoj zakonski reguliranoj tematici je riječ. To je, naravno, sasvim solidno zakonodavstvo i upravo katastrofalno, sporo, neujednačeno i korumpirano sudstvo. Iz takvog sudstva proizlazi i isto takvo provođenje zakona. Dakle, katastrofalno. Nikakve koristi od zakonske zaštite protiv diskriminacije, definicije zločina iz mržnje, zajamčene ravnopravnosti pri zapošljavanju, ako se u praksi provođenje tih zakona na bilo koji način pokušava osujetiti. Banaliziranjem svih ili većine situacija u kojima se ljudi nađu diskriminirani, napadnuti, pretučeni, ne dobiju posao ili dobiju otkaz samo zato što su, jebiga, dio LGBTIQ* populacije.

Kako izaći iz začaranog kruga? Čekati da hrvatski političari prestanu biti pizduni? Prije ćemo doživjeti da negdje nikne križni put pod morem. Ništa nam ne preostaje nego da sami prestanemo biti pizduni

Razlog prvog razloga može biti još jedna divna i učestala hrvatska karakteristika, omiljena među hrvatskim političarima i političarkama. Beskičmenjaštvo, nedostatak bilo kakve osobnosti, kukavičluk, provincijalni mentalitet dodvoravanja autoritetima, opsjednutost time kako "nas" doživljavaju spomenuti autoriteti i drugi općenito te frustracija time što moraju raditi jedno, a najradije bi radili nešto skroz drugo.

Naravno da moraju. Jer sve ovo lijepo opisuje stari hrvatski pozdrav, pardon, izraz. Pizdunstvo. Naravno da će provincijalni pizduni htjeti ostaviti dojam pripadanja Zapadu. Pa će izglasati i ovaj zakon i onaj zakon. Dat ćemo pederima sve, samo nas primite u EU, samo gledajte na nas kao civilizirane, a ne kao na najobičnije seljačine i kicoše, što i jesmo.

Bi li bilo blasfemično i za dio LGBTIQ* populacije reći da ih obilježavaju beskičmenjaštvo i kukavičluk?

Kad radiš jednu stvar radi drugih, a potpuno suprotnu dok nitko ne gleda radi sebe, tada jedini rezultat može biti ovakva situacija kakvu imamo u Hrvatskoj. Na papiru odličnu situaciju. U stvarnosti ne baš tako dobru situaciju, gdje i dalje napadi na temelju seksualne orijentacije prolaze nekažnjeno, na govor mržnje se odmahuje rukom, a ljude je i dalje više strah izlaska iz ormara nego da negdje u mraku slučajno ugledaju Pennywisea.

Drugi razlog počinje upravo tamo gdje završava ovaj prvi razlog.

Ne kod Pennywisea, nego kod izlaska iz ormara. Bi li bilo blasfemično i za dio LGBTIQ* populacije reći da ih obilježava beskičmenjaštvo, nedostatak bilo kakve osobnosti, kukavičluk, provincijalni mentalitet dodvoravanja autoritetima, opsjednutost time kako "nas" doživljavaju spomenuti autoriteti i drugi općenito te frustracija time što moraju raditi jedno, a najradije bi radili potpuno suprotno? Nisu li upravo to česti razlozi za ostanak u ormaru?

Hoće li na nešto utjecati onaj tko doživljava svakodnevno maltretiranje na poslu, ali se boji bilo što reći jer ga je strah da će dobiti otkaz i da će svi u selu saznati da je peder? Hoće li na nešto utjecati onaj tko se oženio radi okoline, a sa strane se taslači s nesvršenim studentima?

Kad se sjetim sebe iz faze skrivanja u ormaru, sve to redom me savršeno opisivalo i jamčilo dug i nesretan život u ormaru. Upravo to su bili razlozi koji su me držali tamo. Ne tvrdim da me više niti jedna od tih karakteristika ne krasi. Ali, sasvim sigurno su nešto manje nego tada. Ako nam je takav dobar dio LGBTIQ* populacije, opet ne čudi ta neusklađenost dojmova. Na papiru bi trebalo biti fantastično, ali dojam i nije takav.

Da uparimo to s prvim razlogom i zaključkom da je u Hrvatskoj na svim poljima golema neusklađenost između teksta zakona i provođenja zakona.

Sve, samo da se ne sazna da je peder

Tko će hrvatske institucije natjerati da se ta neusklađenost smanji? Onaj tko će biti premlaćen zbog toga što je peder, ali slučaj neće prijaviti, a mami će doma lagati da se napio i pao niz stepenice kad je izlazio iz birtije?

Sve, naravno, da se ne bi saznalo da je peder. Hoće li na nešto utjecati onaj tko doživljava svakodnevno maltretiranje na poslu, ali se boji bilo što reći jer ga je strah da će dobiti otkaz i da će svi u selu saznati da je peder? Hoće li na nešto utjecati onaj tko se oženio radi okoline, a sa strane se taslači s nesvršenim studentima?

Naravno da će provincijalni pizduni htjeti ostaviti dojam pripadanja Zapadu. Pa će izglasati i ovaj zakon i onaj zakon. Dat ćemo pederima sve, samo nas primite u EU, samo gledajte na nas kao civilizirane, a ne kao na najobičnije seljačine i kicoše, što i jesmo

I onda imamo upravo fantastičnu situaciju. Relativno napredni zakoni se ne ruše zato što su mnogi hrvatski političari/ke, srećom, dovoljne kukavice da se ne usude zakonodavstvo usklađivati s onim što jesu, s osobnim i uvjerenjima brojnih kolega iz stranke. I iz istih razloga se ne provode. Neprovođenje tih relativno naprednih zakona dodatno potičemo mi sami.

Zato što su mnogi hrvatski pederi, nažalost, prevelike kukavice da se usude uskladiti ono što jesu sa zakonom koji je napisan da ih štiti. Samo, teško je zakon koji štiti pedere primijeniti na nekoga tko ne priznaje da je, jebiga, peder.

Kako izaći iz začaranog kruga? Čekati da hrvatski političari prestanu biti pizduni? Prije ćemo doživjeti da negdje nikne križni put pod morem. Ništa nam ne preostaje nego da sami prestanemo biti pizduni. Reklo bi se, pametniji popušta. Hajde da budemo pametniji! Seksualna orijentacija, po svemu sudeći, nije stvar izbora. Pizdunstvo, doduše, jest.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.