Imamo polemiku! Kolumnist desničarskog portala Matija Štahan napisao je odgovor na moj tekst "Odgovor Mariji Štahanu: Eto mu svi ti konzervativni hrvatski homoseksualci koje želi pridobiti!", koji je pak bio reakcija na njegovu kolumnu "Želi li pobijediti u kulturnome ratu, konzervativni projekt mora pridobiti i homoseksualce". Njegov najnoviji tekst naslovljen je s "‘Bijeli heteroseksualni muškarac’ Duhačeku: Kad se pojave konzervativni homoseksualci, to će biti ravnopravnost" i na njega također vrijedi reagirati.

No, odmah na početku vidi se velika razlike između naših stajališta, pristupa i temperamenta, što također ukazuje da vrijedi polemizirati. Naime, Štahan - kao znak dobre volje pišem mu ime opet bez navodnika - već u prvoj rečenici ističe da nema "potrebe za polemikom", već prvenstveno odgovara "iz želje za raščlanjivanjem nekih Duhačekovih zabluda i dodatnim pojašnjavanjem pojedinih svojih stajališta".

Ne vidim zašto bi se sve to međusobno isključivalo i zašto Štahan bježi od polemike. Ja polemiku itekako priželjkujem iz dva razloga: 1. smatram da vrijedi polemizirati sa Štahanom i 2. meni je tematika naše polemike važna, jer nije riječ tek o intelektualnoj vježbi nego se direktno tiče mojeg života. Mogu navesti i treći razlog zbog kojeg je polemika dobra stvar i koji bi domoljubu poput Štahana trebao biti na srcu: hrvatskom društvu trebaju polemike.

Štahan na samom kraju teksta sanja o "istinski pluralnom društvu" i "normalizaciji atmosfere "kulturnog rata"", a ova polemika je mali doprinos tome. Zato mi nije jasno zašto Štahan nema "potrebu za polemikom", naročito jer je njegov posao pisati tekstove za javni prostor, u kojem bi trebali izazvati reakcije.

Odgovor na Štahanove tri ključne točke

Prijeđimo sada na temu (za)bluda. Štahan sažima tri ključne teze iz svoje kolumne te se žali što sam ih se dotaknuo tek usputno, što proglašava najvećom manom mojeg odgovora. Prije nego se upustim u ispravljanje te mane, ali i mane koju predstavlja Štahanovo neshvaćanje da sam mu manje-više odgovorio na sve to, evo koje su te ključne teze: "1. U današnjemu kontekstu starije oblike seksualno-manjinskoga djelovanja zamijenila je 'rodna', to jest "transrodna" ideologija, koja teži rekonceptualizirati ljudsku narav; 2. U skladu s time, unutar 'rodne ideologije' sve više dolazi do pluralizma i neslaganja, uslijed kojih neki misaoni pravci (homoseksualni, feministički) nekim drugima (poglavito "transseksualnome") postaju oprečni; 3. Vjeruju li da je njihov svjetonazor istinit, konzervativci trebaju iskoristiti pluralnost struja unutar 'rodne ideologije' kako bi u intelektualnoj borbi za svoje ideale pridobili i neke pripadnike suprotne strane."

Krenimo redom.

1. Koji su to to stariji oblici seksualno-manjinskog djelovanja? Štahan se time baš i ne bavi u prethodnom tekstu, uopće ne razmatra različitosti i suprotstavljenosti npr. ideologije LGBT oslobođenja i LGBT ravnopravnosti, ne nudi nekakav uvjerljiv kratki pregled te "zamjene" koju spominje. Ta "zamjena" je po Štahanu pala s Marsa, on je čak ni vremenski ne precizira. Pretpostavljam da je to još jedna manifestacija jednog od mojih ključnih prigovora njemu, a to je da nedovoljno poznaje LGBT tematiku da bi o njoj pisao a da to ne izgleda kao nehotični ulazak u darkroom. Nije ni jasan oko toga jesu li mu ti "stariji oblici seksualno-manjinskog djelovanja" prihvatljivi ili ne, hvalevrijedni ili za osudu. Posve konkretno, smatra li da je pobuna u Stonewallu bila opravdana? Vidi li je kao pozitivan događaj? Jesu li povorke ponosa nekad bile dobra stvar, pa su u međuvremenu postale loše?

Moj dojam je da Štahanu ništa od svega toga nije pozitivno, ni ti stariji oblici, ni ovi noviji, ali da starije koristi kako bi diskreditirao LGBT pokret danas. Što je za jednog konzervativca zapravo i očekivano, jer falsificirana idealna prošlost je temelj konzervativne ideologije.

Povrh toga, Štahan opet ima problem iznošenja paušalnih ocjena izvan konkretnog društveno-političkog i zemljopisnog konteksta, jer čak i da je točno kako je ta famozna "rodna ideologija" (koja sad postaje, citiram, ""rodna" odnosno "transrodna" ideologija", što me intrigira jer Štahan očito ima fetiš na navodnike; u prethodnom tekstu je pod navodnike išla i riječ "ideologija", sada je ona izvan njih, tamo su pak ostali "rodno" i "transrodno"), odnosi li se ta konstatacija podjednako i na, recimo, New York, Berlin i Zagreb?

Očito je da se Štahanov i moj pojam slobode razlikuju, jer meni se ne sviđa sloboda koja omogućava drugom i često moćnijem da ograničava moju slobodu, da mi poništava prava kako bi me pokušao uklopiti u svoj "konzervativni projekt

Što se tiče "rodne/transrodne ideologije" koja "rekonceptualizira ljudsku narav", moj odgovor je da ne postoji nekakva iskonska ljudska narav po "naravnom zakonu" tj. da je ono što Štahan smatra jedinom ispravnom ljudskom naravi tek još jedan društveni konstrukt, koji se može mijenjati.

Navodno jednoumlje LGBT pokreta projekcija je iz homofobne propagande

Naposljetku, mislim da je Štahan u krivu u vezi s točkom 1 i da je svojim sažetkom još jednom demonstrirao moju zamjerku da se on o LGBT tematici informirao isključivo kod konzervativnih, a time često i homofobnih autora i medija. U konzervativnim i katoličkim krugovima proteklih godina vlada ciljano proizvedena opsesija "rodnom ideologijom", zbog čega Štahan valjda misli da je iz toga proizašla histerija realna slika mijena u LGBT pokretu odnosno "seksualno-manjinskom djelovanju". Nije. Prije će biti da je, ako već paušaliziram poput Štahana, najnoviji hit u LGBT pokretu intersekcionalnost, a nikako "rodna ideologija".

2. Sad smo došli do prve baš velike Štahanove intelektualne havarije, koja proizlazi iz već spomenutog nedovoljnog poznavanja materije, ali i osnovne logike. Iz neznanja proizlazi teza da je "rodna ideologija" proizvela bitno više "pluralizma i neslaganja" u odnosu na zamišljeno zlatno doba "starijih oblika seksualno-manjinskog djelovanja", jer podrazumijeva da je nekad postojala harmonija unutar LGBT pokreta koju je "rodna ideologija" iznenada narušila. Ništa u povijesti LGBT pokreta ne nudi podlogu za takav stav - podjela je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Baš zato što LGBT pokret jest pluralan i demokratski, od svojih začetaka do danas. Navodno jednoumlje LGBT pokreta je projekcija iz homofobne propagande, a ne odraz stvarne slike i ozbiljne historiografije. Npr. zar Štahan doista misli da Andrew Sullivan i Michael Warner imaju isti stav o gej braku? Ok, to je trik pitanje, Štahan vjerojatno pojma nema tko su Andrew Sullivan i Michael Warner. Ali zato ih spominjem, da se potrudi naučiti.

Štahan na samom kraju teksta sanja o "istinski pluralnom društvu" i "normalizaciji atmosfere "kulturnog rata"", a ova polemika je mali doprinos tome. Zato mi nije jasno zašto Štahan nema "potrebu za polemikom", naročito jer je njegov posao pisati tekstove za javni prostor, u kojem bi trebali izazvati reakcije

U svakom slučaju, kako je podjela u LGBT pokretu uvijek bilo i one nisu odjednom nabujale pojavom "rodne ideologije", onda osnovna logika nalaže da su Štahanove premise pogrešne, slijedom toga i konkluzija. Također, kad je riječ o oprekama između "homoseksualnih misaonih pravaca" - što je, kvragu, homoseksualni misaoni pravac?! - i "rodne ideologije" (odbijam koristiti izraz "'transseksualni' misaoni pravac" koji je naprasno ejakulirao Štahan, a koji je de facto sinonim za već problematični pojam "rodne ideologije"), te opreka između "feminističkih misaonih pravaca" i "rodne ideologije", pokazuje se da neki od tih misaonih pravaca nisu u opreci s "rodnom ideologijom", dok neki jesu, pa i radikalno. Šifra: TERF. No, i dalje ne vidim tu nekakvu novu kvalitetu podjela u LGBT pokretu, nego dapače kontinuitet. I prije je LGBT pokret - kao i svaki drugi društveni pokret - imao svoje otpadnike, rasprave, lomove, sukobe, uspone, padove, podjele, ujedinjenja, trijumfe itd., pojava "rodne ideologije" je nova etapa u cijeloj priči, koju kao cenzuru vide tek fanatični konzervativci koji su popušili propagandu Katoličke crkve i eksponenata o "rodnoj ideologiji".

Što se tiče Štahanove 3. točke, nju sam najopširnije obradio u prošlom tekstu, pa nema smisla ponavljati se.

Poništavanje stečenih LGBT prava predstavljeno kao izraz liberalizma i pluralnosti

Predigra je završila, pa ću se sad početi baviti tvrdim, pulsirajućim mesom novog Štahanovog teksta. Pritom ću paziti da repliciram na konkretne tvrdnje i rečenice Štahanovog teksta, jer mi je zamjerio što sam u prethodnom odgovoru "čitao između redaka". Ako Štahan sam smatra da njegov tekst ne sadrži podtekst, ako je između njegovih redaka i metaforička praznina, tko sam ja da ga razuvjeravam?

Štahan tvrdi da u reakciji na njegovu točku 3 tumačim istu kao "teoriju zavjere u sklopu koje konzervativci pridobivaju homoseksualce za poništenje vlastitih "prava"" - primijetite kako su mu LGBT prava pod navodnicima - da bi odmah dodao kako zanemarujem "kako u liberalnome, demokratskom i nominalno pluralnome kontekstu svatko ima pravo opredijeliti se za onaj skup vrijednosti koji drži ispravnim, pa tako i homoseksualci imaju pravo na mnoge načine biti vrijednosno konzervativni, kome god se to moglo ne sviđati", čime zapravo brže-bolje potvrđuje moju navodnu teoriju zavjere. Ja, inače, definitivno nisam odricao pravo homo-konzervama da rade na poništenju ostvarenih LGBT prava, ali jesam konstatirao da je to baš ono što mnogi među njima čine pridružujući se "konzervativnom projektu".

Štahan se pretrgnuo to predstaviti kao izraz liberalnog, demokratskog i pluralnog konteksta, ali ne vidim potrebu to detaljnije demontirati, jer obojica dolazimo da potpuno istog rezultata - poništavanja stečenih LGBT prava. Meni se to očito ne sviđa, pa zato i napadam taj projekt i takvu politiku. Meni se sviđaju moja postojeća LGBT prava, dapače - ja bih htio još više napretka prema LGBT ravnopravnosti.

Štahan onda postavlja manipulativno pitanje: "Ako je slobodarsko višeglasje za njega "divide et impera", kakvu viziju društva Duhaček zagovara?" To "slobodarsko višeglasje" zapravo je eufemizam za stavove poput toga da su pederi bolesni, da nemaju pravo na zakonsku zaštitu od diskriminacije, da je u redu gej mladež podvrgavati štetnim i ponekad smrtonosnim konverzivnim terapijama itd.

Izopćenost homoseksualaca iz heteropatrijarhalnog društva proizlazi iz njihove seksualne orijentacije i identiteta, dok izopćenost homo konzervi u LGBT zajednici proizlazi iz njihovih političkih stavova koji su prečesto u sukobu sa samom idejom LGBT ravnopravnosti

I da odgovorim Štahanu na pitanje - zagovaram društvo temeljeno na slobodi, jednakosti i bratstvu tj. na vrijednostima Francuske revolucije i prosvjetiteljstvu, no očito je da se Štahanov i moj pojam slobode razlikuju, jer meni se ne sviđa sloboda koja omogućava drugom i često moćnijem da ograničava moju slobodu, da mi poništava prava kako bi me pokušao uklopiti u svoj "konzervativni projekt". Također, moj pojam slobode postoji u suodnosu s jednakošću i bratstvom, jer ne vjerujem da sloboda postoji u društveno-političkom vakuumu.

Nakon toga se Štahan bavi odgovorom "na Duhačekovu opasku kako svoja stajališta o LGBTIQ+ misliocima ne potkrepljujem mislima autoriteta kao što je, primjerice, Judith Butler". Riječ je o strawmanu, jer Štahanu nisam zamjerio ovo što on navodi, nego nešto mnogo šire: da nedovoljno poznaje "LGBT povijest, politiku, teoriju, umjetnost i iskustvo iz primarnih izvora", a to su "sama LGBT zajednica i njezini saveznici". Zapravo je to samo još jedna manifestacija fundamentalne razlike između Štahana i mene - njega najviše zanimaju mislioci, mene zanima totalnost ljudske egzistencije, a unutar nje najviše me zanima politika.

Pitanje "rodne ideologije"

Štahan "rodnu ideologiju" vidi kao "onečovječenje čovjeka" i to "kroz doktrinarno inzistiranje na poništavanju biološki uvjetovanih aspekata bivanja ljudskim bićem – kao što je spol – te paralelnom uvođenju više desetaka "rodnih identiteta", kao posve proizvoljnih, k tome i međusobno kategorijalno nespojivih konstrukata ("two-spirit" se tako, primjerice, odnosi na poimanje vlastita jastva, "asexual" na izostanak seksualne privlačnosti prema drugome, a "cross-dresser" na način odijevanja)".

On tvrdi da "rodna ideologija" poništava spol, dok smo od njegovih suboraca iz "konzervativnog projekta" mjesecima u kampanji protiv ratifikacije Istanbulske konvencije slušali da je problem jer "rodna ideologija" poima spol i rod kao dvije različite kategorije. Uvjeravalo se javnost da iz biološkog spola mora proizaći jedan od dva od Katoličke crkve odobrena roda, dok Štahan pak tvrdi da je riječ o "poništavanju spola". Ja zato bit "rodne ideologije" vidim u tome da ona razlikuje spol i rod, te smatram da je to razlikovanje dobro i potrebno zbog slobode i jednakosti ljudi. Muški, ženski i treći spol odnosno interspolnost i dalje postoje kao biološke kategorije.

Što se njegova prikaza posljedica "rodne ideologije" tiče, naravno da se s njim ne slažem i to zato jer moje razmišljanje ne vodi katolička antropologija tj. retrogradna ideologija koja se pokušava prodati kao nešto uzvišeno pomoću terminologije "naravnog zakona". Ne vidim tu nikakvo "onečovjenje čovjeka" nego vidim šansu da ljudi kojima se spol i rod ne poklapaju unutar dosad zadanih heteropatrijarhalnih okvira ostvare puni potencijal svoje čovječnosti. Vidim mogućnost da svatko samodefinira svoj rod i da zbog toga ne bude izložen diskriminaciji kao proširenje slobode i jednakosti među ljudima. Pritom i mislim da će većina ljudi u dogledno vrijeme ostati cisrodna, te da je širenje moralne panike tvrditi kako će npr. više aseksualnih ljudi koji imaju slobodu biti aseksualni dovesti do sloma civilizacije. Ili što već slijedi zbog "onečovjenja čovjeka".

To što su neki od rodnih identiteta po Štahanu "posve proizvoljni i međusobno kategorijalno nespojivi konstrukti" mi uopće nije problematično. Zašto ne bi bili takvi? Po čemu jedan rodni identitet mora biti kategorijalno spojiv konstrukt s nekim drugim rodnim identitetom?

Pokušaj odvajanja LGBT pokreta od pozitivnih tekovina civilizacije

I tako smo došli do Krleže i do još jednog Štahanovog dijeljenja lekcija. Naime, on se žali da nisam shvatio zašto je citirao Krležu - jesam, shvatio sam - i inzistira kako je njegova lekcija "suosjećajna i poticajna". A ta lekcija je: "Prestanite kao vlastite prauzore uzimati ideologije i pojedince koje je obilježavalo ono što biste danas pojmili homofobijom, to jest one koji su – čak i među intelektualnom elitom, kojoj je Krleža nedvojbeno pripadao – homoseksualnost poimali kao ono što treba iskorijeniti, ili – kako sam napisao – "devijantni izraz buržoaske dekadencije"". Prethodno Štahan domeće i da je Krležu spomenuo "u kontekstu neumnosti glavnine hrvatskih profesionalnih (homoseksualnih i inih) aktivista koji se pozivaju na jugoslavensko-komunističko nasljeđe".

Evo nas opet u Štahanovom nepoznavanju materije, ali i podloj namjeri da LGBT pokretu uskrati pozivanje na tekovine ljudske civilizacije. Ono što danas pojmimo homofobijom obilježje je stoljeća, pa i milenija ljudske povijesti, baš kao što je to i istospolna žudnja. Štahan ovdje nastupa potpuno ahistorijski, namjerno ili iz neznanja, a cilj mu je da LGBT pokretu oduzme pravo da se poziva na "intelektualnu elitu" proteklih epoha, jer je ta elita bila, današnjom terminologijom, homofobna. Za mene bi baš to bilo neumno!

Zašto bih isključivo heteroseksualcima i/ili homofobima prepustio Krležu? Ili, zašto bih kršćanima prepustio Isusa? Dapače, jedan od meni najdražih transparenata koji sam vidio na zagrebačkom Prajdu bio je od Radničke fronte i na njemu su se citirali stihovi pjesme Marka Perkovića Thompsona ("Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima"). Uzeli su od njega što im treba, rekontekstualizirali tako da ponište njegovu filoustašku i ultrakonzervativnu ideologiju i iskoristili na divan način u borbi protiv svega što je Thompsonu drago.

zagrlimose_pride2012

Isto vrijedi i za prozivanje zbog "jugoslavensko-komunističkog nasljeđa", o čemu sam svojedobno odgovorio piscu Ratku Cvetniću. Zašto bih se ja odrekao činjenice da je Socijalistička Republika Hrvatska dekriminalizirala homoseksualnost 1977., dok je primjerice liberalno-demokratska Njemačka to učinila tek 1994. godine? Zašto bih se odrekao činjenica da su baš Francuska i Oktobarska revolucija u svojim epohama proizvele dekriminalizaciju homoseksualnosti, te da su otvorenim homoseksualcima stvorile prilike da postanu Napoleonovi vojni zapovjednici ili ministri vanjskih poslova SSSR-a? I zašto bih ignorirao činjenicu da je na suprotstavljenoj strani u svim tim situacijama bila Katolička crkva i njezin "naravni zakon"?

Emancipacija i nasilje

Štahan onda konačno dolazi do sažimanja svojeg stava prema "rodnoj ideologiji", koji glasi ovako: "Za društvo i za pojedinca štetno je pokušavati nasilno izmijeniti moduse ljudskoga bivanja čovjekom, dok je za njihov boljitak korisno poći od objektivne istine o biološkoj utemeljenosti tradicionalističkog poimanja čovjeka ženom i muškarcem".

Ne vidim da je Štahan dokazao kako je "objektivna istina" da je tradicionalističko poimanje čovjeka ženom i muškarcem biološki utemeljeno, no dodao bih tome ovo pitanje: Je li objektivna istina da je istospolna privlačnost biološki utemeljena? Ako nije, otkud nam kroz milenije ljudskog postojanja toliko ljudi koji su osjećali privlačnost prema istom spolu i rodu?

Zanimljivije je da Štahan piše o "nasilnoj izmjeni modusa ljudskog bivanja čovjekom" kao nečemu negativnom, iako je tu zapravo riječ o emancipaciji. Ne čudi me da jednom zagovaratelju katoličke ideologije tako smeta svakovrsna emancipacija, jer se njome uvijek slabi projekt uspostave totalitarizma Katoličke crkve tj. svaki "konzervativni projekt". Ili kako je to jednom rekao Žižek u intervjuu za Der Spiegel: "Ne postoji univerzalna sloboda bez trenutka nasilja.", i to slažući se s pitanjem novinara koji je konstatirao da je "emancipacija čin nasilja".

Ja na temi nasilja nad LGBT ljudima uopće ne inzistiram zbog "ključa sveopće suosjećajnosti" nego baš zbog onoga što bi Štahan nazvao "objektivnom istinom" ili "idealom istine", jer je konkretno nasilje države i društva objektivno najveći problem LGBT ljudi na svijetu, empirijski dokaziv i vrišteće očit

Ideja da bi se nasilno mijenjao "modus ljudskog bivanja čovjekom" Štahanu je strašna, ali mu konkretno i očito nasilje nad LGBT ljudima nije baš jako važna tema, kako ponovno dokazuje. On se žali da mu ja imputiram nedostatak empatije "prema prijetnjama i nasilju koje su homoseksualci i ine seksualne manjine proživljavali kroz povijest", da bi ga odmah još jednom demonstrirao. Kaže da to nije bila tema njegova teksta, što nisam ni tvrdio, kao ni da on to nasilje odobrava. Ono što mene zanima jest zašto to nikad nije bila tema Štahanovog teksta i hoće li ikad biti? Imao je priliku u tu temu dublje ući u svom odgovoru, no to je odbacio jer neće svijet "interpretirati jedino u ključu sveopće suosjećajnosti".

Heteropatrijarhat proizvodi nasilje nad LGBT ljudima

Ali ja na temi nasilja nad LGBT ljudima uopće ne inzistiram zbog "ključa sveopće suosjećajnosti" nego baš zbog onoga što bi Štahan nazvao "objektivnom istinom" ili "idealom istine", jer je konkretno nasilje države i društva objektivno najveći problem LGBT ljudi na svijetu, empirijski dokaziv i vrišteće očit.

Homoseksualni odnosi su trenutačno kriminalizirani u 72 države svijeta, u nekima se homoseksualnost kažnjava smrću, a i u državama s najvišom ostvarenom razinom LGBT prava LGBT ljudi su i dalje izloženi svakovrsnom nasilju zbog seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Kako to da je Štahan našao u sebi suosjećajnosti da nama "profesionalnim aktivistima" udijeli lekciju o tome kako je neumno pozivati se na jugoslavensko-komunističko naslijeđe ali se grozi pokloniti malo svoje suosjećajnosti i - još važnije - prostora u kolumnama globalnom i historijskom fenomenu nasilja nad LGBT ljudima?

Ako se Štahan želi uputiti u potragu za hrvatskim konzervativnim homoseksualcem koji će kao takav istupiti u javnosti, mogu ga i uputiti kako će ih najbrže kontaktirati

Imam teoriju o tome: zato što bi to značilo da se mora uhvatiti u koštac s heteropatrijarhalnim poretkom, utemeljenim na "naravnom zakonu" i "tradicionalističkom poimanju čovjeka ženom i muškarcem" (što Štahan idealizira i smatra "objektivnom istinom", dok ja mislim da je laž temelj heteropatrijarhata), koji direktno proizvodi sve to nasilje nad LGBT ljudima.

Što se tiče čak sedam odlomaka Štahanovog teksta u kojima detaljno iznosi primjere sukoba na relaciji TERF-ova tj. "disidentica LGBTIQ+ pokreta" i tog pokreta te hvali suradnju i povezivanje nekih američkih lezbijki i feministkinja sa zakladom Heritage kao model za budućnost pridobivanja homoseksualaca za "konzervativni projekt", mogu samo poželjeti sreću svim lezbofeministkinjama u borbi za prava žena koja kao ugrožavaju trans ljudi, borbu u savezu s onima koji funkcioniraju, između ostaloga, kao intelektualna baza za zabranu prava na pobačaj, financirana novcem ultrakonzervativnih bogataša. Ima li luđeg primjera da netko ne vidi šumu od drveća?

Prevedeno u hrvatski kontekst, jedva čekam pojavu neke hrvatske lezbijke i radikalne feministkinje na TradFestu, gdje će s Bartulicom i Batarelom zborski pjevati protiv trans ljudi. Veliki sam fan Johna Watersa, a to bi bilo hrvatsko otjelotvorenje votersovskog treša.

Hrvat katolik

Preskočit ću nakratko redoslijed Štahanovog teksta da bih mu u jednom dao za pravo. Prihvaćam njegovu kritiku da sam nekritički iz američkog konteksta preuzeo frazu "društveno privilegiranog bijelog heteroseksualnog muškarca", kakvim sam ga proglasio. (No, ako mu nekritičko preuzimanje stvari iz američkog konteksta toliko smeta, čemu onda troši onoliko teksta na slučaj Julije Beck i zakladu Heritage?)

Trebao sam konstatirati da imam posla s "Hrvatom katolikom", to je sažetiji i precizniji opis Štahanova (političkog) identiteta u hrvatskom kontekstu naše polemike. Štahan može reći da opet "čitam između redaka" ili da mu pokušavam "čitati misli", no do tog sam zaključka došao baš zato što mu čitam tekstove. Ako griješim, može demantirati da nije ni Hrvat ni katolik, a ni Hrvat katolik.

Štahan to da je Hrvat katolik - iako mnogo, ahem, rafiniraniji, od prosjeka tog agresivnog i retrogradnog političkog identiteta koji želi dominirati nad hrvatskim društvom, svim građanima i hrvatskom nacijom - spektakularno dokazuje u nedvojbenom vrhuncu svog teksta, koji je nažalost većinom stavio u zagrade. Smatram da je time podcijenio svoju najzabavniju akrobaciju i bijeg od "ideala istine" koji je izveo i koja me je dok sam čitao te rečenice iskreno nasmijala.

Ne vidim da je Štahan dokazao kako je "objektivna istina" da je tradicionalističko poimanje čovjeka ženom i muškarcem biološki utemeljeno, no dodao bih tome ovo pitanje: Je li objektivna istina da je istospolna privlačnost biološki utemeljena? Ako nije, otkud nam kroz milenije ljudskog postojanja toliko ljudi koji su osjećali privlačnost prema istom spolu i rodu?

Evo ga, ovo je intelektualni high camp: "Zrela kritika ove ili one ideologije ne podrazumijeva osobnu netrpeljivost, mržnju ili želju za istrebljivanjem onih koji ju dijele. (To je značajka i Katoličke crkve, koja u svojemu Katekizmu općenito, ali i u konkretnome slučaju homoseksualaca, grijeh povezuje s činom, koji pak odvaja od pojedinca. Istospolna seksualna praksa za katoličanstvo je grijeh, bivanje homoseksualcem nije. Naspram rafiniranoga rimokatoličkog morala stoje različiti ekstremi, poput podrške nasilnim progonima seksualnih manjina u jednim, te prigrljivanja istospolnih 'vjenčanja' u drugim protestantskim denominacijama)."

Štahanu se mora odati priznanje što kićenim jezikom zna upakirati zločinstvo Katoličke crkve i njezine ideologije u celofan, pa tako i vrhuncem rafinmana proglasiti crkvenu osudu istospolnih seksualnih odnosa. Dio je to naravno šireg kompleksa odnosa Katoličke crkve prema seksualnosti, čiji je očiti cilj kontroliranje seksualnih života ne samo katoličkih vjernika, nego i svih društava u kojima je Katolička crkva prisutna. S time je uvijek postojao jedan temeljni problem - velika većina ljudi bi se seksali mimo pravila Katoličke crkve i njezina radikalnog sužavanja prostora seksualne slobode i seksualnih praksi. Ipak, nema te katoličke rafiniranosti niti katehetskih propisa niti straha od pakla koji mogu uvijek nadvladati božansko sladostrašće kakvo nudi dobar seks. Ako su nam katolički svećenici i sjemeništa išta uspjeli dokazati kroz povijest, onda to.

Prozirna je manipulacija kako katoličko propisivanje cjeloživotnog celibata homoseksualcima nije ekstremno. Još je gore što Štahan progone i nasilje nad "seksualnim manjinama" stalno pokušava isporučiti svima - protestantima, jugokomunistima itd. - osim Katoličkoj crkvi. I to pišući o tome u Hrvatskoj u kojoj je baš Katolička crkva glavni spiritus movens progona i nasilja prema LGBT ljudima.

I Štahan i ja  priželjkujemo hrvatske konzervativne homoseksualce koji su aut

Kako nas katolici ne propuštaju podsjetiti, Katolička crkva nije samo kler, nego su to i njezini vjernici. Ako pogledamo povijest hrvatskog LGBT aktivizma od prvog zagrebačkog Prajda do danas, vidjet ćemo da je Katolička crkva u Hrvata ključni inspirator i provoditelj nasilja nad LGBT ljudima, te da navodno rafinirane tlapnje iz Katekizma nisu uopće zamjetne u hrvatskoj društvenoj realnosti i odnosu hrvatskih katolika prema gej ljudima. Pobogu, pa čak imamo primjere hrvatskih katoličkih svećenika koji su osuđeni zbog huškanja na nasilje prema LGBT ljudima. Ili, prisjetimo se pokušaja linča prvog Split Pridea; misli li Štahan da ono nije bila hrvatsko-katolička rulja?

Štahan mi nekoliko puta zamjera i "odveć simplificirano rezoniranje", a kroz svoj cijeli tekst kao na "objektivnoj istini" inzistira na paradnom primjeru "simplificiranog rezoniranja" - tome da postoje samo dva spola, muški i ženski, iz kojih proizlaze samo dva roda, muški i ženski. (Inače, i to je "rodna ideologija" - katolička.)

Na kraju teksta Štahan poziva "homoseksualce konzervativnih nagnuća" da iznesu svoje stavove "kako u javnosti, tako i unutar LGBTIQ+ zajednice". Konačno smo Štahan i ja oko nečega u potpunom suglasju, jer sam na isto pozivao u tekstu još prije četiri godine.

Štoviše, davno sam i u nekoliko različitih tekstova konstatirao da je pojava gej konzervativaca u javnosti logičan proizvod borbe za LGBT ravnopravnost, ali ne i da je automatski dokaz ostvarene LGBT ravnopravnosti, kako sugerira Štahan.

Što se tiče Štahanova prikaza posljedica "rodne ideologije", naravno da se s njim ne slažem i to zato jer moje razmišljanje ne vodi katolička antropologija tj. retrogradna ideologija koja se pokušava prodati kao nešto uzvišeno pomoću terminologije "naravnog zakona"

Štahan se još kratko posvećuje tome da se "homoseksualci u društvu osjećaju izopćenima", što prezentira kao isključivo pitanje osjećaja ali ne i dokazive životne stvarnosti, te pretpostavlja da se "u LGBTIQ+ zajednici homoseksualci konzervativnih nagnuća vjerojatno osjećaju kao dvostruki izopćenici".

Ta dvostruka izopćenost ne može biti tretirana po principu lažne ekvivalencije, jer izopćenost homoseksualaca iz heteropatrijarhalnog društva proizlazi iz njihove seksualne orijentacije i identiteta, dok izopćenost homo konzervi u LGBT zajednici proizlazi iz njihovih političkih stavova koji su prečesto u sukobu sa samom idejom LGBT ravnopravnosti, jednim od temelja međunarodnog LGBT pokreta. Također, i posljedice tog izopćavanja su drastično drugačije, izopćavanje iz društva prate mnogo veće materijalne i tjelesne posljedice od onoga iz LGBT zajednice.

Hrvatsko-katoličko društvo izopćava LGBT ljude

Ono što Štahan ostaje dužan u oba teksta jest konkretizirati kako bi trebala izgledati ta fuzija konzervativnih homoseksualaca i "konzervativnog projekta". Nudi tek neke fragmente, poput povezivanja u protivljenju jednakosti i slobodi trans ljudi, te za homoseksualce jako primamljivu ponudu katolicizmom uvjetovanog celibata. Kako već napisah, koga time može pridobiti, eto mu ih.

Na kraju moram Štahanu priznati da u ovoj polemici on za mene djelomice funkcionira kao proxy za te konzervativne homoseksualce koje obojica uzaludno tražimo u hrvatskoj javnosti i koje pozivamo da se autaju ne samo kao homoseksualci nego i kao konzervativci. Ima ih među zastupnicima HDZ-a koji se protive Istanbulskoj konvenciji, ima ih u vodstvima istaknutih antigej udruga u Hrvatskoj, ima ih među kaptolskim klerom, ali ih nema u javnosti, osim kao Hrvata katolika heteroseksualaca. A razlog za to sigurno nije moguće izopćenje od LGBT zajednice, nego izopćenje od hrvatsko-katoličkog heteropatrijarhalnog društva.

Ne čudi me da jednom zagovaratelju katoličke ideologije tako smeta svakovrsna emancipacija, jer se njome uvijek slabi projekt uspostave totalitarizma Katoličke crkve tj. svaki "konzervativni projekt"

Ako se Štahan želi uputiti u potragu za hrvatskim konzervativnim homoseksualcem koji će kao takav istupiti u javnosti, mogu ga i uputiti kako će ih najbrže kontaktirati. Eno čekaju ga tisuće njih na PlanetRomeu i Grindru. Samo neka pripremi i odgovor na prvo pitanje koje će mu postaviti kad im se obrati: "A ili P?"

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam