Progon homoseksualaca u vrijeme nacizma, odnosno od 1933. do 1945., tema je o kojoj se kod nas vrlo malo raspravljalo, a u ponedjeljak 16. rujna prvi put se u Hrvatskoj otvara izložba na tu temu, koja će ujedno biti najava za predstojeći festival Queer Zagreb.

Intrigantna tema svakako će privući veliku pažnju, jer o homoseksualnosti se kroz povijest govorilo u raznim kontekstima - od toga da je riječ o bolesti i poremećaju do prihvaćanja. 

Dokumenti i fotografije koji će se moći vidjeti na izložbi govore o specifičnom povijesnom trenutku i režimu koji je zbog seksualne orijentacije u koncentracijske logore spremio oko 15.000 ljudi. Tako ćemo prvi put imati priliku vidjeti lica ljudi koja su snimili gestapovski fotoaparati, kao i dokumente Reicha o progonu homoseksualaca. Većina homoseksualnih žrtava nacista svoje je živote i skončala u logorima u kojima su bili označeni rozim trokutima, ali za preživjele progon nije zaustavljen  ni kada  je rat završio.

Isti zakon i nakon rata
Naime, dobar dio njih morao je nastaviti odsluživati zatvorsku kaznu koju su im dodijelili nacisti, i to prema zakonu iz 1871. Riječ je o članku 175. Kaznenog zakona Njemačkog Carstva koji je “neprirodni blud između dvojice muškaraca” proglasio kaznenim djelom. S obzirom  da je bio na snazi od 1871., davno prije nego što je nastala nacistička ideologija zakon se nastavio primjenjivati do ukinuća, nekoliko godina nakon rata.

Na izložbi će se moći vidjeti vrijedni materijali iz petnćstak arhiva i muzeja, od kojih je možda najzanimljiviji dio arhiva iz Holocaust Memorial Museuma iz Washingtona, gdje je trenutno ova izložba postavljena, kao i iz berlinskog muzeja Schwulesa.

- Queer Zagreb već neko vrijeme razmišlja o ovoj izložbi. United States Holocaust Memorial Museum iz Washingtona i Schwules Museum iz Berlina, provele veliko istraživanje otkrivanja arhivske građe i lociranja dokumenata i fotografija koje svjedoče o tragičnim sudbinama i homoseksualnih žrtava nacističkog režima. Preko njih došli smo i do desetak drugih arhiva te nekoliko privatnih osoba koje su  ustupile svoje materijale za izložbu u Hrvatskoj. Kod nas se općenito nedovoljno govori o pogubnosti nacizma, a nismo došli do saznanja da se itko od domaćih povjesničara bavio homoseksualnim žrtvama nacizma.

Međutim, i u svijetu su ta istraživanja krenula dosta kasno  jer su homoseksualci i nakon savezničkog oslobađanja i ukidanja koncentracijskih logora bili tretirani kao sumnjivci i kriminalci. Tek sedamdesetih javljaju individualne inicijative istraživanja, dok su znanstvene i nevladine institucije krenule u to područje osamdesetih i devedesetih, a službene politike, tj. vlade, kao npr. Njemačka, to su učinile tek početkom 21. stoljeća, kada su homoseksualne žrtve rehabilitirane - kaže Zvonimir Dobrović, organizator izložbe i programski voditelj Queer Zagreba.

Seksualnost je u vrijeme nacističke ideologije bila jako važan element, jer se usko veže uz natalitet i prosperitet države, pa je tako nacistička ideologija smatrala svojim pravom poduzimati mjere protiv onih za koje su vjerovali da slabe tzv. arijevsku liniju. Homoseksualnost je, prema mišljenju nacista, oslabljivala Njemačku na nekoliko načina i smatrala se jednim od razloga nižeg nataliteta i zarazom koja može izazvati epidemiju, pogotovo među mladima.

Optuženi za rušenje vlasti
Nacisti su također smatrali da je homoseksualnost mogla dovesti do stvaranja države u državi, jer se vjerovalo da homoseksualci stvaraju izdvojene interesne grupe, kao što se vjerovalo i da ugrožavaju društveni moral. Kada su nacisti došli na vlast 1933., već na samom početku krenuli su u napad na “javni nemoral”, pa su počeli zatvarati okupljališta homoseksualaca i zabranili su njihove organizacije i publikacije. Sljedeći korak bio je da se homoseksualnost povezuje s pokušajima rušenja vlasti i izdajom, čime se društvena netolerantnost prema homoseksualcima poticala i ohrabrivala.

Njemački su homoseksualci učinke nove nacističke vlasti osjetili već u prvim tjednima nakon Hitlerova imenovanja za kancelara u siječnju 1933. Već mjesec dana poslije počeli su se zatvarati gay barovi i klubovi i u roku nekoliko mjeseci većina ih je bila zatvorena. Jedan od njihovih najžešćih progonitelja bio je zloglasni Heinrich Himmler, vođa SS-a i zapovjednik tajne policije Gestapa.

Godinu dana nakon uspostavljanja nacizma, Himmler je u Gestapu osnovao specijalni odjel II-1 koji je nadzirao homoseksualne slučajeve. U odjelu je bilo 18 zaposlenika, a Himmler je svim lokalnim policijskim postajama naredio da pošalju sve izvještaje o procesima koji su započeti na osnovi članka 175.  ako je u njima riječ o članovima nacističke stranke ili njezinim organizacijama. Tijekom četiri godine odjel je prikupio 42.000 osobnih podataka osumnjičenih ili osuđenih homoseksualaca.

Raspirivanje netrpeljivosti
Policijski posao detektiranja osumnjičenih homoseksualaca ovisio je ponajviše o prijavama građana, a nacistička propaganda samo je rasplamsavala postojeće predrasude. Građani su prijavljivali homoseksualce i zbog najmanje iluzije. Gestapo je zatvarao i ispitivao osumnjičenike i moguće svjedoke, a oni koji su bili prijavljeni morali su odavati imena prijatelja i poznanika, te su  i sami postajali doušnicima.

U vrijeme nacističke vladavine na temelju članka 175. uhićeno je oko sto tisuća muškaraca, a najveći broj žrtava pripadao je radničkoj klasi. S obzirom na to da si oni sami nisu mogli priuštiti stanove i kuće, nalazili su partnere na javnim mjestima, čime su se izlagali velikom riziku i mogućoj policijskoj zamci. Od polovice uhićenih, polovica je osuđena zbog kršenja članka 175. Zatvorske kazne bile su najčešći oblik kažnjavanja, a za mnoge je on značio težak rad.

Kroz koncentracijske logore prošlo je oko 15.000 homoseksualaca, a Gestapo ih je hvatao bez naloga. Homoseksualni zatvorenici obilježeni ružičastim trokutima morali su podnositi mučno fizičko i seksualno zlostavljanje  SS-ovih čuvara. Ostali zatvorenici, u strahu od kazni, klonili su se obilježenih homoseksualaca i tako ih izolirali i ostavljali bespomoćnima.

Hormonske terapije
Zanimljivo je da nacisti nisu zabranjivali homoseksualcima da pristupe vojsci, pa su tako napadom na Poljsku 1939. u vojsku primljene tisuće homoseksualaca, koji su tako bili prisiljeni služiti režimu koji ih progoni. Kako ih je veliki broj bio primljen u vojsku, rastao je i broj osuda, a uhićeni vojnici suočavani su sa strašnim kaznama. Pojedinci su bili osuđeni formulacijom “nepopravljivi homoseksualci”, otpušteni iz vojske, zatvoreni i poslani u koncentracijske logore. Oni koji su proglašeni zavedenima, morali su odslužiti kaznu, a nakon toga se vratiti u vojsku.

Nacisti su tražili i lijek za liječenje homoseksualnosti, a Himmler je odobrio medicinski eksperiment hormonskim terapijama i operacijama koje je SS-ov doktor Carl Vćrnet provodio u logorima.

Izložba prikazuje taj nedovoljno istraženi dio povijesti koji je zgazio mnoge ljudske sudbine. Posebno o tome svjedoče fotografije na kojima su homoseksualci slikani poput kriminalaca, lijevi profil, desni profil... Većina fotografija prikazuje prestrašene, zbunjene i tužne muškarce, čija lica možda najbolje pričaju o vremenu između 1933. i 1945.