U posljednjih nekoliko godina svjedočimo pozitivnim promjenama u zakonodavnom sustavu koji je sve spremniji suočiti se s problemima diskriminacije i zločina iz mržnje prema LGBT osobama. Međutim, sporo pravosuđe, dugotrajni i (u svakom pogledu) iscrpljujući sudski procesi, nedovoljna educiranost policije i državnog odvjetništva, te nedostatne statistike žrtava koje i dalje ne prijavljuje nasilje koje su doživjele, druga su strana priče.

Možemo reći kako je zakonski okvir po pitanju pravne zaštite LGBT osoba u Hrvatskoj i po pitanju djela počinjenih iz mržnje zadovoljavajuć i prema procjeni nevladinih udruga koje se aktivno bave takvim slučajevima, te smatraju kako može služiti kao primjer, kako zemljama u okruženju koje su na putu pridruživanja Europskoj uniji, tako i mnogim drugim članicama Europske unije. Donesen je tako Zakon o suzbijanju diskriminacije, a izmjenama Kaznenog zakona počinjenje kaznenih djela motiviranih mržnjom kvalificira se kao teži oblik počinjenja tih djela.

Zbog čestog kažnjavanja samo prekršajem pravda se traži i na Europskom sudu za ljudska prava

No, kao i u brojnim drugim područjima, zakon na papiru je jedna stvar, dok je u praksi na snazi stalna borba s provedbom koja je ispod zadovoljavajuće razine, zbog čega su neki pravdu odlučili potražiti i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Kao jedan od najvećih problema u provođenju kvalitetne pravne zaštite osobama koje su izložene takvoj vrsti nasilja, udruga Zagreb pride koja već pet godina radi na pružanju pravne zaštite i zastupanja za LGBTIQ osobe, ističe "sporo pravosuđe i preklapanje prekršajnog i kaznenog zakonodavstva".

"Do rujna ove godine Zagreb Pride putem odvjetničkog ureda radi na 19 predmeta koji se odnose na zločine iz mržnje, s time da rad na mnogim predmetima traje već nekoliko godina radi sporosti pravosuđa. Radi se u pravilu o osobama koje su nam se same javile, no i Zagreb Pride pokreće postupke kao oštećenik radi govora mržnje", doznajemo. Govoreći o najvećim problemima s kojima se susreću, ističu:

"U praksi je najveći problem sporost pravosuđa, na što upućuje činjenica da na predmetima radimo i nekoliko godina. Ozbiljan problem predstavlja i preklapanje prekršajnog i kaznenog zakonodavstva; kako je prekršajni postupak u praksi brži od kaznenog, događa se da se počinitelja prekršajno osudi, a time se obustavlja kazneni postupak jer se počinitelja ne smije kazneno goniti.

Do rujna ove godine Zagreb Pride putem odvjetničkog ureda radi na 19 predmeta koji se odnose na zločine iz mržnje, s time da rad na mnogim predmetima traje već nekoliko godina radi sporosti pravosuđa. Radi se u pravilu o osobama koje su nam se same javile, no i Zagreb Pride pokreće postupke kao oštećenik radi govora mržnje

U vezi s tim, Zagreb Pride podupire predmet Sabalić protiv Hrvatske koji se vodi od 2013. godine pred Europskim sudom za ljudska prava. U konkretnom predmetu, počinitelj umjesto da je odgovarao za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora, dobio je kaznu od svega 300 kuna kao da se radilo o najobičnijem prekršaju protiv javnog reda i mira. Smatramo da je podnositeljici Pavli Sabalić time povrijeđeno pravo na zaštitu države od nečovječnog postupanja i pravo na privatni život te se nadamo da će Europski sud za ljudska prava donijeti odluku u njezinu korist kako se takva praksa ne bi ponavljala.

Državno odvjetništvo odbacuje prijave iz apsurdnih razloga

U posljednje vrijeme bilježimo i probleme u radu državnih odvjetništava koji odbacuju naše kaznene prijave zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju iz očito apsurdnih razloga, kao npr. da je počinitelj bio pod utjecajem "psihologije mase" u vrijeme počinjenja kaznenog djela, zbog čega je i Glavni državni odvjetnik RH pokrenuo postupke preispitivanja prakse u svim takvim slučajevima te se nadamo kako će se ona ujednačiti te postupci koje smo nastavili/e kao privatni tužitelji/ce nadležna državna odvjetništva ponovno preuzeti u rad", kažu nam iz udruge Zagreb Pride.

Ono što kazneno djelo zločina iz mržnje razlikuje od ostalih kaznenih djela jest motiv, a to je predrasuda prema pojedincu, skupini, članovima skupine, osobi za koju se tek pretpostavlja da pripada skupini. Počinitelj zločina iz mržnje žrtvu napada uslijed toga što misli da žrtva predstavlja, a posebno je zastrašujuće kako pri tome, najčešće, počinitelj žrtvu ne poznaje i napada onoga tko mu se čini najlakša meta.

Jedna od priča koje zorno dokazuju prirodu zločina iz mržnje prema LGBT osobama je i ona o napadu na dvojicu mladića prilikom večernjeg izlaska. Kada su tog 30. travnja 2007. godine 19-godišnji Sven i 20-godišnji Marin izašli iz nekadašnjega gej kluba u središtu Zagreba, trojica napadača su ih zasuli uvredama "evo pederčine, je*** ćemo vam majku", na što su se nadovezali udarci rukama i nogama uz stalno vrijeđali na osnovi spolne orijentacije.

Ono što kazneno djelo zločina iz mržnje razlikuje od ostalih kaznenih djela jest motiv, a to je predrasuda prema pojedincu, skupini, članovima skupine, osobi za koju se tek pretpostavlja da pripada skupini. Počinitelj zločina iz mržnje žrtvu napada uslijed toga što misli da žrtva predstavlja, a posebno je zastrašujuće kako pri tome, najčešće, počinitelj žrtvu ne poznaje i napada onoga tko mu se čini najlakša meta

Jedan od napadača je poprskao Marina i suzavcem po licu. Mladići su uspjeli pobjeći i pomoć su u 1. policijskoj postaji gdje su prijavili napad. Zadobili su lakše tjelesne ozlijede u vidu krvnih podljeva i otekotina na glavi. Navode da su kod uzimanja iskaza od strane policije bili odvojeni. Jednog je ispitivala policijska službenica, dok je drugog ispitivao policijski službenik u civilnoj odori, a iskaz su morali davati u dva navrata. Sjećali su se točnog izgleda napadača, a od policije su čuli da su napadači i pronađeni, ali nisu bili pozvani na prepoznavanje. Policija je protiv mladića podnijela prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira.

Iako je napad na Svena i Marina tipičan primjer zločina iz mržnje, napadači nisu dobili kaznenu prijavu. Počinitelje se neosnovano blaže kažnjava prekršajnim sankcijama, čime se gubi smisao postojanja zločina iz mržnje u zakonskim propisima.

Rezultati terenskog istraživanja, koje je početkom ove godine objavila udruga Zagreb Pride u Izvještaju o stanju ljudskih prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, pokazuju kako se donošenjem pozitivnih zakonskih normi život LGBTIQ osoba nije promijenio na bolje.

Žrtve najčešće ne prijavljuju nasilje

Istraživanjem koje je provedeno 2013. godine i predstavlja dosad najveći uzorak terenskog istraživanja, obuhvaćeno je 690 LGBTIQ osoba s područja Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka, Istre i ostatka Hrvatske te manji broj LGBTIQ osoba koje su u zadnjih šest godina emigrirale. Zabrinjavajuć podatak govori da je čak 73 posto ispitanih osoba doživjelo neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja, od čega se oko 17 posto odnosi na fizičko nasilje.

Izrazito je visok postotak i seksualnog nasilja koje je zbog seksualne orijentacije doživjelo jednom ili više puta čak 38 posto ispitanih osoba. Ispitanice i ispitanici dosljedno izvještavaju o porastu nasilja u razdoblju nakon 2006. godine kad je u Kaznenom zakonu prvi put definiran zločin iz mržnje. Najčešći počinitelji nasilja protiv LGBTIQ osoba su nepoznate osobe, a zatim slijede osobe koje žrtve poznaju - "kolegice i kolege" te članovi i članice uže obitelji.

Što se tiče novijih podataka, iz udruge Zagreb Pride, kao pozitivno ističu kako u 2014. godini nisu zaprimili nove prijave, međutim primjećuju pojavu drugog negativnog trenda:

"Moramo upozoriti da je 'govor mržnje' učestala pojava, što smo zabilježile/i kako 2014. tako 2015. godine. U ovom trenutku vodi se pet predmeta zbog kaznenih djela javnog poticanja na nasilje i mržnju u kojima je Zagreb Pride oštećenik. Taj negativni trend koincidira s početkom djelovanje klerikalne grupe U ime obitelji još od travnja 2013., što je različite privatne i pravne osobe potaknulo na počinjenje navedenih kaznenih djela", navode iz Zagreb Pridea.

Najčešći počinitelji nasilja protiv LGBTIQ osoba su nepoznate osobe, a zatim slijede osobe koje žrtve poznaju - "kolegice i kolege" te članovi i članice uže obitelji

Međutim, o točnim statistikama žrtava homofobnog nasilja teško je govoriti jer žrtve najčešće ne prijavljuju nasilje koje su doživjele, za što postoji niz razloga. Među glavnim razlozima neprijavljivanja nasilja su nepovjerenje u službene osobe s kojim se žrtva susreće u postupku (strah od policije), strah od otkrivanja seksualnog identiteta, nedostatak informacija o mogućoj pomoći, kao i nedostatak nadležnih službi pomoći, strah od stigmatizacije i od reakcije obitelji, prijatelja i prijateljica, strah od dugotrajnog procesa i strah od počinitelja.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.