Na usvajanje novog Zakona o životnom partnerstvu osvrnuo se, u intervjuu za Tportal, aktivist Marko Jurčić iz Zagreb Pridea koji je i sudjelovao u izradi nacrta samog Zakona.

Ne smatra da je potez revolucionaran “s obzirom na 90 posto katolika u državi” jer je Hrvatska tek 23. država u Europi u kojoj postoji životno partnerstvo dok sve veći broj njih svojim LGBT građanima omogućava sklapanje građanskog braka. Trenutačno 16 država na svijetu, od čega ih je većina u Europi. No svakako se može reći da se radi o velikom koraku naprijed za ljudska prava u Hrvatskoj, a još većem za LGBT osobe.

Zakon o životnom partnerstvu, drži Jurčić, doprinosi povjerenju LGBT građana u institucije pravne države, stvara i potiče socijalnu stabilnost budući da se više od dvije trećina prava iz Zakona odnosi na socijalna prava. Naime, ta se socijalna i druga prava kod bračnih drugova i izvanbračne zajednice podrazumijevaju, “a mi, LGBT građani i građanke, svojim smo radom, odvajanjima, nametima i porezima te samim životom u RH doprinosili ostvarivanju tih prava za sve građane i građanke.”

Na tvrdnje da se radi o “istospolnom braku pod drugim imenom”, Jurčić odgovara: “Uvjeren sam da će mnoge LGBT osobe u privatnom govoru koristiti riječ brak. Neke osobe baš žele naglasiti građansku komponentu ove obiteljske zajednice pa će isključivo koristiti termin “životno partnerstvo'”. Ima nas, kao i građana i građanki RH, različitih svjetonazorskih i drugih uvjerenja.”

Iako Zakon predstavlja veliki korak naprijed, homofobija i nasilje ostaju najveći problem LGBT zajednice. Primjer s Ultra festivala u Splitu pokazuje kako se zakoni selektivno primjenjuju. “Gotovo dvije trećine nas, LGBT osoba, barem je jednom doživjelo nasilje u svom životu. To je ogromna i sramotna brojka.”, zaključuje Jurčić.

Više od 50 posto LGBT osoba u Hrvatskoj želi formalizirati vezu  

S obzirom na Hrvatsku kao turističku destinaciju, podsjetio je da “životno partnerstvo, baš kao i brak, u Hrvatskoj mogu sklopiti i dva strana državljanina. Valjanost hrvatskoj životnog partnerstva vrijedi na prostoru čitave Europske unije, dok za državljane trećih zemalja ovisi o njihovim nacionalnim zakonodavstvima. Poznato je da je Hrvatska, posebno Opatija, Plitvice, Hvar i Dubrovnik popularna destinacija mnogih Europljana, posebno Skandinavaca, za sklapanje braka. Hoće li biti i za životno partnerstvo, ovisi o tome koliko smo sigurna zemlja sigurni za sve LGBT osobe, a tako i za građane EU-a ili strance.”

Prema istraživanju Zagreb Pridea, više od 50 posto gej osoba u Hrvatskoj želi formalizirati svoju vezu što je veoma visok broj. Smatra da će se “u početku vjenčati upravo oni koji imaju neku direktnu životnu potrebu, recimo zajedničko preseljenje u neku zemlju EU-a zbog posla ili pak zbog lakšeg dobivanja kredita za kupnju stana. Zatim će biti dosta onih koji to žele što prije napraviti zbog same svečanosti, jer su u višegodišnjim vezama i žele je ozakoniti. Oni koji se ne žele vjenčati jer se ne žele autati ili zbog bilo kojeg drugog osobnog ili političkog razloga, i dalje mogu ista ta prava ostvariti kroz neformalno životno partnerstvo. To je obiteljska zajednica koja nije sklopljena pred državnim tijelom, dakle kao i izvanbračna zajednica, ali je zakon poznaje i daje joj ista prava kao i vjenčanim parovima. Te je osobe mogu u upravnom ili drugom postupku dokazati i ostvariti neko pravo koje žele ostvariti”.

Na pitanje partnerske srkbi koje je izazvalo nemali broj prijepora u raspravi, aktivist drži “da će ona prije svega urediti mnoge istospolne obitelji koje su nastale jednoroditeljskim posvojenjem, umjetnom oplodnjom ili dogovorom bioloških roditelja.” Podsjeća da je “zajedničko posvojenje jedan je od najrjeđih načina planiranja obitelji, baš kao i kod heteroseksualnih prova. Potpomognuta oplodnja, zajedničko posvojenje i surogat, koji je jedino moguć u SAD-u, stvarno su najrjeđi načini kojima se planiraju LGBT obitelji. Najveći broj LGBT obitelji nastaje odlukom i dogovorom roditelja.”