Engleski reprezentativac Matt Jarvis fotografirao se za naslovnicu gej magazina Attitude i tako uz Davida Beckhama i Freddiea Ljungberga postao treći slavni nogometaš koji je poručio kako za homofobiju u sportu nema mjesta.

U intervjuu za isti magazin kazao je kako bi gejevi među nogometašima morali moći izići iz ormara bez posljedica. "To je dio svakodnevnog života i nikome ne bi trebalo biti šokantno. Siguran sam da su mnogi nogometaši gejevi, ali kad se odluče autati, to postaje posve druga priča", rekao je i dodao kako zna da je to za njih teška odluka ali i da postoje mehanizmi koji bi svakome od njih mogli pomoći.

Nažalost, nema dovoljno primjera koji bi govorili u prilog tome. Nijedan se profesionalni engleski nogometaš nije javno deklarirao kao gej još od 1990. godine, kad je to napravio Justin Fashanu, prvi crni igrač sa zaradom od milijun funta.

Postao je žrtvom maltretiranja, a kulminacija je uslijedila osam godina kasnije kad je u Americi osumnjičen za silovanje. Istraga je obustavljena zbog nedostatka dokaza, no nesretni Fashanu nije se mogao nositi s ljagom na svom imenu i nakon povratka u Englesku počinio je samoubojstvo.

U Europi je to otad napravio samo još jedan nogometaš iz niže švedske nogometne lige, Anton Hysen.

Ipak, Jarvis smatra kako su danas drugačija vremena te da bi svaki igrač koji se odluči na takav korak imao daleko veću podršku nego što je to bio slučaj s Fashanuom: "Vremena su se promijenila i mislim kako bi gejevi među nama dobili podršku iz čitave nogometne zajednice – od igrača. navijača i Udruženja profesionalnih nogometaša. Definitivno ima ljudi koji bi im pomogli."

Alice Ashworth iz organizacije Stonewall za The Guardian je kazala kako je homofobija u nogometu još uvijek golem problem. "Jedan od četiri navijača misli kako je to 'antigej' sport, a sedam od deset njih na tribinama je čulo homofobne uvrede. U nogometu se homoseksualnost ne prihvaća kao u drugim profesijama ili društvu u cjelini". smatra Ashworth.

Takvi stavovi prevladavaju gotovo posvuda. Primjerice, talijanski reprezentativac Antonio Cassano na prošlogodišnjem Euru uzburkao je javnost kazavši kako se "nada da u talijanskoj reprezentaciji nema gejeva".

S njim bi se jamačno složio bivši predsjednik HNS-a Vlatko Marković koji je zbog izjave da "nijedan homoseksualac neće igrati u reprezentaciji dok je on na čelu HNS-a" zaradio novčanu kaznu od UEFA-e i sudsku presudu. Slično je razmišljao i Zdravko Mamić koji je kazao kako "ni u njegovoj reprezentaciji ne bi igrali homoseksualci" jer je za njih "prirodnije da budu novinari, tekstopisci, baletani".

Rusku su pak javnost nedavno uznemirile "gej glasine" o nogometnim zvijezdama Alexanderu Kokorinu i Pavelu Mamaevu kad su na internetu osvanule njihove fotografije s odmora, na kojima se njih dvojica grle. Čitav "skandal" isprovocirao je navijačku skupinu kluba Zenit iz St Petersburga, Landscrona, čiji su članovi zatražili da se iz kluba izbace crni i gej igrači.

Na nogometnim se terenima bez sumnje i dan-danas uvelike trenira homofobija i stječe se dojam kako je taj sport rezerviran samo za "prave" muškarce. Javni istupi i riječi podrške glasovitih nogometaša poput Jarvisa, Beckhama i Ljungberga možda jesu mali koraci, ali pomažu u razbijanju tabua i barem će, ako ne sadašnjima, onda bar budućim generacijama pomoći da žive otvorenije.

U tom svjetlu bilo bi vrijeme i da napokon vidimo i neku hrvatsku nogometnu zvijezdu koja će javno osuditi homofobiju u nogometu i sportu općenito.