Za velikim stolom u kantini jedne zagrebačke firme sjelo je desetak žena. Pauza je. Cigarete su u rukama, kave su skuhane i podijeljene. Razgovara se. O životu, o domu, o muževima i djeci.
Ovih dana, a bojim se i ne samo tad, pokazalo se kako se u Hrvatskoj nije lako razvesti ili čak prekinuti vezu jer možete poginuti od metka (Petrinja), bombe pod autom (Poreč) ili čak čekića (Zagreb) – što je znak da dečki slomljena srca diljem lijepe nam naše postaju sve maštovitiji.
Što Crnkinja, cijenjena profesorica politologije, rektorica Stanforda koja je profitirala na obrascu aktivne afirmacije (iliti pozitivne rasne diskriminacije, a poslužila se i rodnom) radi kao jastrebica još jednog ekspanzionističkog rata u nesretnom zaljevu s mnogo nafte?
Neki sam dan nakon silnih mjeseci napokon realizirala kavu s prijateljicom koja je u posljednjih godinu dana počela raditi posao zbog kojeg je nerijetko u posrednom ili neposrednom kontaktu s nizom poznati(ji)h osoba iz hrvatskog javnog života.
